Proslavljena chefica otkriva nepoznate detalje iz djetinjstva, obiteljskih veza i kulinarskog uspona iz Pule do New Yorka.
U rodnoj kući u pulskom predgrađu Busoleru slavna chefica Lidia Matticchio Bastianich (78) provodi ljeto okružena s 375 stabala maslina koje je sama posadila i borovom šumom iz koje svaku večer čuje ‘noćnog pjevača‘ ćuka.
"Kad sam bila dijete, bojala sam se ćukovog pjeva, a sad mi dođe kao uspavanka", započinje razgovor proslavljena kuharica iza čijeg su polustoljetnog rada impresivni rezultati: restorani u SAD-u i svijetu, franšiza Eataly i proizvodnja tjestenina i šalši u Italiji, na desetke objavljenih kuharica, sudjelovanje u kulinarskim emisijama, među kojima je i ‘Lidijin obiteljski stol‘ - prevedena i kod nas - te kulinarske emisije, među kojima je i ‘Lidijina kuhinja‘.
Biografija kao posveta unucima
I ove godine nominirana je za četvrtog Emmyja (u svibnju 2024. osvojila je nagradu Daytime Emmy za životno djelo). Put do takvog uspjeha i odrastanje koje su obilježile idilične slike s bakom Rosom, potom boravak u talijanskom izbjegličkom logoru i emigracija u Ameriku, kao i bezbroj nepoznatih detalja, autorica je otkrila u nedavno objavljenoj autobiografiji ‘Moj američki san‘ čije je hrvatsko izdanje u nakladi riječkog Ex Librisa uredio njezin dugogodišnji prijatelj Radovan Marčić. I dok je Oprah Magazine opisuje kao osobu čiji je životopis bogat i kompleksan poput njenog ragua od gljiva, Lidija o njemu govori kao o uzbudljivom putovanju na kojem su je snažna podrška obitelji te mogućnost obrazovanja i poslovnih prilika u SAD-u odredili i izgradili. Zbog toga je, kaže, i posvetila svoju knjigu unucima Oliviji, Lorenzu, Milesu, Ethanu i Juliji kao utjelovljenju nade i snova njezinih roditelja o novom početku.
Rano djetinjstvo jedne od najutjecajnijih žena u svjetskoj gastronomiji
Kako joj je obitelj uvijek bila najvažniji oslonac i izvor snage, tako se u knjizi detaljno posvetila odrastanju, ali i društveno-političkim okolnostima koje su munjevito mijenjale živote, te roditeljima i rodbini. Tako je njezina teta Lidija ‘kriva‘ jer je postala njezina imenjakinja. Naime, buduća chefica odmah je po rođenju od mame Erminije dobila ime Giuliana jer je učiteljicu podsjećalo na nekadašnju regiju Friuli - Venezia Giulia, da bi na krštenju njezina teta svećeniku rekla da je ipak krsti kao Lidiju.
"U školi sam se morala predstavljati imenom koje je stajalo u rodnom listu - Lidia. Svi u školi, učitelji i kolege, zvali su me tako, imenom koje sam povezivala sa svojom tetom. U početku se uopće nisam odazivala na to ime, no s vremenom sam se naviknula, ali me mama cijeli život zvala Giuliana", ispričala je detalj iz autobiografije, gdje važno mjesto imaju njezina nona Rosa, žena kojoj se divila cijeli život, kao i strogi djed (oboje s očeve strane) kojeg bi znala naljutiti kad bi zbog obožavanih trešanja pretrčavala preko mlade pšenice.
"Kao dijete sam shvatila da je moja mama puno više od Busolera voljela šušur gradskog života u Puli. I ja sam u tome uživala u najranijem djetinjstvu, a s druge strane ipak mi se čini da je moja duša zapravo od najranijih dana ostala s nonom Rosom u njezinom dvorištu. A ona je zajedno s djedom Giovannijem sadila povrće i voće, uzgajala životinje, brinula o vinogradu. Radili su vino, pekli rakiju, sušili pršut i pancetu, uzgajali svinje", prisjeća se Lidia, i dalje s bistrom slikom svoje bake Rose kad je zakoračila u pedesete.
