Svestrani umjetnik rođen prije 46 godina u Zagrebu, koji je sa svojim bendom TV Eye izdao novi album i priprema se za veliki koncert u Tvornici kulture, otkriva koje mu je omiljeno jelo, koliko često trenira i što je na njegovoj playlisti.
Vašem bendu TV Eye izašao je novi album, a uskoro pripremate i veliki koncert. Je li uzbuđenje na vrhuncu?
Apsolutno, uvježbani smo, zapeti i spremni kao trupe Wehrmachta ‘39. na granici s Poljskom. Vrijedno smo radili na našem drugom r’n’r evanđelju i sada ga se radujemo prezentirati uživo našoj voljenoj pastvi 16. 10. u Tvornici kulture.
O čemu govore vaše nove pjesme?
Ima tu svega pomalo. Od samoće i alijenacije na “Alone”, preko opjevane prometne gužve na “Rush hour”, ekologije na “Krakenu”, izdaje prijatelja na “Enemies”, neke apokaliptične vizije čovječanstva na “Again”, pa recimo do “Friend zonea” čiji je naslov dovoljno sugestivan oko teme.
Zašto pjevate na engleskom?
Jer sam odrastao na engleskoj i američkoj glazbi, moje srednjoškolsko obrazovanje bilo je na engleskom, ali prvenstveni razlog je to što je uslijed kratkih gitarističkih rifova kakvima obiluje glazba koju izvodimo, iznimno teško ubacivati hrvatske riječi, koje su katkada nezgrapne i krivo zvuče ako ih se odveć razlomi za potrebe melodije. Drugi problem hrvatskog u spoju s r’n’r-om jest to što (pre)često zvuči patetično te izaziva susramlje kod slušatelja, pa tako i kod mene.
A otkud naziv albuma "EXPLODE"?
Zato što TV Eye s ovim izdanjem isporučuje eklektičniji, rekao bih i kvalitetniji sadržaj u odnosu na ranije. Sve je to r’n’r, ali sada tu ima i bluesa, darka, funka, čak i primjesa ozbiljne glazbe u nekim pjesmama. Stoga je album i nazvan Explode, sugerirajući kreativnu eksploziju i energiju, premda i jedna osvetnička pjesma na albumu nosi isti naziv.
Kad se pripremate za koncert, razmišljate li o dramaturgiji nastupa kao o predstavi ili ste potpuno spontani?
Uvijek razmišljam o osobitostima koje izvjestan prostor, ali i publika donose, pa se sukladno tome i pripremam. No kad stanem na scenu, upravo mi ta priprema omogućuje da se prepustim instinktu i da me preuzme onaj dionizijski aspekt moje osobnosti. Onda osluškujem kako bend i publika dišu, ali možda i ključno, osluškujem sebe, jer je moj zadatak da tu energiju isporučim i da naš glazbeni sadržaj prenesem njima na najbolji mogući način. To se događa samo ako si opušten i autentičan, onda se ta transmisija odvija s lakoćom.
S kojom zvijezdom biste se voljeli naći na bini?
Ako me pitate kao izvođača, onda svakako s Jack Whiteom. On je glazbeni genij 21. stoljeća. S Iggyjem Popom i Stoogesima dva puta dijelio sam pozornicu kao pripadnik zalutale publike na bini i mislim kako ništa više neće nadmašiti tu katarzu.
Kakvu glazbu slušate?
R’n’r u svim svojim raznolikim agregatnim stanjima i oblicima. Uglavnom volim kad trese, lupa i udara, premda ima i nekoliko izuzetaka. Volim i blues te nešto hip-hopa. Ono što svakako nikada nisam shvatio ili osjetio jest elektronska glazba, naprosto me se ne dotiče. Slično je i s narodnom glazbom ili s onim što se kod nas naziva “zabavnom” glazbom, koja mi može izazvati samo smijeh, nipošto emocije ili ugodu. Svakoga pokreće neki drugi ritam, neki specifičan zvuk, i to je lijepo, a ja bez sumnje znam kako organski reagiram na konkretni r’n’r, na režanje gitare, basa i bubnja, te urlik pjevača koji me mami poput zova sirena.
Je li vam uzbudljivije raditi nove pjesme ili novu predstavu?
Teška komparacija. Dva bitno različita procesa. Iz mojeg osobnog iskustva, pjesme dolaze daleko spontanije i brže od nečeg toliko kompleksnog kao što je kazališna predstava. I dalje sam dovoljno infantilan i naivan da me oba procesa jednako raduju i uzbuđuju, nadam se da će potrajati.
Što se trenutačno događa s vašim kazališnim radom?
