Luciana i Andro Koren, blizanci s Medicinskog fakulteta u Zagrebu, s prosjekom 5,0 i nizom priznanja - od Dekanove do dviju Rektorovih nagrada - govore o znanju, ustrajnosti i pozivu da liječe ljude
Kad su prije pet godina blizanci Luciana i Andro Koren upisali Medicinski fakultet, bio je to tek prvi korak u ostvarivanju njihovih želja iz djetinjstva. Danas se ovaj 24-godišnji dvojac može pohvaliti da su dosad dostigli mnoge ciljeve: prošli su s prosjekom 5,0, dobili su Dekanovu nagradu i - kao šlag na torti - svaki po dvije Rektorove nagrade za projekte koje su osmislili. Prvi, pod nazivom "U nijansama hrabrosti - Priče iza platna", realiziran je u lipnju u povodu Svjetskog dana preživjelih od malignih bolesti. U suradnji s Udrugom SVE za NJU i Hrvatskim prirodoslovnim muzejem, organizirali su izložbu umjetničkih djela koje su stvorile žene nakon iskustva liječenja od raka. Drugi projekt "Zdravlje srca za sve" usmjeren je prema očuvanju kardiovaskularnog zdravlja ranjivijih članova društva, kojima su uobičajene javno zdravstvene kampanje često manje dostupne.
Nema mjesta euforiji
"Nagrade je lijepo dobiti, pogotovo dvaput, što znači da Sveučilište njeguje i prepoznaje aktivnosti izvan akademskih obaveza, ali nema mjesta euforiji. Rad s ljudima bio je ključan jer smo prvi put samostalno mogli ostvariti neke svoje projekte i zamisli, kroz našu zajednicu. To i jest okosnica svakog posla, da budeš koristan drugima, a pogotovo u medicini, gdje je naglasak na pomaganju ljudima. No, ne znače toliko nagrade koliko smo toplih, iskrenih i dobrih ljudi upoznali kroz cijeli proces", govori Andro. Luciana pak dodaje kako je najveće nadahnuće i snaga u pozadini svake ideje bila njihova teta Ivana Koren, koja je ovog lipnja u 44. godini preminula od raka jajnika.
"Još u vrtićkim danima na svakom obiteljskom ručku isticala sam da želim biti doktorica. S velikim sam zanimanjem slušala priče o svojoj baki Mariji Šikić Kabić, koja je bila liječnica opće medicine u Domu zdravlja u Zapruđu, a živjela je za svoje pacijente i svoj poziv. Andro je pak tvrdio da kad naraste želi biti "pacijent" pa smijeha u obitelji nije nedostajalo", prisjeća se Luciana. Osim bake, najveća poveznica s medicinom je njihova majka Sonja, diplomirana liječnica, od koje su naslijedili radne navike te životni moto da ne postoje prepreke koje ne mogu svladati. Otac Tihomir umirovljeni je natporučnik u vojsci i prvi hrvatski redarstvenik, diplomirani kriminalist po struci. U odgoju je njegovao opušteniji pristup, upoznao ih je s vrijednostima koje nosi sportski život - upornost, inat i hrabrost. Roditelji su im bili najveća podrška i pružali im riječi ohrabrenja kada je bilo potrebno. Unatoč tome, mnogima ostaje enigma kako su uspjeli održati razinu izvrsnosti s prosjekom 5,0.
"Pa to i nije neka enigma. Volimo pristupiti svakom problemu u medicini s jednakom pažnjom i zanimanjem. Potrebno je imati i dozu upornosti, vjerovati u svoje znanje i sposobnosti, konstantno njegovati znatiželju i postavljati si dodatna pitanja o temi koja je naizgled jednostavna. Tek kad razumiješ neku tematiku u potpunosti, spreman si nešto objasniti i prezentirati svoje znanje. Imamo dobru podlogu iz Prirodoslovne škole Vladimira Preloga, prva smo generacija dvojezičnog programa sa STEM predmetima na engleskom jeziku. U srednjoj školi uvijek je bila poticajna i ugodna atmosfera i nikada nismo dolazili s grčem. Tamo smo stasali kao osobe, što je jednako bitno kao i teorijsko znanje. Moj interes prema medicini doživio je vrhunac na trećoj godini srednje škole kad smo prvi put učili o fiziologiji i patofiziologiji čovjeka", govori Andro, koji je jednom propustio novogodišnji tulum - jer dok su se svi zabavljali, on je u rukama držao knjigu. Na prvim godinama studija, kaže, bilo je puno teže, jer su tada gradili pripremu i stjecali znanje za budućnost.
Dobri temelji prije svega
"Kao kad gradiš kuću, treba imati dobre temelje. Svatko mora individualno procijeniti koliko vremena uzeti za koji predmet. Poslije, kao i sve drugo, postaje lakše, jer imaš već znanje koje nadograđuješ, biraš za sebe što te zanima. Uvijek smo izlazili na prve ispitne rokove kako bismo se mogli posvetiti svim afinitetima, a za to je trebalo i jasno posložiti prioritete, uključujući odricanje. Na kraju, sve je to dio životnog balansa", objašnjava Andro, koji se u budućnosti vidi u maksilofacijalnoj kirurgiji, plastičnoj kirurgiji ili ortopediji. Luciana priznaje da je katkad teško održati kontinuitet i disciplinu, osobito u razdobljima ispitnih rokova, dok istovremeno pokušava njegovati interese i strasti izvan fakulteta.
"Izazov je prava riječ za studij medicine i zato pristupamo svakom ispitu kao osobnom testu, stalnom pomicanju vlastitih granica i izlasku iz zone komfora. Prvenstveno rješavamo predmete koje trenutno slušamo i pripremamo se za te ispite. U brojnim smo sekcijama - od kardiološke do nefrološke, onkološke… Tu s kolegama uglavnom ostvarujemo projekte za koje se dogovorimo međusobno, kako bi bili od većeg značaja za naše društvo. Ostatak vremena posvetimo i znanstvenom radu, istraživanju te medicinskim kongresima na kojima možemo pokazati svoje znanje", govori Luciana, koja vjeruje da će njena karijera biti usmjerena onkologiji. Uza sve to, imaju vremena za život mimo studija, ljubav i aktivnosti. Pa dok Andro kao hedonist najviše uživa u ribolovu, roštiljanju s prijateljima, sportu i briškuli, Luciana od vrtića obožava nogomet.
"Kad sam gledala dečke kako "vješto" trče za loptom i završavaju u istom kutu igrališta, tati sam samouvjereno rekla da bih ja to sigurno mogla elegantnije izvesti, na što je on sa smiješkom odgovorio: "Ajde baš da vidimo." Tog je trenutka, s nepunih pet godina, proradio moj mali feministički duh pa sam se odmah pridružila vrtićkoj nogometnoj ekipi. S devet godina upisala sam se u ŽNK Dinamo Zagreb, na čemu sam najviše zahvalna mami jer je, nakon puno mojih suza i nagovaranja, pristala ispisati me s baleta - iako se, nažalost, pritom morala nositi s brojnim stereotipima. Hvala joj što je uvijek vjerovala u mene, podržavala me i iskreno se radovala svakom mom sportskom uspjehu. Dani u Dinamu ostali su među mojim najljepšim uspomenama i donijeli mi neke od najvažnijih životnih lekcija koje danas nosim i u medicinu - odgovornost, disciplinu, ustrajnost i snagu da ne odustajem ni onda kad postane teško", zaključuje Luciana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....