Neizbrisiv trag none Rose
Opisala ju je kao sitnu ženicu s grubim licem i dubokim borama od vremena provedenog na suncu, vjetru i hladnoći, naizgled krhku, no nevjerojatno jaku i okretnu, u čijem danu nije bilo slobodnog vremena. Unatoč tom težačkom životu, nona Rosa je, govori Lidia, umrla u dubokoj starosti, a zahvaljujući tom okruženju u kojem je od malih nogu muzla koze (čije mlijeko i sir i danas obožava) - kuhanje je postalo njezina sudbina." U vrijeme ručka pomagala sam baki u kuhinji. Rezala sam meso, prala povrće, pripremala salatu i postavljala stol. Kod sudopera bi mi stavila stolčić da sam joj bliže, a posebno sam voljela mijesiti kruh, raditi paštu i njoke", ispričala je slavna kuharica, čiji se život preko noći promijenio 1956. kad se s majkom, ocem i bratom zaputila u izbjeglički logor San Sabbo u Trstu, i to zbog, kako je istaknula, diktatorskog odnosa komunističkih vlasti prema njezinim roditeljima.
Odlazak u New York i prvi posao kod oca oscarovca Christophera Walkena
To iskustvo, kako je ispričala u knjizi, bilo je ispunjeno strahom, traumom, neizvjesnošću. Dvije godine poslije dobili su vizu za novi početak u Americi, o kojem su Lidijini roditelji godinama prije razmišljali. I to se pokazao kao najbolji izbor za obitelj Matticchio Bastianich jer ih je odmah nakon dolaska u New York preplavio optimizam, nužno potreban, kako je Lidia ispričala, nakon proživljenog izbjeglištva i strahova od političkog režima koje je njezin otac Vitorrio neosnovano proživljavao u tadašnjoj Jugoslaviji. Lidia je u New Yorku pronašla prijatelje, odlazila na misu, kao vrlo dobra učenica završila gimnaziju Shikellamy, nakon čega se vratila u Astoriju gdje su njezini imali obiteljsku kuću. Prvi put se zaposlila kao pomoćnica iza pulta (bilo joj je samo 15 godina) u pekarnici Walken‘s Bakery koju je često posjećivala zbog ukusne kajzerice i savijače od jabuka.
"Gospodin Walken bio je fin čovjek i izvrstan pekar. Dao mi je priliku za honorarni rad iako sam po zakonu mogla raditi s tek navršenih 16 godina. U pekarnici su radila i tri sina gospodina Walkena: Ken, Glenn i Christopher, koji je dostavljao kolače, a kako smo vikendom zajedno radili, sprijateljili smo se", govori Lidia za oskarovca Christophera Walkena, čiji je glumački debi imala priliku vidjeti. Bila je to off Broadway predstava "Best Foot Forward" u kojoj je debitirala i Liza Minelli.
"S Christopherom sam se nastavila družiti cijeli život i obožavam ga kao glumca. Osim što je sjajan umjetnik, dobro kuha, a često smo kod mene zajedno pripremali jela", ispričala je.