Upravo sam u procesu pisanja novog kazališnog komada s Ronom Žulj “Help is available”, koji ćemo do kraja godine izvesti s našim Rebel teatrom i Svenom Jakirom u glavnoj ulozi.
Na sceni ste često bez kompromisa – jeste li takvi i privatno?
Privatno sam rijetko strpljiva, tolerantna i uviđavna osoba sa živcima debelim poput prekooceanskih kablova i uglavnom djelujem kao medijator u konfliktima. Nespojivo s nekom “javnom percepcijom” mene, no tragično istinito. I nepopravljiv optimist i idealist. Beskompromisan sam jedino u svom umjetničkom radu, te svoj umjetnički kredibilitet nikad nisam ukaljao.
Koliko u vašoj umjetnosti, bilo na kazališnoj ili koncertnoj sceni, ima provokacije, a koliko bijega od rutine?
Ne provociram da bih provocirao, u kazalištu je to više postavljanje teških ili očitih pitanja koja mnogi ne žele čuti, doticanje neuralgičnih točaka našeg društva od kojih moje kolege/ice bježe kao naša oporba od vlasti. A provokacija na sceni je katkada nužna za stimulaciju snene, inertne ili apatične publike. Kad se trgnu, kad ih se tiče, u konačnici svima bude bolje u tom uzajamnom odnosu.
Od rutine bježite i u odijevanju?
Odjeća je za mene prvenstveno veselje i još jedan modalitet pričanja moje autorske priče, katkada i prilika za alter ego. Kad ju tako poimate, onda tu nema prostora za rutinu, samo za zabavu. Zanimljivo je koliko nešto toliko benigno kao što je odijevanje može uzbuditi ili isprovocirati nečije duhove, čovjek bi pomislio kako je život ipak kompleksniji od toga, a kad tamo…
Čega ima najviše u vašem ormaru?
Svega.
Krzno ili koža?
Koža.
Nije tajna da obožavate mačke, jeste li svojim ljubimcima ikada posvetili pjesmu ili predstavu?
Nisam još, ali zasigurno budem ukoliko se pruži prilika za to. Svakako mislim kako Ziggy i Sotomica zaslužuju barem pjesmu ili neku instalaciju.
Kada ste se posljednji put rasplakali?
Gledajući prizore masakrirane palestinske djece.
Što vam diže tlak?
Glupost. Nepravda. Okrutnost. Primitivizam. Malograđanština.
Volite li kuhati?
Kako kada, kuham svakodnevno, no samo povremeno uživam u tome. Kuham od svoje 11. godine i to čitavu paletu jela. Dakle, imam tridesetpetogodišnji kuharski staž, ali prije desetak godina sam posve promijenio prehranu, tako da sada sve pripremam vrlo asketski, bazično i sportski.
Jelo u kojem biste mogli uživati skoro svaki dan?
Leteći objekti, preciznije prsa letećih objekata, jedem ih gotovo svaki dan pobožno.
Doma imate teretanu. Prođe li vam dan bez dizanja utega?
U teretani sam četiri puta tjedno, nema preskakanja treninga. Ni na moru, ni na putovanjima, snađem se i prilagodim.
Najveća slabost?
U ringu ili drugdje? Pa neću valjda ovdje mrskom neprijatelju otkrivati tajne.
Što je za vas idealan spoj?
Puno smijeha, r’n’r i za finale malo ferocious humpinga.
A što ste najromantičnije napravili za vašu partnericu?
Nacrtao sam linijski u svom konstruktivističkom stilu njezin portret za tetovažu na njezinoj lijevoj ruci.
Guilty pleasure?
Pita od jabuka.
Jeste li tašti?
Naravno, ne bih se bavio ovim pozivom da nisam.
Omiljeno prijevozno sredstvo?
Vlak.
U koji grad ili zemlju se uvijek vraćate?
U Hrvatsku i Zagreb, jednostavno ne možemo pobjeći jedno od drugoga.
A gdje biste voljeli otputovati, a da niste bili?
Japan mi je sljedeći na redu. Još otkako sam kao klinac pročitao Barthesovo “Carstvo znakova”, želim doživjeti zemlju izlazećeg sunca.
Biste li asfalt mogli zamijeniti mirnim životom u prirodi?
Nikad pa ni tada. Ja sam urbana maca i zahtijevam urbani sadržaj, buku i društvo. Na moru poludim nakon dva tjedna.
Što do sada nismo znali o vama?
Imam prekrasnu dioramu Jabbine palače sa svim ključnim figuricama (njih tridesetak), koje sam skupljao par godina. Također posjedujem i Jedi vs. Sith instalaciju s figuricama, koju svakih toliko nadopunjujem novim likovima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....