Pjevačica i glumica Selena Gomez godinama je govorila o svojoj borbi s depresijom i anksioznošću, sve dok nije dobila dijagnozu bipolarnog afektivnog poremećaja za koji su često potrebne godine kako bi ga se otkrilo. Pjevačica Demi Lovato, po vlastitom priznanju, pati od bulimije, koja spada u poremećaje hranjenja, ali i od bipolarnog poremećaja. Otvorena je u vezi s time, misli da su psihijatrijski poremećaji nešto s čime se ljudi trebaju bolje upoznati i želi im ukazati kako je potrebno potražiti pomoć. O problemima s mentalnim zdravljem progovorile su brojne svjetske zvijezde, znamo da pjevačica Camilla Cabello ima opsesivno-kompulzivni poremećaj o kojem je lani napisala dirljiv esej za Wall Street Journal.
Trend objave psihijatrijskih dijagnoza slavnih ličnosti traje otprilike desetak godina, koliko je star i Instagram. U želji da ostvare kontakt i povezanost sa svojim pratiteljima i obožavateljima te da budu što iskrenije i otvorenije u komunikaciji s njima, slavne su osobe počele govoriti o onome što se nekada pomno skrivalo. U starom je Hollywoodu u javnost mogla iscuriti izvanbračna afera nekog glumca ili glumice, ali ne i duševne bolesti.
Danas znamo da je Marilyn Monroe za života višekratno boravila u psihijatrijskim ustanovama, a njena je majka bolovala od paranoidne shizofrenije. Za njenu karijeru bi objava tih informacija u tom vremenu bila pogubna.
Stigmatizacija mentalne bolesti težak je teret za svaku oboljelu osobu, jer joj otežava životno funkcioniranje, teško je živjeti sa stalnom spoznajom da je vaše zdravstveno stanje nešto o čemu je najbolje šutjeti, jer okolina će vas zato dodatno osuđivati. Znamo da je u našem društvu ta vrsta stigmatizacije vrlo prisutna među ljudima srednje i starije dobi, a to vidimo i kroz činjenicu da javne osobe u Hrvatskoj vrlo rijetko ili gotovo nikako ne govore o takvim problemima, osim kad oni postanu vrlo očigledni - poput alkoholizma.
Čini se da još nije sazrelo vrijeme, kao što se to, srećom, događa s bolestima poput raka dojke, koji polako izlazi iz zone društvene tabu teme. Kao što je jednom prilikom rekao pacijent jedne zagrebačke psihijatrijske ustanove: ovo je bolnica u kojoj se rodbina ne žuri doći u posjet. Ali što kada se umjesto otvaranja normalnog razgovora o prešućenoj temi prijeđe u zonu kakofonije, komercijalizacije i iskorištavanja narativa o psihijatrijskim poremećajima, a sve to kako bi se povećala nečija popularnost i zarada?
Psihijatrijska dijagnoza kao moć
Kanye West je prije nekoliko godina izdao album na čijem je omotu pisalo: Bipolaran sam i to je super, a svoju je bolest opisao kao supermoć. U posljednje vrijeme među mladima i djecom pojavio se trend koji daje na znanje da suprotnost negativnoj pojavi, što stigmatizacija nesumnjivo jest, ne mora nužno voditi nečemu pozitivnome. Ako je psihijatrijska dijagnoza donedavno bila minus, mladi su je odlučili pretvoriti u veliki plus. U superpower.
Postala je način uspona na društvenoj ljestvici pa dijete koje kaže da nema simptome depresije niti anksioznosti otprilike postaje dosadno i društveno nezanimljivo.
Djeca do toga nisu sama došla, svakodnevno su pod golemim utjecajem, bombardirana su ispovijestima i pričama koje su često neutemeljene i prepune dezinformacija. Isprva su o tome pričale zvijezde današnjice koje su javno isticale svoje psihijatrijske dijagnoze, zbog čega su mnogi njihovi mladi pratitelji stekli pogrešan dojam da je upravo to kvaliteta potrebna za uspjeh i odskakanje od prosječnosti. No, onda su se pojavili brojni influenceri čija imena možda ne znamo, ali igraju veliku i važnu ulogu u životima djece i mladih koji ogroman dio svog vremena provode na Tik Toku, na kojem njihovi idoli govore o svojim dijagnozama, romantiziraju ih i banaliziraju, jer su ih najčešće sami sebi i postavili. Traži se posebnost i sličnost s onima koji su bogati i slavni.
Nismo sami
Na početku dokumentarca “Influenceri” njegov autor navodi podatak da su djeca u Americi desetljećima željela, kad odrastu, postati liječnici, piloti i sportaši, dok danas većina američke djece žele postati slavni influenceri. Jedan od pouzdanih pokazatelja da ste “odabrani” za to da budete slavni jest taj da imate depresiju, bipolarni afektivni poremećaj ili generalizirani anksiozni poremećaj, a želite li biti vrlo istaknuti u društvu, trebali biste imati barem dvije dijagnoze.
Ključna riječ komorbiditet - koju su toliko puta izgovorili članovi našeg Stožera - primila se među mladima, popularna je prisutnost dvaju ili više psihijatrijskih poremećaja. Svi znamo koliko je važno da kod pojave neke bolesti postoji svijest o tome da nismo sami i da postoje i drugi ljudi koji se nalaze u sličnoj ili u istoj situaciji. Zbog toga se ljude nastoji potaknuti na javni diskurs, na dijeljenje i razmjenu iskustava, na ukidanje stigme i diskriminacije, na razumijevanje i prihvaćanje, jer nitko se ne bi trebao sramiti ako je bolestan, a društvo bi prema njemu trebalo pokazati empatiju i brigu.
Kada djeca slušajući i guglajući o određenim mentalnim poremećajima počinju sami sebi postavljati dijagnoze kako bi narasla njihova društvena popularnost, taj cilj nije postignut. Stigmatizacija osoba s duševnim bolestima utemeljena je na stanovitim predrasudama, a kroz rastući trend koji se pojavio među djecom i mladima stvara se nova predrasuda.
To nije korak unatrag niti korak unaprijed, skrenuli smo s puta i, nažalost, izgubili kompas. Ozbiljna stanja se tada teže prepoznavaju, a normalne pojave i poteškoće pogrešno se tumače i patologiziraju. Što treba učiniti roditelj čije se maloljetno dijete, do jučer komunikativno i vedro, povuče i počne žaliti na depresiju ili na pojačanu anksioznost?
Potrebno je razgovarati o tome kako se osjeća, njegovo stanje nipošto ne smijete relativizirati uvjeravajući ga da mu nije ništa. Djeca su od početka pandemije previše vremena provela u zatvorenom, nisu odlazila u školu niti su se družila s prijateljima. Porast depresivnih i anksioznih simptoma stvaran je i opravdan. No, tada su još više bila izložena utjecaju društvenih mreža na kojima su im pojedine osobe svirale i pjevale, a druge su govorile o svojim mentalnim poremećajima.
Društvene mreže izazivaju snažnu pojavu identifikacije i uživljavanja. Da biste bili sigurni govori li vaše dijete o vlastitim stanjima i osjećajima ili je iz nesvjesnih razloga i poriva preuzelo tuđi narativ i uvjerenje o bolesti, potrebno je posavjetovati se sa stručnom osobom. Influencija je možda postala pogubna, trebalo bi preispitati tko je nad djetetom sve ima.