U 46 godina karijere koja je započela ulogom kaktusa u dječjoj predstavi, varaždinski glumac odigrao je 120 predstava, dobio je status nacionalnog prvaka, 42 strukovne nagrade i stvorio skladnu obitelj koja je ujedinjena i u kazališnom projektu Kerekesh Teatar, a 28. ožujka očekuje ga premijera predstave "Kralj Lear" u kojoj tumači glavnu ulogu u varaždinskom HNK.
Kad glumac iza sebe ima više od sto premijera, desetke strukovnih nagrada, status nacionalnog prvaka i 46 godina kazališnog staža, mnogi bi pomislili da je došao trenutak za povlačenje, mirniji ritam, život bez proba i predstava. No za glumca Ljubomira Kerekeša (66), rođenog Varaždinca, takva logika ne vrijedi. Premda je uvjete za mirovinu stekao još prošle godine, zahvaljujući ravnateljici Senki Bulić i svom entuzijazmu – on ne staje. Trenutno u varaždinskom HNK-u igra u svim važnijim predstavama, a upravo priprema “Kralja Leara” svoju 120 predstavu, jedno od najvažnijih Shakespearovih djela u režiji Ivana Plazibata, koja 28. ožujka stiže pred publiku. Iako u svojoj biografiji ima veliki dijapazon Shakespearovih i drugih klasičnih junaka, ne treba zaboraviti da je osamnaest godina bio i prvak drame zagrebačkog HNK-a, ovo mu je prvi put da će na pozornici utjeloviti kralja Leara. To je uloga koja dolazi u doba glumačke zrelosti, pa iako se može činiti da bi mu mogla biti vrhunac karijere, Ljubomir Kerekeš ne misli tako.
Ne odbija uloge
"Ne padam na to da sad igram kralja Leara pa da tu ulogu stavljam u neke svoje privatne anale ili doživljavam kao trofej. Za mene je ta uloga još jedan glumački izazov. Kralju Learu pristupam kao i svakoj drugoj ulozi, pokušavam ga napraviti najbolje što znam i umijem. I ništa povrh toga", govori glumac koji nikada nije birao samo velike uloge ili prestižne naslove kako bi ‘bildao‘ biografiju ili lakše sakupljao lovorike. U čitavom radnom vijeku, kaže, nije odbio nijednu ulogu. A s poslom, uostalom, ionako ne misli skoro stati. "Još uvijek sam dijete. Još uvijek se volim igrati. Te kazališne igračke meni su i danas izazov. Dok god imam zdravlja i dok me to veseli, nemam razloga stati", govori.
U varaždinskom HNK-u publika ga može gledati u predstavama ‘Slučaj vlastite pogibelji‘, ‘Drvene ptice‘ i ‘Balkanski špijun‘, a paralelno vodi i drugi kazališni život – onaj u Kerekesh Teatru, obiteljskom projektu koji je tijekom godina prerastao u jednu od najživljih kazališnih trupa u Hrvatskoj. Nedavno je završio i 17. Tjedan smijeha u njihovoj organizaciji, koji se održao u varaždinskom HNK-u i u još 11 županija, a 103 predstave pogledalo je rekordnih 28 tisuća ljudi. Dio predstava u Kerekesh Teatru napisao je i sam Ljubomir Kerekeš, u nekima i igra i sve ga to još uvijek jako veseli. "Sve je zapravo počelo od ‘Dimnjačara‘. Varaždinski pisac Mirko Kelek napisao je zbirku priča o raznim zanimanjima i predložio mi je da od toga napravim monodramu. Uzeo sam dimnjačara i adaptirao tekst. Premijera je bila 15. veljače 1992. i do danas sam odigrao više od 1400 izvedbi. Iz te je priče kasnije nastao Kerekesh Teatar“, objašnjava glumac koji s jednakom strašću glumi one takozvane ozbiljne dramske uloge kao i one komične koje izvodi njegovo kazalište. Za njega su i drama i komedija jednako ozbiljan posao, samo što je humor možda i teži jer u njemu nema skrivanja. Ili se publika smije ili se ne smije. Kazalište se, po njemu, ne smije igrati drukčije u nacionalnoj kući i u selu u koje predstava stiže prvi put. Čovjek koji sjedi u gledalištu, bez obzira na to je li liječnik, bravar ili poljoprivrednik, od krvi je i mesa kao i glumac na sceni. A upravo je ta jednostavna istina, čini se, Kerekeša sačuvala od taštine koja lako zavede ljude u ovoj profesiji.
