Milena Radulović mlada je beogradska glumica čija se karijera širi van naših malih balkanskih gudura. Naime, od 2018. paralelno je gradila karijeru i u Rusiji. Prije dvije godine pokrenula je pravu medijsku i političku lavinu svojom šokantnom ispovijesti koja je motivirala nastajanje svojevrsnog regionalnog pandana #MeToo pokretu te je za svoju borbu za prava žena višestruko nagrađivana. Povodom gostovanja na Women’s Weekend konferenciji koja se održava od 9. do 11. ožujka 2023. u Rijeci razgovarali smo s ovom hrabrom, talentiranom i uspješnom umjetnicom.
Uz srpsku kinematografiju, vaš rad možemo vidjeti i na ruskom jezik. Kako je krenula vaša priča s Rusijom i kako se vaša karijera razvija s obzirom na ratnu situaciju?
- Oduvijek sam željela naučiti ruski jezik jer sam voljela njihove pisce i literaturu. Međutim, onda je moj kolega Miloš Biković počeo aktivno raditi tamo pa nam je, tada studentima, dao savjet i poticaj. U jednom od njegovih povrataka u Beograd nam je rekao da trebamo početi učiti ruski jezik jer je njihovo tržište veliko i postoji šansa za razvoj te nas objeručke prihvaća. Osobno sam to shvatila vrlo ozbiljno i shvatila sam da nemam što izgubiti. Učila sam i naučila jezik. Potom je trebalo naučiti igrati na ruskom jeziku, odnosno prevoditi željene radnje u jezik. Na kraju sam 2017. počela raditi na ruskim projektima, a od 2019. i glumiti na ruskom. Sve to je trajalo do sada.
Trenutno učite i španjolski jezik? Postoje li slične namjere kao i s ruskim? Primjena u glumi?
- Učim ga i trenutno na njemu mogu ćakulati. Nisam još spremna za njega, ali do godine se nadam da ću biti.
S obzirom na to da niste članica niti jednog ansambla, dakle u statusu ste slobodne umjetnice, neizbježno pitanje je kako je živjeti u toj i takvoj slobodi? Naša regija nije posebno motivirajući okoliš za samostalne umjetnike. Ili?
- Kada sam se odlučivala, nisam znala želim li studirati glumu ili kazališnu režiju. Svakako je moja prva ljubav bilo upravo kazalište. Za vrijeme studija sam imala sreće da u svojoj klasi prva krenem raditi. Počela sam snimati serije, i onda je došla priča s Rusijom gdje sam snimala jednakim intenzitetom kao i u Srbiji. Nije uopće bilo mjesta za kazalište tako da sam nekako prestala razmišljati o istom. Ipak, dogodio se sudbonosni poziv velikog redatelja Aleksandra Popovskog. Želio je da upravo ja igram Alisu u njegovoj predstavi "Alisa u zemlji strahova". Jako mi se svidio taj rad u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Svakako bih voljela ponoviti taj proces. Moja ambicija nije bila postati dio ansambla, iako nisam sigurna je li to glupo ili pametno. Moja priroda je takva da volim mijenjati mjesto. Voljela bih da mi se otvori i europsko tržište jer volim mijenjati setting. U tom smislu – moja mašta bi teško mogla podnijeti usklađivanje s poslom u ansamblu i cjelomjesečnom repertoaru. Glumačke želje su jedno, a život je nešto drugo – život uglavnom, gledajući starije kolege, spakira svakome ono što je suštinski i bilo za njih. Trenutno uživam u svom statusu slobodne umjetnice.
Umjetnici u svom vokabularu često podcrtavaju riječ "sreća" jer je očito za taj poziv i posao kao takav ona uistinu potrebna. Nije dovoljan ni "samo" talent ni samo rad. Potrebne su i druge okolnosti – netko vas treba odabrati, trebate nekome nešto značiti. Koja ste vi sve umijeća morali razviti da biste došli do ovog mjesta u karijeri u kojemu ste sada?
