Zagrebački travel bloger Kristijan Iličić, jedini Hrvat koji je posjetio sve države svijeta, o svojoj strasti sada priča kroz dokumentarnu seriju ‘Dnevnik nomada‘, temeljenu na istraživačkom putovanju braće Seljan po Africi
Nakon što je dva desetljeća proveo na putovanjima i postao prvi Hrvat koji je obišao sve države svijeta, zagrebački poduzetnik i travel bloger Kristijan Iličić (38) sada svoju strast priča kroz televizijsku seriju. Proveo je mjesec dana u Africi, gdje je snimio četiri epizode dokumentarca "Dnevnik nomada", koji se prikazuje na HRT-u. Slijedi tragove karlovačkih istraživača Mirka i Stjepana Seljana, a prolazeći njihovim putem provjerava što je od tih tragova danas ostalo. Put ga je vodio od Egipta, pustinje i Crvenog mora, pa sve do Etiopije i lokaliteta poput Lalibele, grada isklesanog u kamenu, te doline Omo gdje još žive plemena po drevnim običajima. Na putovanju je svjedočio kontrastima Afrike: zadivljujućoj prirodi i povijesnim lokalitetima, ali i životnim pričama koje ga nisu ostavile ravnodušnim.
"Jedna od najtežih scena bila je razgovor s majkom iz plemena Karo, koja mi je bez emocije rekla da je ubila troje svoje djece, jer ih je pleme smatralo ukletima. Na momente se čak nasmijala, kao da govori o nečemu sasvim uobičajenom, bez imalo grižnje savjesti. To me potpuno paraliziralo - nisam znao kako se postaviti, kako uopće procesirati takvu izjavu. To su takozvana "mingy" djeca - ona koja se rađaju izvan braka, kao blizanci ili s nekim fizičkim obilježjem poput krivih zuba. Njih se zbog praznovjerja smatra nesrećom za pleme i, uvjereni da time štite zajednicu od veće nevolje. osuđuju ih na smrt. Posjetio sam i sirotište u kojem su smještena djeca spašena od takve sudbine. To su trenuci koji ti slome srce, jer teško je uopće shvatiti da takvi običaji i danas postoje. Bio sam šokiran tom normalizacijom zločina. Kao čovjek želiš viknuti da to nije u redu, a opet shvaćaš da si suočen s vjerovanjem koje traje stoljećima" objašnjava Kristijan, koji je Afriku prvi put posjetio prije dva desetljeća i s vremenom upoznao sve njene države. Suočio se s brojnim izazovima, tako da je za nju bio u potpunosti spreman, bez ikakvih strahova. Naučio je kako se ponašati u kriznim situacijama, ostati pribran i razmišljati hladne glave. S druge strane, ekipa iz produkcije, koja je s njim putovala, povremeno od straha nije željela izaći iz kombija. Naime, snimali su i u ratnoj zoni, kada se strah osjećao u zraku unatoč oružanoj pratnji.
Nepredvidljivost Afrike
"Najdramatičnija situacija bila je kad smo naletjeli na grupu od dvadesetak naoružanih pobunjenika koji su u tom trenutku nosili tijelo svog mrtvog suborca. Zaustavili su nam kombi i počeli nas ispitivati što snimamo. Za mene to nije bilo prvi put - bio sam u sličnim situacijama i znam kako reagirati, ostati miran i pregovarati. Riješili smo to relativno brzo, no mojim kolegama nije bilo svejedno. Njima je to bilo prvo takvo iskustvo i osjećaj nesigurnosti bio je golem. To je jedan od onih trenutaka koji ti pokažu koliko je Afrika nepredvidiva i koliko na ovom kontinentu uvijek moraš biti spreman na sve", objašnjava Iličić, dodajući kako su ga, iako je bio spreman na sve njene ljepote, piramide iznova oduševile.
"Koliko god puta da ih vidiš, svaki put ostaneš bez daha. Njihova monumentalnost, povijest, činjenica da nitko ne zna kako su ih sagradili, kako su premještali kamenje teško i po dvije tone - to me uvijek fascinira. I ne samo same piramide nego i sve priče koje smo putem čuli o njima. To je za mene jedna od onih čarolija Afrike - spoji te s poviješću čovječanstva na način koji ne možeš doživjeti nigdje drugdje", govori Kristijan, koji teško pronalazi riječi za sva iskustva što ih je doživio na tom kontinentu - jer, kako kaže, sve je u Africi kontrast i sve je u ekstremu. S jedne strane može izgledati kao pravi raj: priroda, savane prepune divljih životinja, beskrajne pustinje koje ostavljaju bez daha, slapovi i rijeke. Ali s druge strane, Afrika je pravi pakao. Siromaštvo koje pogađa ravno u srce, bolesti, politička nestabilnost, ratovi, nasilje. Puno je mjesta gdje je život gotovo nemoguć. Zato je bio potpuno ganut zbog ponovnog susreta s djevojčicom Melke.
