Kazališni komad ‘MARE #ženamajkaglumica‘, glumice Marijane Mikulić (44), koji od premijere u siječnju ove godine puni dvorane u svakom našem gradu, donosi životne, autentične, biografske prizore iz bračnog života, izazove usklađivanja roditeljstva i posla, emocije smijeha, straha, sumnji, sreće, uspona i padova, nade... Zbog ovog sjajnog povoda, Marijana priča kako se i zašto usudila staviti dio svog života ‘na papir‘, je li je bilo strah ogoljavanja, kako je svojom Marom stvorila veliku zajednicu žena koje slično proživljavaju i osjećaju, što joj govori muški dio publike, kako na sve reagiraju njezin suprug Josip i sinovi: 17-godišnji Ivan, 13-godišnji Andrija i sedmogodišnji Jakov, kao i o kreativnoj snazi koju je pokrenula i predstojećem jubileju. Naime, 9. listopada Marijana će u zadarskom HNK-u imati 50. izvedbu monodrame ‘MARE #ženamajkaglumica‘.

Kada ste pripremili monodramu ‘MARE #ženamajkaglumica‘ i imali premijeru u siječnju, jeste li se usudili pomisliti da će već u listopadu imati 50. jubilarnu izvedbu?

- Nisam. Stvarno nisam. Naravno da sam željela da predstava živi i da je ljudi žele gledati, ali prije premijere sam imala puno prizemnije brige. Hoće li ljudi uopće razumjeti što sam htjela napraviti? Jesam li se previše ogolila? Hoće li im biti smiješno tamo gdje je meni smiješno? Hoće li sjediti i misliti: dobro, zašto nam ova žena priča svoj život? A onda su se počele puniti dvorane, dolaziti poruke, otvarati novi termini... I evo nas pred pedesetom. Još mi je pomalo nestvarno. Pogotovo zato što predstava nije krenula iz neke velike produkcijske kalkulacije, nego iz potrebe da nešto kažem.

"Pisala sam ono što mene žulja, nasmijava, boli, ono zbog čega se nekad osjećam kao da jedina na svijetu ne uspijevam držati sve konce u rukama", govori Marijana

JOSIP BANDIĆ CROPIX

U monodrami se bavite univerzalnim temama; iskrenim prikazom svakodnevnog života u kojem ima i smijeha, suza, ironije, usklađivanja majčinstva, braka i prijateljstva. Što mislite, koji je još njezin faktor X zbog kojeg se traži ulaznica više?

- Kad bih točno znala faktor X, odmah bih napravila još tri predstave po istom receptu. Ali mislim da je možda upravo stvar u tome što recepta nije bilo. Nisam pokušavala pogoditi što publika želi čuti. Pisala sam ono što mene žulja, nasmijava, boli, ono zbog čega se nekad osjećam kao da jedina na svijetu ne uspijevam držati sve konce u rukama. I onda se dogodilo da ljudi gledajući moj život prepoznaju svoj. To mi je i dalje fascinantno. Nakon predstave mi ne govore: ‘Baš ste vi imali zanimljiv život‘, nego: ‘To sam ja‘, ‘To je moj muž‘, ‘To je moja mama‘, ‘Mi smo se oko toga jučer posvađali‘. A možda je važan i taj miks. Nema dva sata kuknjave. Ja se i u najtežim stvarima često branim humorom. Život je istodobno i strašno ozbiljan i potpuno apsurdan. Mare je takva.

U kojem ste trenutku donijeli odluku napraviti ovako osoban tekst? Kako ste ga pisali? Je li bilo puno križanja, ponovnog pisanja i straha da se ogolite na pozornici?

- Tekst zapravo nije nastao tako da sam jednog jutra sjela i rekla: sada pišem monodramu. Godinama sam zapisivala. Situacije, rečenice, frustracije, smiješne stvari, svađe, vlastite misli. To mi je bio neki ventil. Tek kasnije sam počela gledati te zapise kao mogući kazališni materijal. I onda je krenuo pravi posao. Pisanje, brisanje, premještanje, ponovno pisanje... Puno toga je otpalo. Najveći kriterij mi nije bio ‘je li ovo dovoljno zanimljivo‘, nego ‘imam li ja pravo ovo ispričati?‘ Jer kad radiš autobiografsku predstavu, tvoja priča ne pripada samo tebi. U njoj su muž, djeca, obitelj, prijatelji. Morala sam pronaći granicu između iskrenosti i izlaganja drugih ljudi. A strah od ogoljavanja došao je zapravo tek pred publiku. Dok pišeš, siguran si za svojim laptopom. Onda odjednom stojiš pred nekoliko stotina ljudi i pomisliš: ‘Divno, sad ću im ovo stvarno reći naglas‘.

