Kad bi me netko pitao zašto volim Zagreb ili što volim u Zagrebu, vjerojatno mi u nabrajanju ne bi odmah pala na pamet – rodilišta. A zagrebačka rodilišta su me zasipala s najviše sreće u životu. Ove misli su me snašle prošlog četvrtka kad je moja starija kći Hana napunila 50 godina. Sjetila sam se da je i prije pedeset godina bio četvrtak. Zagreb je bio doslovno zameten snijegom, a ja sam u Petrovoj bolnici čekala svoj prvi porod. Imala sam 21 godinu i bila sam prestravljena. Došao mi je moj dragi prijatelj, dr. Ico Olajoš, i rekao: "Ajmo, mala, termin je prošao, beba je velika, nećemo više čekati!"

Stavio me u boks i dodao drip (koji potiče trudove). Zatvorila sam oči i tješila se: Žene već tisućama godina rađaju svoju djecu, sve su one tvoje sestre, sve do prvobitne zajednice..., a onda sam osjetila sasvim lagan trud i pomislila: "Aha, ja imam vezu, ja imam svog Icu i on mi je narihtao da ja to sve tako blago i nježno prođem…", a onda je počelo! Toliko neopisive boli može se usporediti samo s toliko neopisive sreće kad beba iziđe. U tom sam trenutku shvatila da više nikad ništa neće biti kao prije, obuzela me neka sveopća metafizička ljubav, odgovornost i povezanost s bebom kao da i nisu prerezali pupčanu vrpcu.

Sve drugo je palo u drugi plan, kakva karijera, kakvi koncerti, kakva snimanja, postala sam mama s velikim M, zapravo neka sveopća majka. Danas mislim da to ne mora biti baš tako, ali eto – bilo je. Isto tako mislim da nema veće sreće nego donijeti zdravo dijete doma. Sad bih mogla satima pričati o neodoljivim trenucima sreće koje proživljavate gledajući svoje dijete kako raste, ali moramo opet u rodilište. Prošle su tri i pol godine i ja sam bila spremna za novi porod u Petrovoj. Koliko je onaj siječanj bio hladan i pun snijega, toliko su ovaj rujan i početak listopada bili vrući da su i na vijestima rekli kako se ne pamte tako visoke temperature.

Potpuno drukčiji doživljaj

Sjećam se da se nikako nisam mogla ohladiti pa bih napunila vodom Hanin okrugli plastični bazenčić na terasi i u nekakvom smiješnom trudničkom kupaćem kostimu sjela u njega. Ali kad bih sjela, voda bi se izlila pa bi muž donosio vjedra vode i polijevao me na radost susjeda koji nisu mogli vjerovati svojim očima kakve im predstave priređujemo. I tako, evo me opet u Petrovoj, opet je četvrtak, jer je moj dr. Ico četvrtkom dežuran pa ja i još neke moje prijateljice rađamo svoju djecu četvrtkom (toliko o horoskopima). Sad kao znam što me čeka: boks, drip, bol pa sreća. Ali moja druga kći Martina bila je prevelika beba za taj meni poznati raspored i završavamo s carskim rezom.

Ksenija je drugu kći rodila na carski rez

DARKO TOMAŠ CROPIX

To je potpuno drukčiji doživljaj, jer kad sam se probudila, svi mi čestitaju na krasnoj, velikoj curici, a ja ih gledam i strepim gdje je moja beba. Srećom, Ico, koji me dobro poznaje, shvati o čemu se radi, "utovari" me u kolica i odvede u dječju sobu gdje se između malih uplakanih ili zaspalih beba smjestila moja Martina (najveća beba rođena taj tjedan u Petrovoj) i gleda ravno u mene: "Pa gdje si dosad?" Uzimam je u naručje i shvatim kako ne možeš biti "rutinirana" mama da opet iznova ne proživiš taj najganutljiviji osjećaj u životu, a to je susret sa svojom bebom. I kako to već u životu biva: "dok se dvaput okreneš" djeca odrastu, odlaze u svoj život, napuštaju dom i tebe, i to najčešće u trenutku kad te i hormoni napuštaju i sve ti to teško pada i poprilično je zamršeno s osjećajima, s prazninom, s nepripadanjem...

Novi naleti potpune sreće

A onda se opet rodilišta pobrinu za nove nalete potpune sreće. Dolaze unuci na svijet. Hana u rodilištu bolnice Sveti Duh rađa Petru i Jurišu, a Martina u rodilištu Vinogradske bolnice Luku i Lauru. Držati unuka u naručju, to je drukčija ljubav, ljubav bez odgovornosti i strahova roditeljstva, ma to je čisto blaženstvo. I da, još nisam gotova s rodilištima. Moja mama je nas tri sestre rodila u tri različita zagrebačka rodilišta.

Ksenija je postala i baka

DARKO TOMAŠ CROPIX

Kad smo dobili svoju Hrvatsku, morali smo ići u svoje općine po rođenju izvaditi domovnice. Meni je mama rekla da me rodila u Petrovoj i ja sam stala u ogroman red na općini Medveščak. Nakon tri sata čekanja dolazim do šaltera gdje mi kažu: "Vi ste, gospođo Erker, rođeni u Zajčevoj, morate u Maksimir!" Ej, mama, nije važno što si pomiješala svoja rodilišta, htjela sam ti samo reći – hvala što si me rodila!