Mirela Surjan s Korčule saznala je u samo mjesec dana dvije vijesti koje ne mogu biti različitije nego što jesu. Da boluje od invazivne vrste tumora dojke i limfa otkriveno joj je samo mjesec prije nego što je dobila vijest da čeka bebu. Mirela se zato sada u Zagrebu lavovski bori ne samo za svoj, već i za život svoje kćeri Nike s kojom je u petom mjesecu trudnoće. Ne predaje se bolesti, a ni samosažaljenju, ali joj je potrebna pomoć.
"Moja dijagnoza je rak dojke i aksile (limfe). Odstranjeno mi je 10 limfnih čvorova, od kojih su zahvaćene četiri limfe, od koje su dvije metastazirale. Nažalost, ne znamo točno gdje, jer se pretrage ne mogu obaviti zbog trudnoće. Sljedeća terapija su četiri kemoterapije svaka tri tjedna dok se ne porodim, nakon toga ide skidanje druge dojke s kemoterapijama i zračenjima", prenijela je Mirelina prijateljica njenu izjavu na Facebook.
"Trudna sam pet mjeseci i trenutno se nalazim u udruzi 'Sve za nju', ali tražim stan u Zagrebu jer kroz mjesec dana trebam iseliti i dolaze mi pomoći mama i Goran", poručila je. Problem sa stanom u međuvremenu je riješen, no financijski teret i dalje je pretežak.
Čitajte i: Pomoć u kući ženama s karcinomom: ‘Ljudi su jako usamljeni, ovo će koristiti na mnogo razina‘
Priča o dvije žene
Predivan tekst Minje Foretić Petrić u kojem je opisala Mirelinu borbu, majčinsku snagu, toplinu i žensku snagu prenosimo u cijelosti:
Govor je ljudska obaveza, reče pjesnik. I nije teško govoriti o noći, suncu, ljepoti ili sutonu. Ali kako govoriti a da ne prešutiš ono važno o čovjeku. O ženi. O dvjema ženama. Jednoj koja se bori za život. I drugoj kojoj sve što tek treba postati o ishodu te borbe ovisi. Mirela i njezina nerođena djevojčica koja se ima zvati Nika. Sada joj je 20 tjedana. Mirna je, u majci je, na sigurnom je. Samo se malo povlači i sklanja… kada Mirela kemoterapiju prima. Dugo, poput padanja kiše; kap po kap. Moraju tako. Da njih dvije manje trpe. Mirela je žena s teškom dijagnozom. Žena koja je odlučila spašavati sebe. Ali tek pod uvjetom da spase i njezinu nerođenu kćer. Zbog nje je nakon operacije tumora dojke šivana “naživo”. I riječ nije rekla. Glasa pustila nije. Kada je lokalna sedacija prestala djelovati. A novu radi djeteta u sebi primiti nije mogla. Zbog svoje djevojčice – sama je u Zagrebu. Iako su dva limfna čvora metastazirala dijagnostika će ipak morati pričekati. Dok se Nika ne razvije i rođenjem ne stigne među nas. Mirela se ne žali. “Dobro smo nas dvi Minja, važno da je dite dobro, da ne povraćam i ne mršavim.” To je sve što će reć o svom problemu. Plus malo febre i teške glavobolje. Koje je rasture. Ali izdržat treba. Bit će dobro, kaže. Mirela mora ostati u Zagrebu. Za koji mjesec bit će ih dvije. Otac Nikin joj je podrška i čim se stvore uvjeti pridružit će joj se. Limfni su čvorovi vani, lijeva je ruka slaba, Mirela ide u viši i teži stadij trudnoće. Trebat će joj i djetetov otac i vlastita majka. Ovisit će o tuđoj pomoći. Mirelu znam i volim. Ima u njoj one snage koju ne nalazim često u ljudima. Ima u njoj čvrsta temelja, pa mangupskog, grlenog, toplog. Ima u njoj one veličanstvene hrabrosti zbog koje se posramite vlastitih slabosti. Mirela ima duh i odlučnost. I još kakve silne radosti životne Mirela ima. Ali Mirela nema vremena. I nema sredstava. Za sve ono što je tek čeka. I najmanja donacija njima je dvjema – velika kao svemir. Za nastavak liječenja, treba i stan u Zagrebu. Skroman ili najskromniji. U koji će ubrzo dovesti svoju Niku. Treba vašu pomoć. Koju je teška srca morala zatražiti. I na kojoj vam se zahvaljuje svim što u sebi ima. Jer kažem vam— ima u toj ženi ponosa i onda kada mnogima ponos pred bolešću klone. Vjerujem da će Korčula, kao što je to učinila svojedobno našem Matku, stati uz Mirelu i njezinu djevojčicu. Pozivam vas da još jednom pokažete svoju ljudsku veličinu. Da pokažete da je Korčula grad koji ne ostavlja svoje ljude. Grad velikog i otvorenog srca.
Jednoga će vam dana, a ja vam kažem da će taj dan doći, malena Nika protrčati pored nogu.
“Čigova si ti mala?” ljutito i kroz smijeh postavit ćete pitanje koje stoljećima zvoni korčulanskim štradama.
“Mirelina sam!”
I znat ćete tada da je vrijedilo. Vrijedilo je…