"Naravno da sam željela da predstava živi i da je ljudi žele gledati, ali prije premijere sam imala puno prizemnije brige; hoće li ljudi uopće razumjeti što sam htjela napraviti, jesam li se previše ogolila?", iskrena je

IVANA GRGIĆ CROPIX

Kada ste komad pisali, jeste li prvo promislili da radite sebi za dušu, pa onda što bude? Bez kalkulacije, poput kakvog kockara?

- Da, dosta je bilo ‘pa što bude‘. Naravno da nisam baš uzela obiteljsku ušteđevinu i stavila sve na crveno (smijeh). Ali jesam napravila nešto što profesionalno nije bilo potpuno racionalno. Nitko me nije naručio, nisam imala veliku instituciju iza sebe, nije postojala sigurnost da će publika doći. Samo sam imala osjećaj da to moram napraviti. Možda mi je baš to bilo oslobađajuće. Cijeli glumački život često čekaš da te netko izabere. Za ulogu, projekt, seriju. Ovdje prvi put nisam pitala treba li me netko. Imala sam nešto svoje i odlučila vidjeti može li živjeti. Ispalo je da može puno više nego što sam se usudila očekivati.

Kada vas vodi razum, a kada emocija?

- Voljela bih vam sada odgovoriti da sam savršena kombinacija jednog i drugog, ali nisam. Emocija kod mene uglavnom prva potrči, a razum onda trči za njom i pokušava sanirati štetu. Ali s godinama sam ipak naučila malo zastati. Kod važnih odluka osjećaj mi obično pokaže smjer. Jako dobro osjetim nešto što želim ili ne želim. Ali danas pokušavam pustiti razum da provjeri cijenu te odluke – što ona znači za mene, djecu, brak, posao. Mislim da mi treba oboje. Sam razum bi mi vjerojatno dao sigurniji život, ali dosta toga najljepšeg u svom životu ne bih napravila. Samo emocija bi me, s druge strane, vjerojatno već nekoliko puta odvela ravno u zid.

Jeste li nekad zbog emocija imali osjećaj nadljudske snage? I u kojim situacijama?

- Jesam, ali danas sam malo oprezna s tom ‘nadljudskom snagom‘. Majčinstvo ti je stalno pokazuje. Kad se nešto događa tvom djetetu, možeš nevjerojatne stvari. Ne spavaš, voziš, zoveš, tražiš stručnjake, radiš, boriš se, funkcioniraš i kad stvarno misliš da više nemaš odakle. Kod Jakova sam to puno puta osjetila.

"Josip je pogledao predstavu tri puta, tako da ili mu se sviđa ili je nevjerojatno požrtvovan muž", kaže za supruga

BERISLAVA PICEK/CROPIX

Kad znaš da dijete treba tebe, jednostavno se uključi neki dodatni motor. Ali ono što sam naučila na teži način jest da taj motor nema beskonačno goriva. Dugo sam mislila da je snaga upravo to - mogu još. I još. I još. Dok se nisam doslovno potrošila. Danas mi je možda veća snaga reći: ne mogu sada. Trebam pomoć. Trebam stati. To mi je nekad bilo puno teže nego izdržati.

Kada, po vašem mišljenju, puno emocija nije dobro? Kada zadržati hladnu glavu i ‘srce‘?

- Kada treba donijeti odluku koja će trajati puno dulje od osjećaja koji imaš u tom trenutku. U ljutnji, primjerice. Ja mogu u pet minuta imati savršeno jasan plan što bi sve trebalo promijeniti u mom životu. Srećom pa ga ne provedem svaki put. I kod djece mi je to važno. Kad se nešto događa njima, emocija odmah kaže: makni sve prepreke, zaštiti dijete, riješi problem. Ali nekad mu upravo time ne pomažeš. Isto vrijedi za borbu sa sustavom. Srce mi kaže zbog čega se borim, ali glava mora odlučiti kako. Ako se svaki put potpuno emocionalno raspadnem, neću dugo biti nikakav borac. Mislim da nije poanta ugasiti emociju. Ona nam daje razlog. Samo joj ponekad ne treba dati da vozi automobil.

