Glumačka zvijezda u novu sezonu ušla je u punoj brzini - na Sarajevo Film Festivalu imala je premijeru filma ‘Paviljon’, nastavlja snimati seriju ‘U dobru i zlu’, priprema predstavu ‘U ime oca, u ime majke’, a u slobodno vrijeme trči za trogodišnjim unukom.
Kad se Ksenija Pajić (64) ovog ljeta pojavila na Sarajevo Film Festivalu, izgledala je kao da je upravo sišla s plakata za neki glamurozan holivudski klasik - haljina koja diše filmskim sjajem, držanje dive, osmijeh žene koja zna koliko joj dobro stoji njezina zrelost. Katapultirala je regiju i svi smo se zapitali: “Je li moguće ovako izgledati i zračiti u šezdesetima?” Došla je predstaviti “Paviljon” Dine Mustafića, film koji već u najavi zvuči kao događaj godine. Scenarij intrigantan, uloga izazovna, a ansambl zvjezdani: Rade Šerbedžija, Zijah Sokolović, Mirjana Karanović... crème de la crème regionalne scene.
-Kad sam pročitala scenarij i vidjela tko sve igra, rekla sam sama sebi: “Ovo se ne smije propustiti” - priznala je Ksenija s iskrom u očima. Nije stala ni nakon Sarajeva - festivalski šarm preselila je na Vukovar film festival, ovaj put kao članica žirija. Plan je bio gledati filmove i malo se odmarati u pauzama: nekoliko knjiga, šetnje uz Dunav i žiriranje. Ali Ksenijin život, baš kao i njezine uloge, nikad ne slijedi klasične predloške. Umjesto tišine - razgovori o umjetnosti, filmske rasprave s kolegama, smijeh i slavonska dobrodošlica. Knjige su ostale zatvorene, ali zato je otvorila novo poglavlje životne radosti. I dok drugi tek hvataju zalet za jesen, Ksenija već vozi punom brzinom: snima nastavak serije “U dobru i zlu” na Novoj TV, a u matičnom kazalištu Gavella počinje s probama za predstavu “U ime oca, u ime majke”. Riječ je o autorskom projektu redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić, nastao prema motivima romana Marine Vujičić “Sigurna kuća”. Projekt se bavi temom obiteljskog i rodno uvjetovanog nasilja. Ksenija dandanas o glumi priča s iskrom u očima i s nevjerojatnom strašću. I možda baš zato djeluje kao da vrijeme s njom igra obrnuto - umjesto da je sustiže, stalno je nosi unaprijed. Iza njezinog glamura krije se žena koja privatno živi najjednostavnije moguće, samozatajno i tiho, a onda na sceni, platnu i ekranima eksplodira poput najvitalnije filmske heroine. Jer Ksenija nema godine. Ona ima talent, eros, osmijeh i dvije fatalne ljubavi - onu prema životu i prema trogodišnjem unuku Tomi. Dok su mediji prepuni njezinih poslovnih uspjeha, za Gloriju je ekskluzivno podijelila onaj ženski, zreli dio sebe i svojeg života.
Ženstvenost, svježina, mir... Kako je moguće tako izgledati i zračiti u šezdesetima? Koja je tajna vaše vitalnosti, vašeg unutarnjeg i vanjskog sjaja? I, naravno, ne možemo preskočiti vaše glamurozno pojavljivanje na Sarajevo Film Festivalu - kao filmsku scenu koju nitko nije mogao ignorirati.
