Neke su priče toliko teške da ih je najlakše prešutjeti. Međutim, nagrađivana pjesnikinja Monika Herceg (35) upravo njima daje glas. Nakon što je u svom romanu „Ovdje počinje šuma“ progovorila o obiteljskom i seksualnom nasilju, siromaštvu, traumama i preživljavanju, svoju potrebu da zabilježi živote ljudi s margine pretočila je i u film „Joso“, redateljski debi koji će biti prikazan na Liburnia Film Festivalu u Opatiji od 25. do 29. kolovoza. U središtu je čovjek čiji je život obilježen samoćom, ratnim traumama i neimaštinom, ali i nevjerojatnom sposobnošću da sačuva dobrotu i nježnost. Osim što je autorica koja bez straha otvara najteže teme, Monika je i majka devetogodišnje kćeri i osmogodišnjeg sina, žena koja otvoreno govori o iscrpljujućoj strani roditeljstva, razvodu i životu s dva doma, ali i o tome da djeca trebaju vidjeti kako izgleda ljubav u kojoj ima topline, pažnje i nježnosti. Nakon razvoda, priznaje, polako otvara prostor i za vlastitu sreću – uz novu ljubav, pisanje i djecu koja su joj najveća životna odgovornost i radost.

„Joso” je vaš redateljski debi. Što vas je navelo da upravo njegovu priču ispričate filmom?

"Neke je priče nemoguće napisati. Ali mislim da svaki pisac osjeti kako koja priča može biti ispričana. Za mene je bitan taj instinkt. Joso je za mene čovjek koji, poput mnogih za koje nismo čuli, ima pravo ispričati barem djelić svoje priče. Da negdje ostane zabilježen".

Insert iz filma Joso autorice Monike Herceg

PRIVATNI ALBUM

U najavi filma spominju se usamljenost, ratne uspomene i život koji kao da je ostao zarobljen u vremenu. Što vam je bilo najvažnije pokazati?

"Da život može biti obilježen samoćom, traumom, siromaštvom, ali da na kraju opstaje nježnost, dobrota. Havel je rekao da nada nije uvjerenje da će sve dobro završiti, nego sigurnost da nešto ima smisla bez obzira na ishod. Rekla bih da je upravo dobrota takva. Ako je, bez obzira na životne uvjete, uspijemo održati na životu, to je možda najveća stvar koju smo učinili za naš život. Puno toga u našim životima ne ovisi o nama, ali sami biramo tko ćemo biti, kakvi ćemo biti usprkos onom lošem što nam se događa".

Koliko je Banovina, odnosno prostor u kojem ste i sami odrasli, zapravo jedan od glavnih likova filma?

"Prostor u kojem smo rasli uvijek je s nama. Ponekad nas udome neki drugi prostori, ali u mom slučaju, uvijek sam s tim šumama, poljima i oni putuju sa mnom gdje god išla, i što god radila. Banija, Banovina, kako god je zvali, prostor je koji je puno propatio, od rata, pa do razornog potresa. A ipak, ljudi i dalje ustraju, opstaju, ne odustaju".

Dokumentarni film Joso

PROMO

Joso živi teško, ali prema vašim riječima ostaje optimist. Što ste vi kroz njega naučili o otpornosti? Koliko je teško snimati osobu koju poznajete, a pritom ne „iskoristiti“ sasvim njezinu životnu priču za stvaranje emocionalno snažnog filma?

"Mislim da je otpornost nešto što se, kada se živi u tim selima, naučilo gotovo pa kroz genetski kod. Prvi primjer upornosti i otpornosti za mene je moja majka, koja također živi u selu. I ona i Joso svakodnevno se bore sa zemljom, s užasno malim primanjima, traumama od prije. Neimaština koja je stvarna činjenica većine banijskih sela za nas je često znanstvena fantastika, ne možemo je ni pojmiti. Zato je bitno ići na takve margine, shvaćati da život nije samo naše iskustvo. Za mene je to temeljni razlog umjetnosti: njegovanje suosjećanja".

Monika na promociji svoje knjige ‘Ovdje počinje šuma‘

TOMA SERDAREVIć

Nedavno ste izdali i roman „Ovdje počinje šuma” koji se bavi mučnim temama obiteljskog i seksualnog nasilja, teškog života, siromaštva, alkoholizma, preživljavanja... temama koje često ispisujete. Odakle vam inspiracija za toliko teške priče i zašto su one često u vašem fokusu?