Kakve su reakcije nakon izvedbe ‘MARE‘? Tko vam sve prilazi, čestita, komentira?

- To mi je možda najneočekivaniji dio svega. Prilaze žene svih generacija. Mlade djevojke koje još nemaju djecu, žene s malom djecom, žene čija su djeca već odrasla. Prilaze i muškarci, što mi je posebno drago. I često kažu: ‘Dobro, neke stvari sam večeras shvatio.‘ Onda im kažem da to svakako ponove supruzi kad dođu doma. Ljudi mi pričaju nevjerojatno osobne stvari. O brakovima, djeci, roditeljima, svojim slomovima. Nekad samo dođe žena, zagrli me i kaže: „Hvala.“ I ja zapravo znam na čemu zahvaljuje. Najviše se ponavlja: ‘Mislila sam da se samo ja tako osjećam.‘ To me i nakon toliko izvedbi pogodi. Koliko ljudi hoda okolo uvjereno da jedini ne uspijevaju živjeti onaj život za koji svi ostali izgledaju kao da ga savršeno drže pod kontrolom.

Marijana Mikulić sa suprugom Josipom i sinovima; Ivanom i Andrijom na premijeri monodrame ‘MARE #ženamajkaglumica‘

LUKA MIKULIĆ

Što na vašu predstavu ‘MARE‘ kažu suprug Josip i djeca? Sviđa li im se, što im je najsmješnije?

- Josip je pogledao predstavu tri puta, tako da ili mu se sviđa ili je nevjerojatno požrtvovan muž (smijeh). Mislim da mu nije uvijek potpuno ugodno gledati neke dijelove jer, naravno, zna točno iz kojeg su trenutka našeg života nastali. Ali to nikada nije bila predstava ‘protiv muža‘. Dapače, ja sebe u njoj ne štedim ništa više nego njega. A djeca su sve to oko predstave doživjela puno više nego sam očekivala, svaki put pitaju kako je prošlo, kako su ljudi reagirali. Jer oni su bili na premijeri i vidjeli što je to, vidjeli reakcije publike, ali vidjeli i koliko to meni znači. Lijepo mi je da pokazuju interes i da im je važno nešto što vide da je i meni važno.

Hoće li biti s vama i na 50. izvedbi ‘MARE‘?

- Pedeseta izvedba pada 9. listopada u HNK Zadar, tako da ćemo još vidjeti. Kod nas organizirati pet ljudi da istoga dana budu u istom gradu ponekad je zahtjevnija produkcija od same predstave. Naravno da bih voljela da taj trenutak podijelim s njima, posebno jer oni najbolje znaju što je sve bilo prije prve izvedbe. Ali s druge strane, mislim da ću pedesetu jako doživjeti i kao večer s publikom. Jer bez tih ljudi koji su iz večeri u večer kupovali ulaznice, dovodili prijateljice, muževe, mame i vraćali se ponovno, pedesete ne bi bilo.

Ponosna je zbog 50. izvedbe monodrame u zadarskom HNK 9. listopada

IVANA GRGIĆ CROPIX

Postoji li šansa da ‘MARE‘ dobije i novo poglavlje ili imate u ladici još neki tekst na kojem radite?

- Mare je živa stvar i sigurno se i ja mijenjam dok je igram. Ali ne bih sada na silu radila ‘Mare 2‘ zato što je prva uspjela. Publika jako brzo osjeti kad nešto nastaje iz potrebe, a kad iz kalkulacije. Ako mi se jednog dana nakupi dovoljno novog života koji traži pozornicu, tko zna. Materijala u mojoj kući sigurno neće ponestati. Imam tri sina i muža, dakle dramaturški sam osigurana do mirovine (smijeh). A ideja imam. Neke su postojale i prije Mare, neke su se pojavile poslije nje. Najvažnije što mi je ova predstava dala nije čak ni broj izvedbi, nego osjećaj da mogu sama nešto pokrenuti od početka. Napisati, proizvesti, stati iza toga i pronaći publiku. Sad kad jednom znaš da to možeš, teško je ponovno samo sjediti i čekati da zazvoni telefon.