Bez podcjenjivanja
"Ja pišem prema ljudima. Pišem za glumce koje dobro poznajem i za koje znam što mogu dati na sceni. I svima garantiram da nećemo igrati manje od sto izvedbi. Komediju ne smiješ podcijeniti, pogotovo onu pučku. Upravo se u toj varijanti kriju mnoge životne istine. Osim toga, svaka uloga je za glumca škola. Ako si spreman kopati po sebi, tražiti, istraživati – uvijek možeš doći do nekog zadovoljstva i osobnog otkrića. Mala uloga može biti fantastična ako je napraviš pošteno. Ja nisam egoističan i sebičan glumac, već glumac predstave. Ako si na sceni s još dvoje, troje ili osmero kolega, onda je to zajednička priča, simbioza. A sve tek sjeda na svoje mjesto kada se predstava spoji s publikom“, kaže i prisjeća se savjeta svojih pokojnih kolega Vanje Dracha i Zvonimira Zoričića – "Bolje je biti loš glumac u dobroj predstavi nego dobar u lošoj“, govori Kerekeš koji iza sebe ima i bogatu televizijsku i filmsku karijeru.
Jer tko može zaboraviti njegovu maestralnu ulogu majora Alekse iz filma ‘Kako je počeo rat na mom otoku‘ redatelja Vinka Brešana, za koju je dobio Nagradu hrvatskog glumišta. I nije to, naravno, jedina nagrada koju mu je dodijelila struka. Tijekom karijere dobio ih je čak 42, među kojima su i one zvučne poput Orlanda, Marula i Vladimira Nazora, kao i ona za životno djelo od Grada Varaždina i Varaždinske županije, a o točnom broju i mjestu gdje stoje, pomno brine njegova supruga Jasenka. No Ljubomir Kerekeš ni prema nagradama nema pretjerane sentimentalnosti.
Odrastanje u radničkoj obitelji
"Sve je to lijepo i krasno. Pet minuta zadovoljštine, malo smješka, malo tapšanja po ramenu, koji gemištek nakon dodjele i drugi dan ideš dalje. Nagrada ti ništa ne garantira", kaže bez lažne skromnosti. Jer Ljubo je osoba koja čvrsto stoji s dvije noge na zemlji, slava mu ne znači baš ništa i teško ga što može ponijeti da bi si umislio da je važniji od drugih. A korijeni takvog stava kriju se u njegovu djetinjstvu. Jer odrastao je skromno, u obitelji radnika, uz roditelje koji su mu, kako kaže, mogli dati veliku ljubav, ali ne i materijalnu sigurnost. I kada govori o djetinjstvu, ne trudi se ništa uljepšati. "Moji roditelji bili su sirotinja. Tata je imao dva razreda osnovne škole, mama završenu osnovnu. Oboje su bili radnici. Otac je radio u varaždinskoj ljevaonici i zatim u Varteksu. Zbog političkih okolnosti tog vremena znao je dobivati otkaze i ponovno se zapošljavati, često bez ikakve sigurnosti. To je bio težak život", prisjeća se.
Majka Katarina, kaže, držala je kuću i obitelj na okupu. Kad danas govori o tim godinama, Kerekeš nema ni trunke ogorčenosti – naprotiv, kaže da ga je to iskustvo naučilo razumjeti ljude. "Zato ja uvijek govorim o tom malom čovjeku. Ja sam vrlo svjestan života i njegove jednostavnosti. Imam, usuđujem se reći, prilično širok dijapazon svijesti o tome gdje živim i kako funkcioniram unutar društva. Znam da tamo, u zadnjem bircu negdje na margini, u predgrađu, počiva najveća životna istina. Upravo kroz tu jednostavnost čovjek shvati puno toga. Zato se osjećam bogatom osobom jer jako dobro poznajem malog čovjeka. I nikad nisam bio u stanju izdizati se iznad njega. Dapače, uvijek sam uvažavao sirotinju i neimaštinu, i poštovao taj životni fajt", govori.
Prve tri godine života s roditeljima je živio kod bake u Kaštelancu, selu udaljenom četrnaest kilometara od Varaždina. Bila je to priča, mala kuća od pletera, slame i blata. Kada su se roditelji preselili u Varaždin, on bi kasnije baki odlazio na zimske praznike. "Kod nje mi je uvijek bilo lijepo. Bakica bi radila kuruznu kašu, žgance s mlijekom, spekla bi krumpire na masti. Došao bih tamo žut, a vratio se doma okrugli", smije se i prisjeća kako je tada znao čuvati kravicu od susjeda koju bi vodio na ispašu uz obalu rijeke Plitvice.
"Baka bi mi napravila udicu od ziherice, našao bih šibu i zavezao špagu. Onda sam lovio obade na kravi, nabio bih ih na udicu i s tim pecao ribu. Bolji su mamac od crva. Tak smo se zabavljali. Krava pase, a ja pecam", priča s osmijehom i dodaje kako mu je pecanje i danas najdraži način opuštanja.
"Zabodem štapove, stavim na njih zvončiće, zapalim vatru, kobasica na grančici – i to je meni mir Božji. Nije meni do ribe već do toga da odem nekamo gdje ljudska noga ne dolazi svaki dan. To mi je odmor za glavu i tako punim baterije", napominje Kerekeš. Kad govori o djetinjstvu, prisjeća se kako su mu još kao klincu bili važni glazba i filmovi. Odrastao je uz heavy metal i bendove poput Black Sabbatha, Deep Purplea i Led Zeppelina jer, kako kaže, u glazbi mora biti života. A do karata za filmske projekcije u varaždinskom kinu Gaj, tada velikom i važnom gradskom kinu, dolazio je – fizičkim radom.