Sudbonosna ljubav, brak, otvorenje kultnog restorana ‘Felidia‘, i razvod
Tinejdžerske godine donijele su joj ljubav s Feliceom Bastianichem (podrijetlom iz Labina) s kojim se vjenčala 1966., godinu dana nakon što je dobila američko državljanstvo. U biografiji je otkrila da ju je Felice osvojio šarmom i zelenim očima, no njezina majka nije bila oduševljena da se Lidija uda s 19 godina, već joj savjetovala da se posveti školovanju. No, mladenačka ljubav bila je jača, buduća gastronomska zvijezda i njezin odabranik, kako su voljeli kuhanje i talijansku hranu, složili su jelovnik za svadbenu večeru, dok im je tortu punjenu jabukama i ananasom izradila pekarnica Walken. Ambiciozan par ljubav prema gastronomiji pretvorio je u biznis pa su u travnju 1981. iscrpljeni i zaduženi do grla (jer su potrošili sav novac od prodaje prijašnjeg restorana, kredit i dio ušteđevine Lidijinih roditelja) otvorili svoj, kako je Lidia rekla, najambiciozniji projekt. Riječ je bila o njihovom već tada drugom talijanskom restoranu Felidia, koji je s vremenom postao kultno mjesto u New Yorku. I dok im je biznis cvao, njihov brak je sve više propadao.
"Razvod mi je bio jedna od najtežih odluka u životu, ali u tom trenutku je bilo najbolje za sve nas", govori Lidia, dodajući da je njezina majka Erminija, koja je umrla 2021. u stotoj godini, bila njezin veliki oslonac u odgoju sina Joea i kćeri Tanye, dok je ona radila.
"Ljudi me pitaju zašto volim hranu i kuhati za druge. To je za mene nedovršen posao. Nakon odlaska iz Pule nisam dobila priliku pozdraviti se s bakom i djedom, sa životinjama o kojima sam brinula, prijateljima i načinom života.
Hrana me na neki način vraća svemu tome, barem u mislima", govori jedna od najutjecajnijih chefica današnjice kojoj, ističe, misli sve više lete u Busoler za koji je vežu neraskidive veze.
Svakodnevni mali užici u Puli
"Sve češće sam u Puli. Obožavam otići na tamošnju tržnicu, kupiti domaće zelje, skuhati ga i začiniti paprom, soli, s malo češnjaka i maslinovim uljem. Tako ga je pripremala moja baka. Dok obilazim tržnicu, često sretnem i ljude koji žive u Americi pa popijemo kavu u kafiću. Obožavam i odlazak na kupanje u rano jutro i kasno poslijepodne, volim plaže Verudela, Kamenjak, ali i boravak u proljeće i branje šparoga", opisuje svoje gušte iz Istre kulinarska zvijezda koja je kuhala i za papu Benedikta XVI. i papu Franju, a danas s kćeri i sinom vodi restorane Becco, Babbo, Escu i Del Posto u New Yorku, Lidia‘s Pittsburg i Lidia‘s Kanzas City.
Osim toga, s kćeri Tanyom je osnovala producentsku kuću Tavola Productions sa svojom linijom umaka. Nedavno je dobila još jedno veliko priznanje, od talijanskog Forbesa, koji ju je stavio na drugo mjesto, odmah iza Massima Botture, među deset najznačajnijih ljudi talijanske gastronomije u svijetu. Rado sudjeluje u humanitarnim akcijama, u vrijeme Domovinskog rata dala je svoj obol za Hrvatsku, snima emisije, mentorira, uskoro joj u hrvatskom prijevodu izlazi i knjiga recepata ‘Lonac, tava i zdjela‘, i ne zaboravlja mirise i prizore iz djetinjstva.
Povratak korijenima i rodnoj kući bake i djeda - Busoler
"Za mene je dvorište none Rose sveto mjesto. Kad zatvorim oči, vidim je u njezinoj crnoj haljini s pregačom i rupcem na glavi kako mete smokve otpale sa stabla koje poput ukrasa stoji na sredini dvorišta", emotivno govori zaljubljenica u klasičnu glazbu, more, jedrenje i ribarenje, u koje se i danas upusti sa sestričnom Sonjom.
"Iako nas dijeli ocean, kad sam u Puli sa Sonjom, osjećam se kao kod kuće. Ima mali ribarski brod pa se katkad zaputimo u ribolov, kao kad sam bila dijete i s njezinim ocem lovila ribu", za kraj se prisjetila Lidia Matticchio Bastianich.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....