Lovci iz popularnih kvizova ‘Potjera‘ i ‘Superpotjera‘, pasionirani su kvizaši stasali u doba pub kviz groznice, koji obožavaju putovanja, znanje zahvaljuju obrazovanju i znatiželji i oboje su brižni roditelji koji djecu nisu zarazili svojim poslom.
U studiju "Potjere" i "Superpotjere" na HRT-u djeluju kao ljudi koji se ne znoje ni kad otkucavaju zadnje sekunde: smireni, precizni i brutalno brzi. U stvarnosti su jedina lovkinja, Morana Zibar (48), i ubojiti lovac Krešimir Sučević Međeral (46) tipični kvizaši - ljudi koji jednako ozbiljno shvaćaju dobro pitanje i dobru foru te koji se poznaju još iz vremena kad je krenula pub-kviz groznica. Oboje su društvenjaci s Filozofskog fakulteta u Zagrebu: Morana je diplomirala engleski i hrvatski jezik, magistrirala komparativnu književnost, dok Krešo ima doktorat iz lingvistike i hungarologije. Oboje su i roditelji, Morana trinaestogodišnje Katje, a Krešo četverogodišnjeg Frana, za kojeg kaže da ga već iznenađuje pitanjima i komentarima. A mi smo lovce "uhvatili" na zagrebačkoj Trešnjevci - u kvartu gdje Krešo živi, a Morana često dolazi, jer je na tamošnjoj tržnici zalogajnica u koju oboje rado svraćaju.
Čime se bavite kad ne "lovite" natjecatelje?
Krešo: Ja sam freelancer. U praksi to znači da nemam jedno radno mjesto, nego kombiniram više stvari koje se, naravno, najčešće vrte oko kvizova. Prevodim i s engleskog kad me zatraže - jer prevođenje s mađarskog, eto, još nitko nije tražio.
Morana: Kod mene je slično, samo što sam ja malo dulje u tom prevoditeljskom dijelu. Moj "core business" dugo je bio prevođenje - imam obrt - ali kvizovi su s vremenom sve više uzeli maha. Danas puno više slažem kvizove, pišem, moderiram, radim evente... U suštini, posvuduša. Samo ja to zovem "freelance posvuduša", da zvuči profesionalnije.
Jeste li se upoznali prije "Potjere" ili vas je emisija spojila?
Krešo: Poznajemo se otprije - iz kvizaških krugova. Realno, Zagreb je tada bio puno manji po tom pitanju i svi smo se znali barem iz viđenja. Moranu sam znao još "s televizije", iz kvizaške scene, ali prvi put smo se baš onako sreli i pričali na prvom zagrebačkom pub-kvizu. To je bilo prvo u Buksi, poslije u HDP-u, pa u Ilici... Negdje 2009. 2010. Kroz te se kvizove formirala ekipa ljudi koja je redovito dolazila.
Morana: Da, to je bilo vrijeme kad se pub-kviz nije shvaćao kao - "izađemo, popijemo, usput odgovaramo", nego kao ozbiljna stvar. Petak navečer - kviz. To je stvarno bila sekta.
Jeste li odmah kliknuli ili ste si bili konkurencija?
Morana: Bili smo konkurencija, naravno. Različite ekipe, svatko brani svoje. Ali se i družilo - samo u tom kontekstu: vidiš se, pozdraviš se, znaš tko je tko, znaš tko je opasan. Konkurencija, ali s osjećajem zajednice.
Krešo: I s onim pub-kviz momentom: "Jesam ti rekao, idiote, što me nisi slušao?", kad krene čitanje odgovora. To je tada bio normalan folklor.
Koji su vam bili prvi kvizovi?
Krešo: Ja sam prvi put na televiziji bio u "Diplomcu" 1998. Onda u "Izazovu", pa "Najslabijoj karici"... Bilo je tu i raznih kratkotrajnih formata - "Brzo naprijed", "Sve u sedam"... U jednom trenutku je bilo dosta toga. Uglavnom sam bio natjecatelj, ali imam i moderatorskog iskustva: vodio sam jednu emisiju na RTL-u oko 2013./2014. A u "Potjeru" nisam ušao od prve epizode - prvi su bili pokojni Mirko Miočić, Morana i Dean Kotiga.
Morana: Ja sam, iskreno, išla na sve. Što god se pojavilo - morala sam sudjelovati. Nemam moderatorsko iskustvo kao Krešo, ali sam kao natjecateljica prošla sve. Negdje je bilo uspješno, negdje nije, ali taj poriv mi je uvijek bio isti: vidjeti dokle mogu i što mi mozak može u određenom formatu.
Kolika je vaša najveća osvojena "lova"?
