Novinarka i voditeljica podcasta otvoreno je progovorila o karcinomu štitnjače s metastazama koji joj je dijagnosticiran kada je imala svega 14 godina, o roditeljskoj podršci i vjeri u sretan završetak koju nije gubila.
Imala sam 14 godina i taman su završili ljetni praznici. Vratili smo se u školu veseli i odmorni, i negdje u listopadu cijeli je naš razred bio poslan na liječnički pregled. Sjećam se da smo hodali od ordinacije do ordinacije i kako su mi u jednoj od njih rekli da moram napraviti ultrazvuk štitnjače. “Nema razloga za brigu”, pojasnila je doktorica, "samo je moraš pregledati." Rekla sam to roditeljima, ali nismo odmah otišli niti shvatili to ozbiljno. Sjetili smo se tek šest mjeseci kasnije, kada je susjeda ispričala roditeljima, s kojima sam tada živjela u Moskvi, kako su nakon Černobila i radijacije koja se iz njega širila mnoga djeca počela obolijevati od karcinoma, i tu je sve stalo.
Već sljedećeg dana dijagnosticiran mi je karcinom štitnjače s metastazama. Nisam znala baš ništa o toj bolesti, u automobilu na putu kući vladala je mrtva tišina, a ja sam, sjećam se kao da je bilo danas, razmišljala o glumici Winoni Ryder i filmu “Jesen u New Yorku” u kojem je njezin lik bolovao od raka, ali se nisam mogla sjetiti svih detalja. Tijekom narednih dana uslijedile su nove, strašne vijesti - svi vratni limfni čvorovi bili su zahvaćeni, metastaze su već bile ispod ključne kosti i čekala me teška operacija.
Sjećam se kada sam prvi put došla u onkološki centar da sam čula nečiju majku i liječnika kako govore da je došlo do pogreške i da je s njezinim djetetom sve zapravo u redu. Tada sam i ja pomislila da su liječnici sigurno pogriješili i u vezi mene i da će me pustiti kući. Ali pogreške nije bilo. Ipak, bila sam dobro raspoložena, kao prvo zato što su roditelji uvijek bili veseli preda mnom, nisam vidjela da su pustili ijednu suzu, a kao drugo, ja si cijeli život u teškim situacijama zamišljam da je ovo sve oko mene samo igra.
Nisam htjela ni s kim razgovarati
Bila sam smještena na odjelu za odrasle, a operacija je bila izuzetno teška. Trajala je šest sati, a ožiljak je bio ogroman, koji i dan-danas često šokira ljude - od uha do sredine vrata, zašiven metalnim spajalicama jer druga opcija tada nije postojala. Zbog njih sam prvi put plakala, kada su mi ih vadili, bio je to jedan od najneugodnijih osjećaja koje sam iskusila. Nakon operacije sam se, naravno, veselila povratku kući, ali čekao me odlazak u drugu bolnicu u kojoj sam morala primiti dozu radioaktivnog joda zbog metastaza. Izolirali su me na odjelu na pet dana i nitko mi nije smio prići zbog zračenja. To je bilo nevjerojatno teško - imala sam samo 14 godina i bila u maloj sobici s jednim krevetom i stolicom. Mogla sam ponijeti sa sobom knjigu i telefon, ali nisam htjela ni s kim razgovarati.
Sljedećih pet godina strogo mi je bilo zabranjeno sunčanje, odlazak u saune, vruće kupke kao i svi drugi termalni tretmani koji eventualno mogu potaknuti rast stanica tumora. Liječnici su me toliko uplašili da se nisam sunčala punih 15 godina. Dok su svi bili na plaži, ja sam sjedila s knjigom u sobi.
Prve zrake sunca na tijelu nakon 15 godina
Često su se šalili na moj račun da sam previše bijela pa me jednom kolega snimatelj pitao nosim li suncobran po gradu, na šahovskom sam turniru dobila kupon za samotamnjenje, a poznanici su mi govorili kako bi bilo lijepo da barem malo pocrnim. Tek sam se ljetos usudila malo sunčati, s najvišim faktorom zaštite od sunca, i odmah me preplavio osjećaj sreće i zdravlja. Vitamin D čini čuda.
Roditelji i ja proveli smo puno vremena pokušavajući shvatiti odakle mi rak. Trenutno je poznato nekoliko predisponirajućih čimbenika koji povećavaju vjerojatnost razvoja raka štitnjače. U mom slučaju to je utjecaj nesreće u nuklearnoj elektrani u Černobilu i nedovoljan unos joda hranom. Pomirila sam se s činjenicom da ću do kraja života morati uzimati veliku dozu hormona koji nadomještaju hormon štitnjače, a redoviti unos lijeka ne samo da tijelu osigurava dovoljnu količinu hormona, već i u mom slučaju sprječava ponovnu pojavu tumora. Zanimljivo je da se o toj bolesti ne zna još sve, pa neke stvari otkrivam usput. U veljači sam pomislila da mi se bolest vratila jer su mi nalazi krvi bili jako loši, ali ispostavilo se da sam taj mjesec pila kavu sa sojinim mlijekom, a svi proizvodi sa sojom loše utječu na hormone štitnjače i nisu poželjni za konzumaciju.
Unatoč trećem stadiju raka i metastazama, ni u jednom trenutku nisam pomislila da će sve loše završiti za mene, naprotiv, razmišljala sam samo o pozitivnim stvarima - o odmoru na moru, o upisu na fakultet, o ljubavi koju ću jednog dana upoznati. Shvatila sam tada da mislima zaista mogu utjecati na stvarnost, dovodeći do određenih događaja i rezultata te da uvjerenja, namjere i očekivanja mogu oblikovati naše ponašanje i kao rezultat toga, stvarnost oko nas.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....