Glazbenik Goran Karan, čija je nova pjesma postala radijski hit, govori o bezbrižnom mediteranskom djetinjstvu, rock počecima na ulici, najvećim karijernim uspjesima i četiri sina na koja je neizmjerno ponosan
Kad je napisao i u ožujku objavio pjesmu ‘Moje malo sve‘ posvećenu, kako kaže Goran Karan, ženama i bezuvjetnoj ljubavi koja ne uzmiče, brzo je došla do srca publike i radijskog etera, a snimio je i spot u kojem se pojavljuje legenda hrvatskog baleta Almira Osmanović. Taj mu je uspjeh zasigurno i jedan od ljepših poklona za 62. rođendan, koji je proslavio 2. travnja. "Drago mi je da je publika prepoznala emociju moje nove pjesme, nešto tiše i drugačije. A rođendan? Proveo sam ga doma, u miru sa sobom na kauču. Doduše, boljela su me leđa jer sam nekoliko dana prije igrao nogomet, ali prošlo je", govori splitski glazbenik, koji je u međuvremenu ipak jednu večer ‘zaboravio‘ na godine i s društvom otišao u izlazak u splitski klub Porta. Te se večeri tamo održavao glazbeni kviz, a mladi naraštaji oduševili su ga svojim znanjem i ljubavlju prema glazbi, baš kao i akustičnost tog prostora, u kojem je odlučio održati koncert. Zakazan je za 5. lipnja, a duhovito ga je nazvao ‘Oćeš doć?‘
Obnova zavjeta sa Splitom
"Najavio bih ga kao obnovu zavjeta sa svojim Splitom", najavljuje Karan, koji posljednjih godina nipošto nije odmarao glasnice. Naprotiv. Zadovoljno se smije na spomen prošlogodišnjeg snimanja pjesama ‘Potraži‘ i ‘Bonaca se vitra uželila‘, nastupa po Europi i turneje ‘Tragom Olivera‘ u Australiji prošlog proljeća. Ondje je pjevao vječne klasike prijatelja i neponovljivog Olivera sa Zoricom Kondžom, Tedijem Spalatom, Petrom Dragojevićem i Dupinima, originalnim Oliverovim bendom. Oduševilo ga je i što je ‘Tragom Olivera‘ pjevao i u State Theatreu u Sydneyju, mjestu u kojem je priželjkivao stati pred publiku otkad je bio na koncertu grupe Manhattan Transfer prije dvadesetak godina. Turneju je organizirala Donna Radalj, australska Hrvatica i suvlasnica agencije Face to Face Touring, koja je radila i koncerte Leonarda Cohena, Stevieja Wondera, Mariah Carey, The Rolling Stonesa, UB40, Stinga, Andree Bocellija i brojnih drugih svjetskih imena.
"Vidjeli smo najbolji dio tog kontinenta i odsvirali sjajne koncerte pred izvanrednom publikom u prepunim dvoranama. Družili smo se između nastupa, a energija je bila izvanredna. Ovo je vrijedilo pjesme do sitnih sati", ističe glazbenik, koji inače nije sklon tulumariti nakon svojih nastupa i ne konzumira alkohol. Kaže kako svakom čovjeku koji je platio ulaznicu za njegov koncert želi tu večer dati ono najbolje od sebe. Iako mu je na turnejama lijepo, Goran je najsretniji u svom Splitu.
"To je grad koji ne šljivi puno zvjezdane priče, jer u njemu u svakoj ulici postoji svjetski prvak u nečemu. Kad prođeš kraj dvojice koja sjede na zidiću, jedan će te nazvati legendom, a drugi politi sićem ‘ladne vode. Tamo nema maski. Nosim samo ovu s kojom sam se rodio", kaže Goran, dodajući kako mu je u Splitu najljepše ljeti, kad ode na Bačvice u kratkim hlačama. U tom gradu, kaže, uvijek živi analogno. A osim Splita, veliku ljubav i simpatiju gaji i prema Indiji, zemlji u kojoj je bio više puta i uvijek joj se rado vraćao.
Sjećanje na djetinjstvo
"Ta su putovanja jedna vrlo osobna avantura u kojoj nisam javna osoba, već samo običan čovjek, putnik i dobronamjernik. Odlično je to za stvaranje jasnije perspektive i cjelovitije slike o mojoj Hrvatskoj, Dalmaciji i Splitu. Kad vidiš izazove s kojima se suočava taj svijet, pri tome ostajući vedrog srca, još više cijeniš mjesto na kojem živiš. Tada ponos zamijeni zahvalnost. A to je najveći dragulj koji nosiš s putovanja", naglašava Karan, čiji je glazbeni put bio, kaže, i težak, krivudav i sladak, ali i sudbonosan.
