Zagrebački violončelist Luka Galuf (24), koji će 30. studenoga u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog održati autorski koncert u sklopu programa Rezidenti MUZA, već godinama potvrđuje status jednog od najperspektivnijih hrvatskih glazbenika. Ljubav prema glazbi naslijedio je od majke Zarije Alajbeg Galuf, profesionalne pijanistice, s kojom i danas često nastupa. Upravo ga je ona potaknula da kao četverogodišnji dječak prvi put sjedne za klavir, a dvije godine kasnije krenuo je sa sviranjem violončela.

Danas je student Glazbene akademije u Zagrebu, diplomirao je na Međunarodnoj Akademiji Menuhin u Švicarskoj, a od 2023. godine stalni je član ansambla Zagrebački solisti. Uoči zagrebačkog koncerta koji, kako nam i sam kaže, smatra jednim od najvažnijih u svojoj dosadašnjoj karijeri, razgovarali smo s ovim talentiranim glazbenikom o njegovoj ljubavi prema glazbi, a u intevjuu nam je otkrio i čime bi se bavio da nije glazbenik te kako najradije provodi slobodno vrijeme.

Počeli ste svirati sa samo šest godina. Sjećate li se trenutka u kojem ste shvatili da će upravo violončelo postati vaša životna strast?

- Teško mi je izdvojiti samo jedan poseban trenutak. Moja ljubav prema glazbi i violončelu je jedan proces koji se razvija kontinuirano. Što sam više napredovao u svom obrazovanju i što sam dublje ulazio u shvaćanje same glazbe, to je moja strast postajala veća. To je putovanje koje traje i na kojem ću biti do kraja života, sa svakim novim znanjem otvaraju mi se nove perspektive za daljnji rast. Violončelo je samo medij koji mi omogućuje da tu stalno rastuću ljubav izrazim.

Ljubav prema glazbi naslijedio je od majke

TOMISLAV JAGAR

Nsstupali ste dosad mnogo puta. Koja je najneobičnija reakcija publike koju ste ikad doživjeli?

- Što se tiče neobičnih reakcija, tu bih jedino mogao istaknuti publiku u Hrvatskom glazbenom zavodu na školskim koncertima. Na tim koncertima, uz pljesak, može se čuti doista svašta, od spontanih komentara do neobičnih zvukova. Djeca su najiskrenija publika.

Suradnja s velikim umjetnicima poput Renauda Capuçona ili Gábora Takács-Nagyja sigurno je posebno iskustvo. Što ste od njih naučili?

- U dosadašnjoj karijeri imao sam veliku sreću surađivati s brojnim svjetskim zvijezdama. U suradnji s takvim glazbenicima, pogotovo na pozornici, najčešće dođem do stanja gdje više ne percipiram ni instrument, ni note, već samo sviram i uživam u trenutku. Proživljavam djelo koje sviram i ponovno ga otkrivam na poseban i potpuno drugačiji način.

U karijeri svakog glazbenika postoje trenuci koji obilježe njihov put - bilo da je riječ o nastupu koji promijeni perspektivu ili profesionalnom uspjehu koji potvrdi sav uloženi trud. Kada pogledate unatrag, koji trenutak u svojoj karijeri biste izdvojili kao najposebniji i najutjecajniji?

- Svaki pedagog od kojeg sam učio bio je prekretnica u mom životu i karijeri, ali trenutak koji je najviše utjecao na smjer kojim se krećem definitivno je bila vijest da sam položio audiciju i postao stalni član Zagrebačkih solista. To je bila velika profesionalna potvrda i platforma koja je značajno ubrzala moj umjetnički razvoj.

Postoji li skladba koju još uvijek niste izveli, a voljeli biste?

- Naravno, takvih skladbi ima puno i uvijek će ih biti.

Da nije glazbenik, Luka bi, kaže, najvjerojatnije bio sportaš

TOMISLAV JAGAR

Možete li nam opisati svoj instrument i priču koja stoji iza njega?

- Sviram na talijanskom instrumentu iz 2017. godine, radu majstora Sergia Scaramellija. Iako je relativno mlad instrument, već ima svoj snažan karakter i topli, bogati zvuk.

Glazbenici često ističu da im je najvažnije potaknuti reakciju publike. Kada stanete na pozornicu, koju emociju ili doživljaj najviše želite prenijeti publici?

- Moj cilj je jednostavan: da publika zaista nešto osjeti. Glazba je jezik čistih emocija i svaka skladba ih ima beskonačno puno. Kroz izvedbu želim publiku povesti na jedno putovanje odnosno ispričati im priču.

Kako izgleda vaš idealan slobodan dan bez violončela?

- Idealan dan mi je teško osmisliti, naravno da to ovisi o trenutku. Ali idealan dan bez instrumenta za mene bi svakako bio dan u kojem bih bez ikakvih obaveza mogao uživati u životu i svemu što mi pruža. To znači druženje s prijateljima, šetnja, bavljenje sportom, gledanje dobrog filma ili serije, slušanje glazbe... Jednostavno, aktivan dan proveden bez ikakvog pritiska.

Jeste li više jutarnji ili večernji tip, i mijenja li se to kad se pripremate za važan koncert?