- Nisam sigurna jer stalno mislim da nije sve niti do sreće, odnosno ako je, onda je potrebna za sva zanimanja. Pogotovo, ako pratite svoje snove. Za svaki je cilj potrebna sreća. Jedna novinarka u Rusiji jednom mi je prilikom rekla da sam imala puno sreće, a ja sam joj otprilike rekla da sam imala puno sreće sa svojom obitelji jer tu jedino i sto posto život "igra na sreću". U toj sam igri, slučajno, pobijedila. U životu upravo radi toga – puno stvari lakše radim. Igra sve: puno rada, ali i socijalne sposobnosti. Konkretno za Rusiju dosta igra i fizički izgled, to da si dovoljno drugačija, odnosno slična tom određenom stereotipu, tržišnoj posturi koja se traži. Tu dakako, govorim o većim ulogama jer za sporedne uvijek ima više mjesta i šanse. Ozbiljan uvjet je također poznavanje jezika. Uvijek sam voljela i nije mi bilo teško učiti sve ispočetka.
Indikativan i zanimljiv je naziv predstave u kojoj ste igrali, "Alisa u zemlji strahova". U datom ste periodu života "prebivali" u strahovima, u nizu strahova, primarno jer je medijsko polje bilo na vašoj strani, ali taj trenutak su popratile i razne difamacije vas i vaše osobnosti – govorim o periodu kada ste podigli optužnicu protiv Mike Aleksića i kada ste o tome javno progovorili. Kako sada gledate na taj medijski okoliš? Koliko sada možete upravljati javnom recepcijom vašeg – javnog lika?
- U trenutku kada sam odlučila o tome javno progovoriti, da dam taj, iz ove perspektive, revolucionarni intervju, to je bilo potpuno tercijarno. Bila sam tada zauzeta puno ozbiljnijim temama koje su se vodile. Bila sam spremna da me potpuno upropaste mediji i javnost. Bilo mi je potpuno jasno da to moram napraviti. Iz toga je proizašla cijela regionalna revolucija, i u Hrvatskoj i u Bosni. Bilo je isuviše šokantno za mene. Cijela ta priča je i dalje aktualna u mom životu jer smo i dalje u sudskom sporu, iako nije toliko aktualno u medijima. Čini mi se da taj intervju i taj slučaj samo uvećava. Ovdje postoji nebrojeni niz slučajeva koji se referiraju na moju prijavu. #MeToo u svijetu je više koncentriran na zloporabu pozicije moći u javnim profesijama, dok je kod nas više baziran na zloporabu unutar edukacijskog polja: profesori, treneri, mnogo opasnije grupe koje imaju puno direktniju psihološku moć nad žrtvama. Kod mene je došla ogromna količina odgovornosti kroz to budno medijsko oko. Nikada prije nisam bila pod takvom lupom, kao nakon tog intervjua. Počela sam puno više paziti kako i što govorim jer sam postala svjesna da sve može biti upotrebljeno protiv mene. S tim je došla i određena zrelost. Ipak – čini mi se da su mediji dominantno zainteresirani za senzaciju. Nema nužno politike niti logike niti ideologije. Čini mi se da je ovaj moj slučaj postao svojevrsna platforma za čišćenje i preodgoj u medijskom izvještavanju. Vidjet ćemo kako će izvještavati u trenutku kada na red u ovom sudskom procesu dođem ja i kada krene priča koja, naravno, do sada nije ispričana.
Koliko se vaš privatni krug promijenio nakon vašeg javnog istupa? Kakvu ste podršku dobili odnosno izgubili na tom putu?
- Moj krug ljudi cijelog života je dosta mali, računam njih desetak. S mnogima sam razgovarala o tome puno prije, s roditeljima ljeto prije. Podrška i ohrabrenje mi je trebalo od mog najužeg kruga, naravno. Jednog sam prijatelja zbog te teme i izgubila. Inače me znaju pitati zašto sam tako dugo šutjela – trebalo je zacijeliti rane i odgovoriti sam sebi na sva ta pitanja koja su me kasnije drugi pitali. Godinama sam bila uvjerena da mi nitko ne može pomoći, i da će to biti rana zbog koje život ne ide dalje. Nekada stvari od kojih strahujemo učine kontru u našemu životu – u mom je slučaju ta trauma dodatno povezala familiju.
I za kraj, skroz light pitanje čiji odgovor ipak utječe na vaše bavljenje strukom - zdravi lifestyle je vaš savjet za dobar izgled?
- Tako je. Osobno si sama kuham, jogu vježbam tri do pet puta tjedno. Uravnotežen život je savjet.
S obzirom na sve što se prošli i način na koji ste doprinijeli svijetu – ne mogu ne pitati, što ljubav je, za vas?
- Ljubav je apsolutno prihvaćanje i sloboda biti ono što jesti. Ljubav prema sebi je poznavanje svojih granica i ne dopuštanje prelazak preko njih.