Odrastao je s majkom Milenom kojoj i danas zahvaljuje na životu, otpornosti, ustrajnosti i snazi. Živio je preko puta splitskog Đardina i nekadašnje Naučne biblioteke, gdje mu je majka radila kao knjižničarka, u ulici nedaleko od velikog Zdenka Runjića, poslije ključne osobe Goranove karijere.
"Imao sam predivno i bezbrižno djetinjstvo. Sjećam se kad bih se spuštao niz ulicu i slušao kako se kroz otvorene prostore stanova preko radija razlijevala pjesma, poput one divne ‘Kud plovi ovaj brod‘... Bilo je to nevino vrijeme, neopterećeno političkim napetostima. A ja sam bio jako živ, penjao se po stablima, padao, ljutio mater, a smirili bi me tek kad bi mi dali papir i olovke, pa bih satima crtao", prisjeća se glazbenik, sportski tip od malena. Nogomet mu je, govori, dobro išao; šali se kako su mnogi njegovi kolege, splitski pjevači, ‘nesuđeni centarfori Hajduka‘. Trenirao je vaterpolo, za koji priznaje da mu je išao ‘osrednje do beznadno‘, zanimao se za umjetnost i sanjario o glazbi - odmalena je stalno pjevušio. Godine 1982. prvi put je stao na pozornicu, s 19 godina, nakon što je završio srednju umjetničku, s rock bendom Deveti krug (svirao je i u grupama Epicentar, Zipp, Crna udovica, kasnije preimenovanoj u Big Blue).
Ljubav prema sportu iskazao je upisom na Kineziološki fakultet, no završio je samo jednu godinu jer je tijekom boravka u vojsci glazba postala njegova odluka i sudbina. Kako nam je ispričao, zanat je pekao i na nastupima po ljetnim terasama i u kafićima s gitarom, ali i tijekom osam godina stalnih i nadahnjujućih, ali i zahtjevnih svirki po ulicama Austrije, Italije, Njemačke, Francuske i Londona početkom devedesetih.
"Nikad nisam prespavao na ulici, ali bilo je neprospavanih noći. Jednom prilikom zatekao sam se u Ljubljani i trebao doći do Linza kod kolega iz benda. U džepu sam imao tek nekoliko tadašnjih slovenskih tolara, danas to ne bi bio ni euro. Toliko sam srčano svirao da sam skupio čak i za hotel, a tu večer dobio sam angažman u Studentskom domu za dan poslije, nakon čega sam u Linz došao kao gospodin čovjek", prisjeća se Splićanin. Nikad neće zaboraviti ni jednu ekstremnu uličnu svirku u Linzu, na minus 17. Tada je pjevao klasik ‘O sole mio‘, da bi se na početku drugog refrena sunce čudesno probilo kroz gustu maglu, obasjavši ulicu. S članovima kultnog splitskog blues benda ‘Otprilike ovako svirao‘ je u koncertnoj dvorani Royal Festival Hall, kao i u jednoj londonskoj crkvi u okviru akcije ‘War Child‘, 1993. A na ulicama je čak i ugovore potpisivao.
Tako je jednom prilikom njemu i kolegi iz grupe Big Blue, Zvonku Kaintneru Doki, dok su svirali na glavnoj ulici u Linzu, prišao producent iz jedne austrijske glazbene izdavačke kuće kojem su poklonili kasetu sa svojim pjesmama snimljenim na engleskom. Radilo se o prvoj verziji albuma ‘Na putu za rajski grad‘, koji je strpljivo čekao objavljivanje u okrilju Croatia Recordsa, ali su zbog ratnih okolnosti kasnila sva izdanja. Spomenuti Austrijanac, Reinhard Manninger, javio im se za dva tjedna i komentirao kako je glas izvrstan i pjesme dobre, no nije bio zadovoljan kvalitetom snimke. Zbog toga su se Goran i Doka s ekipom vratili u Zagreb i u kućnom studiju Huseina Hasanefendića Husa ponovno snimili iste pjesme. Na kraju je album ‘Na putu za rajski grad‘ izašao u izdanju PG Records Petera Guschelbauera, još jednog dobronamjernika upoznatog na uličnim koncertima.