Prva uloga
"S prijateljem Rajkom tovario sam ugljen kako bi nas domar pustio u kino. Sjećam se da smo jednom zbacili šest tona ugljena i onda nam je dao da isti film gledamo od šest i osam navečer", smije se glumac koji se u to vrijeme zaljubio i u kazalište. Naime, dok je bio u četvrtom razredu osnovne škole, redatelj varaždinskog kazališta Dane Georgijevski tražio je dva dječaka za dječju predstavu. "Izabrao je mene i mog prijatelja jer smo bili najmanji u razredu. Trebao mu je netko da glumi kaktuse. Radilo se o predstavi ‘Tajna zakopanog blaga‘, mi smo se kuhali u tim kostimima od spužve, ali smo se zabavljali, a honorar nam je bio sendvič. I tu se u mene uvukao taj kazališni crv", priča. U srednjoj školi krenuo je u dramski studio u varaždinskom HNK, a nakon škole upisao je Pedagošku akademiju u Čakovcu. No kazalište je presudilo daljnjem školovanju. Kako je tada bilo jako malo glumaca u varaždinskom kazalištu, već su mu kao dvadesetogodišnjaku ponudili angažman. On je prihvatio i sve je ostalo, može se reći, povijest.
"Stariji kolege su mi rekli: bolje ti je imati četiri godine prakse nego četiri godine teorije. I tako sam završio u kazalištu. U prve četiri godine imao sam petnaest premijera i to mi je bila najbolja škola. Nisam završio Akademiju i ne kažem da je to dobro ili loše, samo kažem da je to bio moj put", govori glumac kojem je sve te godine obitelj utočište u pravom smislu te riječi. Njegova supruga Jasenka bezrezervna mu je podrška tijekom cijele karijere, a od prije nekoliko godina radi i u Kerekesh Teatru. Kako je to pravi obiteljski projekt, tamo radi i njihova 24-godišnja kći Ema, vizažistica čije skorašnje vjenčanje obitelj s veseljem očekuje, a cijelu tu kazališnu lokomotivu vrlo spretno i uspješno vodi njihov sin, 38-godišnji glumac Jan Kerekeš.
Danas ta priča ima i novu, još ambiciozniju fazu. Obitelj Kerekeš gradi vlastiti kulturni centar u Varaždinu, privatni prostor na zemljištu koje su uzeli u koncesiju od grada na 30 godina. Plan je da to ne bude prostor samo za njihove predstave, nego otvorena scena i za druge sadržaje. U isto vrijeme ostaje i zagrebačka Scenoteka, koju Ljubomir Kerekeš vidi kao važan prostor u kojem je Zagreb s Kerekesh Teatrom dobio jednu novu komediografsku scenu, drugačiju od onoga što inače nudi institucionalno kazalište. A i o Scenoteci brine Jan.
Ponosan djed
"Jan je atomska bomba po pitanju stvaranja i kreativnosti. Izuzetno vrijedan, obziran, iskren i human. Završio je Akademiju, vodi Kerekesh Teatar, piše, režira, glumi, svira u bendu i stalno je na nekoliko frontova. Brine i o gradnji našeg Kulturnog centra čiji se završetak konačno nazire i jako sam na njega ponosan. Bilo bi divno kada bi u svijetu bilo više takvih mladih ljudi. Tada ne bismo trebali brinuti za budućnost", govori glumac. A lice mu se razvuče u posebno topli osmijeh kad se spomene njegova unučica, Janova petogodišnja kći Una.
"To je posebna ljubav koja se ne može opisati riječima. Kada mi poleti u zagrljaj, srce mi odmah poskoči od sreće. Strašno je slatka, komunikativna, vesela i otvorena, i obožava kazalište. Ima pet godina i s njom se već sada mogu voditi pravi razgovori. Jan i njegova supruga Vika su sjajni roditelji. To dijete je uvijek nasmijano, dobre volje i sve ju zanima. Kad god stignem, pokupim je u vrtiću, odemo doma, nekaj skuhamo, napravim za nju neki saftić, idemo u dućan i u šetnju. Prespavanci kod nas postali su već dio rutine. Naravno, tu je baka najvažnija, ali i mi imamo svoju priču", priča zaljubljeni djed.
Prisjetio se i nedavne anegdote koja možda najbolje opisuje Ljubomira Kerekeša u očima njegove unučice. "Neki dan je išla u kazalište i na plakatu za ‘Kralja Leara’ vidjela moju sliku. Onda me ugledala kako dolazim s parkirališta kroz park i počela vikati, onako iz srca – Deda, deda, deda… Pa ti si kralj!"
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....