Dva posto ljudskog genoma potječe od neandertalaca, naših davnih predaka koji su prije tristotinjak tisuća godina naseljavali dijelove Europe i Azije, a u popularnoj literaturi nazivaju ih praljudima iz srednjeg paleolitika. Upravo njima, njihovom načinu života, običajima i ritualima posvećena je nova premijera u zagrebačkom kazalištu Trešnja, u kojoj su glavne ženske uloge kćeri i majke pripale glumicama Dubravki Lelas i Ivani Bakarić. Redatelj Radovan Ruždjak ostale je uloge dodijelio Silviju Mumelašu (otac), Aleksandri Naumov (sin), Matiji Čigiru (stranac) i Sanji Hrenar (antilopa).
"Zapravo smo željeli pokazati da su problemi uvijek isti, baš kao i nagoni, te strasti koji nas pokreću bez obzira na stupanj razvoja, te oruđa koje koristimo... Zapravo se u smislu čovječnosti ništa bitno nije promijenilo od tog pradoba kad se živjelo jednostavno, teško, mučno i kratko do danas kad razmišljamo o osvajanju svemira i životu na drugim planetima", kaže Dubravka Lelas, s kojom smo porazgovarali o njezinoj najizazovnijoj ulozi u karijeri.
Što pomisliš kad se pogledaš u ogledalo prije izlaska na pozornicu?
Zar je moguće da sam to ja?! Što je meni ovo trebalo?! Prizor je šokantan, ali je upravo u toj različitosti likova koje igramo ljepota i izazov glumačkog posla kojeg obožavam.
Koliko traje šminkanje i maskiranje za predstavu?
Sat vremena prije predstave svih nas šestero glumaca moramo biti u kazalištu da šminkerice obave svoj posao te da namjestimo perike i kostime. Otprilike isto toliko traje i skidanje šminke nakon predstave.
Što se najvažnije može naučiti od praljudi?
Da su jasni i točno utvrđeni obiteljski odnosi najvažniji za naš opstanak. Prikazujemo četveročlanu obitelj, roditelje s dvoje djece: tata je glava obitelj, lovac i prorok, mama drži sva četiri zida kuće, točnije pećine u kojoj žive, a djeca se u odrastanju, slično kao i današnji tinejdžeri, nose svatko sa svojim problemima, strastima i nagonima.
I kako je izgledalo buđenje proljeća u početnoj fazi ljudskog postanka?
Zapravo vrlo slično kao i danas. Slični problemi muče svako dijete, samo što se tada silom prilikama sazrijevalo mnogo ranije, jer se i kraće živjelo. Sve preko trideset godina smatralo se dubokom starošću.
Zašto u predstavi nema teksta?
Predstava je neverbalna, ali komuniciramo glasanjem, uzvicima, gestama i mimikom...
Jeste li predstavom željeli pokazati koliko nam je danas bolje?
Ne. Poanta predstave je da je jednostavan život sveden zadovoljavanje osnovnih potreba - dobar. Pogotovo ako ne znate za bolje. Glavni događaj je pojava vatre, novog izuma koji sami kontroliramo, s čijom se pojavom javljaju i prvi problemi.
Kojoj dobi je namijenjena predstava?
Predškolarcima i djeci školske dobi, a naravno i njihovim roditeljima.
Možeš li se zamisliti u sličnoj situaciji: u pećini gdje se hraniš sirovim mesom i skupljenim bobicama?
Ne, osim ako me okolnosti na to ne prisile. Ali bi i tada janjetina morala biti pečena, to mi je najdraže jelo.
Gdje se jede najbolja u Zagrebu?
Kod moje mame doma, ona je sprema za prste polizati.
Tko ti dolazi na premijeru?
Roditelji i prijatelji.
Što te je najviše dojmilo prilikom posjeta Muzeju krapinskih neandertalaca?
Posjetili smo ga ljetos u sklopu priprema za predstavu i preporučujem ga svakome. Najviše me dojmila mala frulica koja je tamo izrađena, što znači da su i praljudi imali poriv prema umjetnosti i glazbi.
Za kraj, možeš li zamisliti dan bez mobitela?
Teoretski da, u praksi ne. Kad god to pokušam realizirati samu sebe demantiram.