Supružnici Marija i Petar Tambolaš, roditelji prvih hrvatskih sijamskih blizanki koje su proljetos uspješno razdvojene, s posebnom radošću ulaze u 2020. Naime, sredinom siječnja Valentina i Kristina, čiju je borbu za život pratila cijela nacija, ali i brojni svjetski mediji, proslavit će prvi rođendan.
- Taj će dan primiti i sakrament krštenja u krugu najbliže obitelji. Nakon svega što smo prošli želimo da to bude samo naš dan - kaže Marija Tambolaš, koja nam je otvorila vrata njihova doma u selu Bušetini nedaleko od Virovitice. Iza nasmiješene mlade mame radoznalo je provirivalo dvoje starije djece, šestogodišnja Maja i petogodišnji Ivan. Kad su ugledali Glorijine darove za njih i njihove sestrice, odmah su ih unijeli u kuću i spustili ih u ograđeni prostor dnevnog boravka gdje su nas na šarenom dječjem tepihu dočekale dvije djevojčice, odjevene u identične haljinice od tila. Pogledale su nas, nasmiješile se pokazujući dva donja zubića, a potom, brzo puzeći, krenule prema paketima. Vukle su crvene ukrasne vrpce pokušavajući doći do stvari koje su se vidjele kroz celofan čije ih je šuškanje posebno zabavljalo. Brat i sestra potom su im dodali i balone koji su bili pričvršćeni na vrhu.
- I igračke “ispituju” ručicama i ustima, baš kao sve čega se domognu. Smiju se i guguću, ponekad i zaplaču, no to je rijetko. Mašu nam “pa-pa”, pokušavaju reći mama i tata. Hvataju se za kutnu garnituru jer žele stajati, no zasad im to ne uspijeva. A kad sjede, moramo ih malo pridržavati jer još nisu dovoljno čvrste. Otkako su rođene, sedam i pol mjeseci su samo ležale u bolnici. Stoga smo bili zabrinuti kako će napredovati, ali u svemu su poput svojih vršnjaka - kažu njihovi roditelji, kuharica Marija i konobar Petar, oboje 25-godišnjaci. Najvažnije je, dodaju, da curice spavaju cijelu noć - od devet uvečer do osam ujutro. Bez uspavljivanja, ljuljanja ili držanja na rukama zaspu i preko dana, unatoč buci koju stvaraju njihovi razigrani brat i sestra. A sreća koja danas stanuje u njihovoj kući od 70 četvornih metara lani se, nakon vijesti da Marija umjesto jedne bebe nosi sijamske blizanke, činila nezamislivom. Naime, bračnom paru koji je svoju srednjoškolsku ljubav 2012. okrunio brakom, liječnici su u 13. tjednu trudnoće objasnili koji su sve rizici za majku i bebe prije, a koji za djevojčice nakon porođaja. I da budu spremni i na najgore, što ih je šokiralo.
- Baš kao i naše roditelje, koji su se radovali trećem unučetu. Bilo im je jako teško i nisu znali kako nam pomoći. No nisu ništa sugerirali već su Petru i meni prepustili odluku o tome hoću li roditi ili pobaciti - govori Marija Tambolaš, čiju su trudnoću vodili liječnici u zagrebačkoj bolnici Sveti Duh. Malo su se opustili kad su curice počele napredovati - iako su bile spojene donjim dijelom prsnog koša i trbuhom te su imale zajednička jetra i crijeva, što je drugi takav slučaj u svijetu. No tada je uslijedio novi šok: ukupno teške 3800 grama, i 41 centimetar dugačke djevojčice na svijet su došle 16. siječnja - sedam tjedana prije predviđenog roka. I odmah su iz Svetog Duha prevezene u Zavod za neonatologiju i neonatalnu intenzivnu medicinu KBC-a Zagreb. Nakon toga je počela borba da prerano rođene spojene djevojčice, koje gledaju jedna u drugu, ostanu žive, da se pripreme i ojačaju kako bi podnijele kompliciranu operaciju - prvu takvu u Hrvatskoj i stoga s neizvjesnim ishodom.