Proboj na inozemno tržište
"To mi je dalo javni legitimitet i prepoznatljivost i na inozemnom tržištu, no još je sa zaradom bilo borbeno. Ali bio si sretan raditi ono što voliš, da te ljudi čuju i da imaš direktan kontakt s publikom", prisjeća se Karan izazovnih vremena i truda koji je napokon bio nagrađen. Godine 1995. s bendom Big Blue dobiva nagradu za rock hit godine za uspješnicu ‘Priznaj mi‘, a iste godine i glavnu ulogu u mjuziklu ‘Sarajevski krug‘, čija je premijera održana u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, nakon čega je održao brojne nastupe u Austriji, Njemačkoj, Italiji, Francuskoj i SAD-u.
Početkom 1997. započinje solo karijeru, a osim pobjeda na domaćim festivalima, svoj moćni tenor podijelio je i s austrijskom publikom u Beču, gdje je nekoliko mjeseci nastupao u glavnoj muškoj ulozi u mjuziklu ‘Rock It‘ u teatru Ronacher. Tek 1999. objavljuje svoj prvi samostalni album ‘Kao da te ne volim‘ sa Zdenkom Runjićem, a ploča sastavljena od hitova poput ‘Lipa si lipa‘, ‘Nisam te vrijedan‘, ‘Kazna mi je što te ljubim‘, ‘Tu no Llores Mi Querida‘ postala je najprodavanija u Hrvatskoj dostigavši dijamantnu tiražu. Nakon toga slijedio je klasik ‘Prozor kraj đardina‘, s kojim je pobijedio na Melodijama Jadrana. Zasluženi trijumf nastavio se rasprodanim koncertima u Lisinskom, dok je onaj na splitskom Peristilu 1999. nominiran za svjetski TV festival Zlatna ruža Montreuxa.
Godine 2000. održao je uspješnu turneju na Zapadnoj obali SAD-a, a kraj turneje ‘Kao da te ne volim‘ obilježio je spektakularnim koncertom na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. I danas se pamti njegov uspješan nastup na Eurosongu s pjesmom ‘Kad zaspu anđeli‘ s albuma ‘Vagabundo‘. Tijekom karijere splitski vagabundo imao je još mnoštvo nastupa po cijelom svijetu, od Australije, Novog Zelanda, čitave Europe, Turske, pa sve do Bahama i Tahitija. Kaže da je u sklopu koncerta na Tahitiju pjevao ‘Naše malo misto‘.
Ponosan otac
"Iako nitko nije razumio ni riječ hrvatskog, svi su guštali i plesali. Moć glazbe i čudo pjesme", kaže Goran. Sve se to zasluženo događalo glazbeniku koji je prošao i ulicu i prazne džepove, a to opisuje kao vrijeme s previše snova i premalo ručka na stolu. Goran ima četiri sina. Priznaje da je kao mladi otac bio raspršen i nesvjestan svega što donosi roditeljstvo, no sa svojim Rokom, Ivanom, Miranom i Ivorom ima snažnu poveznicu, temeljenu na iskrenim razgovorima. "Na meni je da ih usmjeravam koliko god je moguće. No, zapravo su njihove majke, Suzana i Meri, imale najveću i najvažniju ulogu i dale im najviše i najbolje. Nakon svega što sam naučio kao otac, sada se učim dopustiti djeci da polete sami", kaže Goran i dodaje da život nije sastavljen samo od lijepih stvari. Ima tu i puno grešaka i padova.
"Ali još vjerujem u sretan završetak. Ispadne li sve kako treba, ako mi dragi Bog zaključi vrlo dobar iz vladanja, onda će sve biti kako treba", u šali će Goran. Napominje da mu ljubavi nikad nije nedostajalo, ni za dati ni primiti, na čemu je zahvalan. Više od 30 godina je vegetarijanac sa sportskim kodom.
"Meni je najvažnija i prva lekcija bila ‘makni se sam sebi s puta‘. Nekad sam mislio ‘kad će više ta slava‘. Nije to baš tako. Kada se i ako se pojave društvena priznanja, važno je naći u sebi zrno samodiscipline, jer su pjesma i glazba ljudima vrijeme opuštanja, a ja bih, kao pjevač i glazbenik, trebao biti uzrokom tom veselju i opuštenosti slušatelja, bez nuspojava i kontraindikacija. Vi se, lipi moji, zabavite kako god volite, a ja sam tu za dati sve od sebe, ali samo pjesmom i punim srcem", iskren je glazbenik, koji iz svega nastoji učiti i po tom pitanju godine su za njega samo broj. No, i na fizičkom planu se ne da; godinama na Bačvicama igra picigin u svim godišnjim dobima i, kako kaže, dubokoj mladosti, a svoj grad ne bi mijenjao ni za jedan drugi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....