"Jer nas šutnja neće spasiti. Roman je pisan iz perspektive djeteta, djevojčice. Ona osjeća tijelom, njen je spoznajni aparat ograničen. Bitno je pričati o djeci. O tome koliko oni znaju i što vide. Kada bismo sustavno brinuli o djeci, davali im nježnost i potporu, čovječanstvo bi ozdravilo. Po statistikama, svako peto dijete u Europi doživi seksualno nasilje. A znamo da puno djece nikad ne progovori. Moramo naučiti čuti djecu, i zato sam morala napisati ovu knjigu. U njoj dijete tek uči jezik, što znači da nema mogućnost ni ispričati što joj se događa. Zato je bitno osvijestiti i da mi možemo biti oprezniji; čuti djecu, pokušati složiti priču. Na kraju, moramo im i vjerovati".

Čini li vam se da premalo govorimo i premalo se bavimo transgeneracijskim traumama? Jeste li se vi osim pisanjem, ikako hvatali u koštac s njima?

"Psihoterapija. Mislim da ne možemo pisati o onome što nismo proradili. Za mene je to jako bitno, proraditi vlastite traume, kako bih mogla i normalno funkcionirati, i na kraju, ako poželim, pisati o njima. Jako je bitno upoznati svoje demone, razgovarati s njima, i prihvatiti ih. Ne vjerujem da su ljudi inherentno dobri, niti sam ja. U svima nama postoji neki mrak. Ali ako ga prihvatimo, ako gledamo u njega, možemo ga upoznati, možemo ga rasvijetliti. Svaki dan onda možemo donositi tu odluku da smo bolji; bolji sebi i svom tijelu, bolji prijatelji, bolji partneri, bolji roditelji".

Kako u svakodnevnom životu sijete sjeme otpora? Kako se, primjerice, u odgoju ili odnosima s ljudima pokušavate suprotstaviti obrascima u kojima ste vi odrastali?

"Ne možemo biti dobri roditelji ni prijatelji ako se ne možemo zagledati u sebe, ako ne možemo osvijestiti naše slijepe točke. Ja sam negdje putem odlučila da mi je najbitniji princip dobrota. Kada se tako djeluje, čovjek živi mirno i može se pogledati u ogledalo sretan što je baš u svojoj koži. Tijekom djetinjstva i odrastanja vidjela sam puno grubosti, puno sebičnosti, puno ludila, puno nemoći, tuge. Vidjela sam što se događa kada ljudi ne mogu sa svojom boli. Osjetila sam puno puta bezizlaznost, pa čak i ogorčenost. Rekla bih da je sve što danas radim suprotno svemu tome".

Po čemu pamtite djetinjstvo?

"Siromaštvu ponajviše. Alkoholizmu mog djeda i oca. Ali malo se osvrćem u zadnje vrijeme, jer sam proradila ono što me boljelo. A kada to i radim, pokušavam tamo naći nešto što mogu dati, podijeliti. Ako je već za mene bilo napisano da toliko toga imam u biografiji, jasno mi je i da sa svojim darom možda mogu to dati dalje".

Mislim da je bitno za djecu da imaju sretne, samopouzdane roditelje koji su dobro. I dalje vjerujem da je za njih to bitnije nego živjeti u zajednici s dva nesretna roditelja čiji brak nije dobar - kaže Monika Heceg

IGOR BARARON APPLE PHOTOS CLEAN UP

Koliko u svemu što stvarate zapravo ponovno razgovarate sa svojim vlastitim djetinjstvom?

"Stalno. Nekad se šalim da imam troje djece, mene malenu i moje dvoje. Njoj treba jednako puno topline, nježnosti i podrške koliko i mojim klincima, moramo naučiti razgovarati s povrijeđenom djecom koja smo bili, inače ćemo neprestano reagirati iz te pozicije. Maloj Moniki moram reći da je volim svaki dan, jer joj to nitko nikad nije govorio. Moram vjerovati u nju, govoriti joj da sam tu za nju, i kad je teško, držim je za ruku. Tako obje iscjeljujemo".

Rekli ste jednom da vas ništa ne iscrpi emotivno kao posvećenost djeci. Mijenja li se to kako djeca rastu?