- Da ne bi sve zasluge pripale samo meni, moram reći da je za to prije svega zaslužna sarajevska modna kuća Kaftan studio. To su dvije divne žene, sestre dizajnerice, talentirane i vrhunski profesionalne. One su osmislile cijelu priču i dizajnirale haljinu baš za mene. Kontaktirale su me dok sam još bila u ljetnom zenu na Braču i uopće nisam niti razmišljala što ću odjenuti. Mi smo glumice navikle uglavnom same smisliti styling za takve prilike, tako da je za mene ovo bilo kao neko filmsko iskustvo koje ću pamtiti. Zahvaljujući njima moj odlazak na Sarajevo Film Festival bio je prava čarolija. Nažalost, bila sam tamo samo dan i pol, s ekipom filma “Paviljon” u kojem glumim. A vitalnost je kod mene vjerojatno genetska priča. I mama i tata su nevjerojatno mladoliki. Doista ne posvećujem pretjeranu pažnju izgledu - ni u smislu prehrane, ni u smislu njege i tretmana. Jedem sve, ali ne previše. Koristim kreme i povremeno odem na masaže lica, ali ništa više od toga. Volim modu, ali nisam njome opsjednuta. Kupujem odjeću usput, možda najviše na putovanjima, jer tad imam vremena. Imam jedan omiljeni dućan u Zagrebu u kojem se osjećam kao doma, ali to bi bilo to. Volim ženstveni stil odijevanja, što ne znači da me nećete vidjeti u trapericama i tenisicama. Jedino sam luda za cipelama i visokim petama. Nakon dva-tri dana ravnih cipela - odmah ulazim u štikle. I sve moje cipele moraju nositi priču, imati neki filmsko-kazališni okus. Ne mogu biti obične i industrijske. Moja vitalnost dolazi i iz činjenice da se bavim poslom koji obožavam. Puno sam među ljudima koji imaju dobru energiju - to me sigurno čini mlađom. A ono ključno je ipak to što ja volim život. Baš volim život. A nije da sam baš bez poroka.
Majčinstvo. Ljepote, težine, izazovi. Vaša 34-godišnja kći Vita je pijanistica, a vaš odnos dok vas slušam pomalo podsjeća na popularne “Gilmorice”?
- Uvijek se sjetim kad je Vita kao djevojčica radila popis zanimanja. Sva djeca maštaju o budućnosti. Od profesorice do policajke, križala je listu. Kad je došla do glumice, isto ju je prekrižila. Pitala sam je zašto, a ona mi je rekla: “To ti je, mama, kao da imaš leptira kojeg trebaš u bojanci pofarbati. Jedino što možeš napraviti je unijeti malo boja.” Put ju je ipak odveo u umjetnost - Vita je pijanistica. I to ima smisla, jer s očeve strane dolazi iz glazbene obitelji. Nas dvije smo živjele same od njezine četvrte godine. Bio je to predivan suživot. Nastojala sam u kući biti samo mama, a ne glumica. Da ona ne osjeti teret popularnosti, prepoznavanja, specifičnosti mog posla. Mislim da sam u tome uspjela. Da se danas vratim unatrag, sigurno bih neke stvari napravila drugačije. Prvenstveno bih je jače pripremila na osjetljivost i izazove života. Vita je jedinica, a jedinice uvijek previše štitimo. Različite smo, što našem odnosu daje posebnu dinamiku. Ona je mirna i staložena, ja ne toliko. Danas je samostalna žena i majka. Mislim da sam, unatoč svemu, uspjela na svom putovanju majčinstva.
I onda se pojavio on - trogodišnji Toma. Na spomen unuka vaše oči se doslovno smiju. Kako se osjećate kao baka?
- Toma i ja smo se prepoznali od prvog trenutka kad je rođen. Baš pravo prepoznavanje. Donio nam je svima toliko ljubavi, radosti i veselja. Nevjerojatno je zabavan, pun energije. S njim nema dosade - samo smijeh i akcija. On ne hoda, on samo trči. Doslovno ga moramo “istrčati” da bi uvečer zaspao. Vita ga planira upisati na gimnastiku, pa ćemo ga možda lakše pratiti. Istodobno je nježan i senzibilan, stalno mi govori koliko me voli. Grlimo se, komentira moje modne kombinacije, urnebesno je duhovit. Kao baka sam potpuno zaljubljena. Razlika je u odgovornosti - ona je manja nego u majčinstvu. Sve je relaksiranije. Biti baka je za mene jedno duboko i ispunjavajuće iskustvo.
Cijeli intervju s Ksenijom Pajić pročitajte u novom broju magazina Gloria koji je u prodaji od 18. rujna
Šminka Irena Herceg
Frizura Mika Morović/Salon Glamour
Styling Anela Martinović
Odijelo Seventy Venezia
Pelerina Rodebjer, Garderoba Concept Store
Snimljeno u Galeriji Kranjčar, Zagreb
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....