"Upoznao sam je tijekom svog prvog posjeta Etiopiji i njezin sam lik kasnije tetovirao na ruci. Bila je s još dvije djevojčice koje nisam uspio vidjeti kada sam se onamo vratio drugi put. Sada sam ih sve ponovno sreo i to je bilo vrlo emotivno. Bilo mi je važno uvjeriti se da su dobro. Melke je krenula u školu - napustila je svoje malo selo i preselila se u veći grad, gdje je čeka više prilika i kvalitetnije obrazovanje. Službeno sam upisan u njezine dokumente kao skrbnik i pobrinut ću se da joj kroz cijelo školovanje, sve do fakulteta, budu osigurani troškovi života, hrane, smještaja i obrazovanja. Sve što želim jest da ima priliku ostvariti svoje snove i izgraditi život kakav zaslužuje", govori Kristijan i dodaje kako je, zahvaljujući takvim iskustvima, naučio da najveća lekcija života nije u tome da svi budemo isti, nego da naučimo prihvaćati različitosti. Pa čak i kada za sugovornicu ima ženu iz plemena koja dobrovoljno pristaje na ritual bičevanja. Trenutak ponosa i izdržljivosti njega kao promatrača ostavio je bez teksta. Izuo ga je iz cipela i posjet "Garbage Cityju" u Kairu.
Grad smeća
"Grad smeća" zapravo je naselje Manshiyat Naser na istočnom rubu Kaira, gdje živi koptska zajednica. Isprva zvuči pohvalno, jer stanovnici recikliraju apsolutno sve i to rade ručno, što je u ekološkom smislu fascinantno. No, kad stigneš tamo, doživiš potpuni šok. Ulice su pretrpane smećem, svuda su plastične boce, papir, ostaci hrane, a ljudi u tome žive i rade. Sanitarni uvjeti su katastrofalni, a smrad je toliko intenzivan da ti se ureže u nosnice i ne izlazi danima. Šetajući tim ulicama istovremeno vidiš i nevjerojatnu ljudsku snalažljivost i strašnu bijedu. Na tren pomisliš da su ti ljudi ekološki heroji, koji recikliraju ono što nitko drugi ne bi, a onda vidiš djecu kako odrastaju u gomilama otpada i shvatiš koliko je njihov život težak", priča Kristijan, koji se na ovom putu vratio svojoj omiljenoj etiopskoj hrani. Riječ je o injeri, tradicionalnom jelu od kiselkastog tijesta, koje se jede uz razna variva. Probao je i čat (khat) - zeleno lišće koje lokalci žvaču jer ima opojna svojstva, ali na njega, kaže, nije baš djelovalo. Nimalo šokantno nije mu bilo probati ni tamošnji specijalitet - punjenog goluba, takozvani hamam mashi. Hrana je, zapravo, jedan od najuzbudljivijih dijelova svakog putovanja - jer nije samo obrok, nego i priča, povijest i kultura jednog naroda.
"Haman mashi je egipatska delikatesa koja datira još iz doba faraona i dandanas je vrlo popularna. Okusom je najbliža piletini, ali s puno više kostiju, možda i previše. Glavni dojam je kao da jedeš rižu začinjenu obiljem bilja, jer ona dominira okusom - objašnjava svjetski putnik, u čijem će sjećanju ostati i susret s hijenom, koje u Hararu žive u svojevrsnoj simbiozi s ljudima. Danju ih nema, skrivaju se izvan grada, ali noću preuzimaju ulice i hrane se ostacima koje ljudi ostavljaju. S vremenom su postale toliko pitome da su se počele približavati ljudima, a to je onda preraslo i u turističku atrakciju. Hranjenje hijena im je pravi adrenalinski doživljaj. Koliko znam, dosad se nikome nije dogodilo ništa ozbiljno. Ipak, kad se nađeš oči u oči s hijenom, shvatiš koliko je to moćna životinja. Njihova čeljust je nevjerojatno snažna i dovoljan je samo jedan krivi potez da te ozbiljno ozlijedi. Mene je iznenadilo i koliko su velike - na fotografijama izgledaju manje i nezgrapnije, a u stvarnosti vidiš da su to snažne životinje. Iskustvo hranjenja hijena bilo je nevjerojatno moćno, jedan od onih trenutaka kad osjetiš i strah i divljenje u isto vrijeme", prepričava Kristijan i zaključuje kako je u Africi sve intenzivno - mirisi, zvukovi, boje, ali i emocije.
"Promatrajući plemena shvatio sam da svatko živi u svojoj prostorno-vremenskoj kapsuli. Uvjereni smo da je naš način života univerzalna istina, a zapravo postoje tisuće različitih stvarnosti i sustava vrijednosti. Njihove brige i radosti često su nama neshvatljive: običaji koji se nama čine strašnima njima su dio normalnog, pa i radosnog zajedništva. Ne moramo ih opravdavati, ali ih moramo pokušati razumjeti u njihovom kontekstu", zaključuje Kristijan Iličić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....