"Mijenjaju se načini na koje se to događa. Kako su stariji, druge su stvari u fokusu, a te promjene moramo i mi roditelji pratiti. Vidim jako puno roditelja koji možda nikad nisu trebali biti roditelji, jer su s djecom grubi i nestrpljivi. Takva djeca teško će preživjeti svoja djetinjstva, jer su nevoljena. Moramo početi razgovarati o odgovornom roditeljstvu, o tome da je ta odluka najveća koju osoba može napraviti. Roditeljstvo je najteži posao koji imamo. A ako smo već tu odluku donijeli, na nama je da budemo tu za tu djecu, da ih odgajamo, a ne popuštamo sebi da nam bude lakše, da ih bezuvjetno volimo. Jako je teško postavljati granice, i istovremeno pokazivati bezuvjetnu ljubav. A djeca trebaju jedno i drugo. Često kažem da djeca na nama vježbaju, pa će nam dati sve ono što će kasnije moći pokazati svijetu: sve neću, sve dosadno mi je, svako ne, svako vikanje, otpor, sve. Mi smo njihova potpora, i njihova vježbališta. Ljudsko biće razvija se u slobodi da misli i osjeća, ali s granicama koje su postavljene s ljubavlju tako da zna da nikad neće pasti u mrak. Tu sam radikalna; tražila bih za roditeljstvo puno priprema, edukacija. Jednom sam čula, od majke koja je u mojoj blizini maltretirala kćer, kada sam je pogledala i krenula prema njoj, da ju je ona rodila i da može s njom što želi. Ako želimo biti društvo koje brine za djecu, edukacija roditelja i nezatvaranje očiju pred maltretiranom i nesretnom djecom prvo je mjesto. Roditelji nisu svetinja. Djeca jesu. Svako dijete ima pravo na sretno i bezbrižno djetinjstvo".

Tabu majčinstva jedan je od najvećih, a time nas se drži u šaci - ističe Monika Herceg

IGOR BARARON APPLE PHOTOS CLEAN UP

Zašto žene teško govore o iscrpljenosti majčinstvom?

"Tabu majčinstva jedan je od najvećih, a time nas se drži u šaci. Ako ne dijelimo koliko je to teško i zahtjevno, tim je ulogama lakše manipulirati. Majčinstvo je od trudnoće do odgoja djeteta gotovo pa uvijek većinom na ženama; u jako malo slučajeva muškarci uzimaju te uloge u jednakoj mjeri, kao i neplaćen kućanski rad. Procjenjuje se da žene globalno obavljaju 76,2 % ukupnog neplaćenog rada i skrbi. A živimo u kulturi gdje se žene nije uvažavalo ni na koji način; niti ih se čulo oko zdravlja, pa čak i menstruacija koju žene svaki mjesec imaju veći dio naših života je još uvijek tabu. Žene su desetljećima bile podzastupljene ili isključivane iz brojnih kliničkih istraživanja; tek je početkom devedesetih u SAD-u zakonski propisano njihovo uključivanje u istraživanja koja financira. Trebalo se dogoditi nekoliko jezivih velikih tragedija da bi se to promijenilo. Još je nevjerojatnije koliko je ženska anatomija dugo bila nedovoljno istražena. Urologinja Helen O‘Connell tek krajem devedesetih objavila je važna istraživanja anatomije klitorisa. Njezina su istraživanja pokazala koliko su dotadašnji udžbenički prikazi bili nepotpuni i da je ono što izvana kao klitoris vidimo tek mali dio mnogo većeg organa čija je jedina poznata funkcija seksualni užitak. Mislim da tek učimo govoriti o tome koliko je majčinstvo teško, iscrpljujuće i zahtjevno naprosto jer prije nismo imale mogućnosti. Tko bi nas slušao? Tko bi nas čuo?".

Nervira li vas Instagram i slike savršenih obitelji?

"Ako nekoga to veseli, zašto bi me to nerviralo? I u svakoj obitelji punoj ljubavi uvijek je puno i savršenstva i nesavršenstva, sve je to ljudski. Mislim da nas nervira kod drugih sve ono što nismo osvijestili kod nas samih. Ako smo kritični prema drugima previše, ako imamo neku vrstu prijezira ili mržnje prema nekome, mislim da je to uvijek neka naša sjena koju nismo vidjeli, prihvatili. Osobe koje nas nerviraju imaju nešto što nas ili nervira kod nas, ili želimo ono što one imaju, a to odbijamo priznati. Srećom, mene malo toga izbacuje iz takta. Ali jako me boli nepravda prema drugima, kad znam da ne mogu pomoći. Užasno me boli što djeca i dalje rastu u siromaštvu, boli me nasilje, mržnja".

Živimo li ravnopravnost ili se samo zavaravamo, kako vam se čini?

"Neki dan mi je iskočila užasna vijest iz Austrije o muškarcu koji je ubio svoju osmogodišnju kćer, a potom pokušao oduzeti sebi život. Kao motiv naveo je sukobe s partnericom. Možemo se sjetiti i nedavnog slučaja iz Hrvatske, u Svetom Križu Začretju, gdje se sumnja da je otac ubio dvoje djece, a potom sebe. Femicid je postao gorući problem cijele regije; svjedočili smo ubojstvima na javnim mjestima. Poput ubojstva Vesne Perišić, koju je bivši partner ubio na radnom mjestu u Lidlu. Jeziv je slučaj Aldine Jahić iz Mostara, kada ona trči kroz grad i ne može se sakriti, ne može pobjeći ni spasiti se ni kada uđe u hotel. Sve je to užasno. To je svijet u kojem ne želim da moja kćer raste jer znam da joj život može biti ugrožen".