- Većinu života sam bio noćni tip, ali to sada nastojim promijeniti. Kako karijera napreduje, vremena u danu ponestaje i sve više moram iskoristiti jutro.

Imate li skriveni talent koji nema veze s glazbom?

- Devet godina sam se bavio mačevanjem. Bio sam pobjednik raznih državnih i međunarodnih turnira.

Što vas najviše opušta nakon zahtjevnih proba ili putovanja?

- S vremenom, sve više zadovoljstva dobivam od samog rada i sviranja. Sada već postoji puno proba nakon kojih se uopće ne moram odmarati, već imam još više energije i želje za sviranjem. S druge strane, putovanja su ipak jako iscrpljujuca i nakon toga jedino pomaže spavanje.

Koji vas je film, serija ili knjiga posljednje potpuno oduševio?

- Ne gledam previše filmova ili serija, ali posljednja koja me oduševila toliko da sam je pogledao dva puta je serija Peaky Blinders.

"Iako slušam 99 posto klasičnu glazbu, s vremena na vrijeme se vratim na svoju playlistu iz osnovne i srednje škole gdje se može naći ponešto iz gotovo svakog žanra, od Red Hot Chili Peppersa pa sve do Skrillexa", kaže Luka

TOMISLAV JAGAR

Imate li "guilty pleasure" pjesmu koju bi malo tko od vas očekivao da slušate?

- Gotovo je nemoguće odvojiti samo jednu pjesmu! Iako u slobodno vrijeme slušam 99 posto klasičnu glazbu, s vremena na vrijeme se vratim na svoju playlistu iz osnovne i srednje škole gdje se može naći ponešto iz gotovo svakog žanra, od Red Hot Chili Peppersa pa sve do Skrillexa.

Mnogi glazbenici imaju svoje male rutine koje im pomažu da se smire i fokusiraju prije nastupa. Imate li i vi neki ritual prije izlaska na pozornicu?

- Nemam nikakav ritual. S vremenom i iskustvom na pozornici, došao sam do toga da jedva čekam izaći na pozornicu i da od toga nimalo ne bježim. Tremu sve više tretiram kao pozitivnu energiju, a manje kao strah. Naravno, i dalje osjetim onu "lošu" tremu, ali neusporedivo rjeđe.

Kako brinete o mentalnoj pripremi kada je pritisak nastupa velik?

- Taj mentalni self-care počinje s temeljitom pripremom za koncert, odrađivanom godinama vježbanja i iskustva na pozornici. Radom i iskustvom izgradio sam zdravu dozu samopouzdanja koja mi puno pomaže. No, stvar koja pomaže najviše jest želja za sviranjem koja sve češće i češće nadvlada strah prije nastupa.

Da niste glazbenik, čime mislite da biste se bavili?

- Da se ne bavim glazbom, vjerojatno bih se bavio sportom ili fizikom.

Kako biste opisali nadolazeći koncert publici koja će vas slušati po prvi put?

- Ovaj koncert smo kolega Noa Adžić i ja osmislili kako bismo široj publici, koja nema iskustva s klasičnom glazbom, približili taj svijet. Odabrali smo Mendelssohnov Drugi gudački kvartet i oko njega u potpunosti izmislili novu priču. Uz tekst i animacije želimo dati emotivni kontekst samom glazbenom djelu. Svi opisi su namjerno jako općeniti, čime publici omogućujemo da iskuse priču na svoj način, ali im ipak pružamo dovoljno konteksta da se emotivno užive u izvedbu.

Što ovaj koncert u Lisinskom za vas čini posebnim - osobno i profesionalno?

- Iznimno mi je poseban zato što mi je dana potpuna umjetnička sloboda. U projekt sam uključio svog prijatelja Nou Adžića, jednu od najkreativnijih osoba koje poznajem. Odabrao sam ljude s kojima ću svirati i stvorio potpuno novi koncept bez ikakvog pritiska, očekivanja ili zahtjeva organizatora. Ovakav inovativni projekt nikada ne bi nastao da nije bilo divne inicijative Muzičke akademije i Koncertne dvorane Lisinski.

Kako izgledaju završne pripreme u danima koji prethode koncertu?

- Posljednji dani su baš stresni. Radimo koliko fizički možemo, nastojeći sve te elemente izvedbe - glazbu, animaciju, naraciju spojiti na najprirodniji mogući način. Stresno je samo zato što je, osim same svirke, sve ostalo meni potpuno novo. No, s razlogom sam odabrao svoju ekipu i u njih imam maksimalno povjerenje, što mi itekako značajno olakšava situaciju.

Nakon intenzivnih priprema i same izvedbe, trenutak kada koncert završi mnogim je glazbenicima poseban na svoj način. Čemu se vi najviše veselite nakon što siđete s pozornice?

- Nakon svakog koncerta, a posebno ovog, najviše se radujem idućem, i itekako zasluženom, odmoru.

S kojim biste glazbenikom voljeli ostvariti suradnju i imate li glazbene uzore?

- Glazbenih uzora imam puno: od Stevena Isserlisa do Kvarteta Ébène. No, osoba s kojom bih stvarno volio snimiti album je moj profesor Pablo de Naverán, koji je na mene zasigurno ostavio najveći utjecaj i čiji mi je pristup promjenio život.