- Rodila sam u srijedu, carskim rezom, a ja sam ih vidjela samo na slikama koje je moj muž mobitelom snimio u bolnici. Raspadala sam se od bola i ne sluteći koliko me još težih trenutaka čeka. Kad sam u ponedjeljak došla u KBC Zagreb, osjećaji su mi bili pomiješani pa sam se u isto vrijeme smijala i plakala, tresla i umirala od straha gledajući ih onako sićušne - prisjeća se Marija Tambolaš. Svakodnevno su dolazili u Zagreb, a liječnici su im objasnili da je operacija razdvajanja jedino rješenje. U suprotnom, zdravstvene komplikacije mogu prouzročiti smrt jedne djevojčice ili obiju. Operacija je zakazana za šest tjedana nakon što su rođene.
- Bila je subota. Savjetovali su nam da ostanemo doma jer ni liječnici nisu znali koliko će zahvat trajati. Zvala sam svakih sat vremena, a doktori, koji su bili ljubazni i puni razumijevanja, objašnjavali su mi što su napravili do tada i što slijedi. Prošlo je skoro 15 sati i baš kad sam htjela ponovo zvati, zazvonio je telefon. Bila sam drvena od straha, ali me umirila dr. Ruža Grizelj rekavši da je operacija skoro gotova, da je sve prošlo dobro i da možemo krenuti za Zagreb. Suprug i ja u bolnicu smo stigli nešto prije ponoći. Kad sam ih vidjela onako sićušne, izmučene i prikopčane na sve moguće aparate, u prvi tren nesvjesna da su razdvojene, u sebi sam ponavljala: “Žive su...” - prisjeća se Marija.
Iako su najveći problemi bili iza njih, agonija se nastavila i sljedećih mjeseci. Isprva je Petar suprugu svaki dan vozio u Zagreb da vidi kćerkice, no kad je iskoristio sve slobodne dane u tvrtki za preradu ljekovitog bilja, gdje radi, Marija je putovala sama. Još nema vozački pa se svaki drugi dan dizala u šest ujutro da bi u 7 sati i 15 minuta bila u vlaku za Zagreb. Put se znao otegnuti jer je zbog radova na pruzi presjedala na autobus do Vrbovca te ondje na drugi vlak.
- Tako sam do Zagreba i natrag putovala devet sati, a s curama sam bila samo tri sata. Padala sam s nogu od umora, ali željela sam da sve četvero djece ima majku. S čuvanjem su nam mnogo pomogle bake, a oko radova na kući, koju još nismo završili, susjedi i Grad Virovitica. Dok sam dojila Valentinu i Kristinu, imala sam pravo na nadoknadu putnih troškova, a nakon tri mjeseca sam u metropolu putovala o vlastitom trošku - objašnjava Marija i dodaje da su se u djelomično obnovljenu kuću uselili 25. kolovoza, a četiri dana poslije došle su i blizanke. Bio je to njihov prvi izlazak, a dolazak djevojčica proslavilo je cijelo selo.
- Organizirali su turnir u nogometu te su prikupljeni novac donirali Valentini i Kristini. Zahvalna sam svima koji su nam pomogli jer mi je katkad bilo toliko teško da sam bila sigurna kako ću završiti na psihijatriji. A onda bi me prenuli moji Ivan i Maja - zivkali me, grlili, ljubili... Otkako su curice doma, sve je lakše. Ujutro skuham kavu koju pijem do navečer jer uvijek netko nešto treba. Starija djeca još spavaju u boravku pa ne mogu gledati televiziju već serije pratim na mobitelu. I zaspim sretna. Jer godina prepuna danonoćnog straha i neizvjesnosti završava na najljepši mogući način.