Monika Herceg

IGOR BARARON

Ali da spustimo stvari i na manje užase: nismo plaćene jednako, životi su nam ugroženi...

"Ako primjerice želite biti majka, poslodavci će vam to zamjeriti i neće vas zaposliti. Ako ste majka i spisateljica, ne možete, poput mene putovati na rezidencije. Odbila sam cijeli niz takvih poziva, od prestižnih International Writing Programa Sveučilišta u Iowi, jer sam majka dvoje djece. Uspjela sam graditi međunarodnu karijeru unatoč vrlo ograničenim mogućnostima putovanja, ali svjesna sam koliko je manjak moje prisutnosti usporio mnoge prilike.

Bez obzira na sve, feministička borba je omogućila značajne pomake. Ali svaki je taj pomak izboren, i na svaki je pružen otpor. Glasne i hrabre žene izborile su se za prava koja imamo. Ne trebamo ih uzimati zdravo za gotovo. I ta je borba daleko od završene".

Kako se vaš pogled na majčinstvo promijenio nakon razdvajanja s ocem vaše djece?

"Mislim da je bitno za djecu da imaju sretne, samopouzdane roditelje koji su dobro. I dalje vjerujem da je za njih to bitnije nego živjeti u zajednici s dva nesretna roditelja čiji brak nije dobar. Na kraju, djeca od nas uče primjerom, uzalud je sve što govorimo ako to ne vide. Ja želim da moja djeca znaju kako izgleda kada netko zaista voli, kako izgleda ta nježnost i pažnja. Kada jednom vidite kako vas gleda osoba koja vas istinski voli, nikad ponovno nije moguće pristati na nešto manje. To želim i njima, da vide kako ljubav može izgledati, koliko je u tome potpore, koliko topline, koliko svakodnevne nježnosti. Ne želim da misle da njihova sreća ovisi ni o kome osim o njima. Želim da, u mom slučaju, vide ženu koja je samostalna i samodostatna i sretna, i na kraju dana-voljena. I bivši partner i ja imamo nove partnere, pa su voljeni na dvije strane. Znam da to nosi i težinu za njih jer na neki način imaju dva doma, što znam da je izazovno, ali dok god smo mi dobro, dok možemo pomoći da se nose s tim, mislim da je sve dobro".

Što vam je najvažnije u odgoju? Kako s njima najradije provodite slobodno vrijeme?

"Sada su već misleća bića, kći ima devet i pol, a sin osam godina. Najbitnije mi je da s jedne strane budem autentična, da ne glumim nešto što nisam, da ne budem sretna kada sam nervozna, da im ne dajem zbunjujuće signale o tome kako se osjećam. Bitno mi je da razgovaramo puno o tim osjećajima. Bitno mi je da postoje granice, i da se svaki dan osjećaju voljenima i podržavanima, da imaju povjerenja u mene, i da im svaki dan kažem koliko su predivni i koliko ih volim. Puno sam i dugo radila sa svojim ranama kako bih mogla biti njima bolja majka; na kraju i majka sama sebi".

A nešto za dušu – čime je hranite, koje su vaše male strasti, u čemu uživate?

"Za mene je to uvijek čitanje. Šuma, koja je nevjerojatan sustav. Stabla u šumi komuniciraju, brinu jedna za druge. Ta me nježnost šume uvijek vrati nekom mom korijenu. Otkrivam polako uz partnera ljepotu planine, možda me uskoro nagovori i na planinarenje. Za takve pothvate nije prije bilo vremena, ali sad se polako otvaraju mogućnosti".

Što vas čeka najesen, kakvi su planovi?

"Upravo se spremam za ljetnu školu u Poljskoj gdje držim radionice pisanja te predavanje o narativnim modelima. Pa stiže niz festivala gdje predstavljamo moj roman Ovdje počinje šuma, od Festivala svjetske književnosti, Vriska u Rijeci, Škura u Šibeniku, Splita i MFK-a… Već pišući zaboravljam neke promocije. Čeka me još promocija u listopadu, mala turneja po Srbiji, krajem godine Švicarska na neko kraće vrijeme, koliko djeca dopuste. Pišem drugi dio trilogije koji je počeo s romanom Ovdje počinje šuma. Završavam knjigu poezije. Pripremamo mnoge prijevode, među ostalima izabrane pjesme u velikom njemačkom Hanseru, gdje izlazi nakon toga i roman u njemačkom prijevodu".