Krešo: Najveći ulov bio mi je 250 tisuća kuna u kvizu "Sve u sedam". To je bio obrnuti koncept "Milijunaša": počneš s iznosom i svakim odgovorom ga smanjuješ.
Morana: Ja sam u tom kvizu završila na nekih četiri-pet tisuća kuna. Moji dobici uglavnom su bili do deset-petnaest tisuća. Ali novac mi stvarno nije bio glavni motiv. Važnije mi je bilo dokazati sebi da mogu, vidjeti dokle mogu doći i kako se snalazim pod pritiskom.
Što vam je kod "Superpotjere", gdje ste svi na okupu, najveći gušt, a što najveći teret?
Krešo: Meni je "Superpotjera" posebna zbog atmosfere među nama jer smo, za razliku od "Potjere", svi zajedno. Ja to doživljavam kao neku našu stand-up komediju. Da, tu je igra, adrenalin, natjecanje, ali taj dio međusobnog odnosa, dinamike i zafrkancije je ono što ljudi vole gledati. S druge strane, "Superpotjera" je vrlo intenzivna za nas lovce. I fizički iscrpi: snimamo po dvije epizode dnevno i dođem doma mrtav umoran. Ali taj ekipni moment i druženje to nekako kompenziraju.
Morana: Meni je taj kviz najstresnije iskustvo, ali i najzabavnije. Odgovornost je veća jer si u ekipi - ne želiš nikoga zeznuti, ne želiš biti taj koji je podbacio. Adrenalin je nenormalan. Ali zbog zezancije i zbog toga što poslije svi možemo otići nešto pojesti - stvarno bude zabavno. U "Superpotjeri" smo svi na broju i to nam je jedna od rijetkih prilika da se kao ekipa stvarno družimo. Naravno, i nakon snimanja.
Postoji li među vama ono podbadanje: "Kako to nisi znao/Kako si to fulala"?
Morana: Naravno. To je dio našeg humora.
Krešo: Na početku je možda bilo ozbiljnije, više "na nož", ali s vremenom shvatiš dvije stvari. Prvo: svi griješe. Drugo: ne možeš nikome uzeti za zlo ako nešto krivo kaže u žaru igre. Događaju se kiksevi. I svima nam se dogodilo nešto zbog čega nemaš moralno pravo drugome držati lekcije.
Morana: A mi to na snimanju ponekad još i potenciramo, da gledateljima bude zabavno. Ono: "Kako to nisi znao?", "Nemoj više igrat‘, molim te, odi doma..." -* čisto zezanje.
Gledaju li vas djeca i što vam kažu?
Morana: Potjera je kod nas marginalizirana - samo je ja skrivena u kutu gledam na laptopu. Moju kćer to ne zanima, a i normalno je da pubertetlijama nije privlačno ono što rade roditelji. Neće pobjeći ako me uhvati na ekranu, ali neće ni sama od sebe gledati.
Krešo: Moj sin ima četiri godine i mislim da mu baš još nije sasvim jasan koncept televizijskih kvizova, a i jako je hiperaktivan, pa ideja da gleda nešto što nije crtić ima jako slabu prođu.
Kad smo kod pub-kvizova: igrate li i dalje?
Krešo: Igram petkom jedan "romantičarski" kviz - jedina nagrada je runda cuge za pobjednike. I pitanja su dosta teška, pa dolaze uglavnom prekaljeni kvizaši. Danas je puno kvizova s bogatijim nagradnim fondom i lakšim pitanjima, pa se publika malo raspršila.
Morana: Ja sam prorijedila jer teško nalazim vremena, a i moja ekipa je stara i "trula". Teško nas je okupiti. Ponekad uskočim kad me netko pozove, ali sa svojom matičnom ekipom - jednom od najstarijih po stažu - obavezno igramo ekipno prvenstvo Hrvatske i neke bitnije turnire, tipa Memorijal Mirka Miočića u Zadru.
U kojim ste područjima najjači, a gdje ste najtanji?
Krešo: Ja sam više za društvene znanosti: zemljopis, povijest, jezik, etimologiju - područja u kojima možeš iskopati odgovor preko tragova u riječi, preko logike jezika. Prirodne znanosti mi nisu najjače, a ni pop-kultura i film - tu nisam doma. I zanimljivo je kako ti mozak zna sačuvati nešto potpuno nasumično. Sjećam se situacije na pub-kvizu: dođe formula, treba izračunati površinu stošca. Dvojica u ekipi me gledaju, nitko ništa, a ja kažem: "Čekaj, ali to je formula..." I bila je točna. Ostala mi negdje u glavi. Jedinstven slučaj, ali dogodi se.
Morana: Kod mene je obrnuto. Ja sam isto društvenjak, ali meni više leže književnost, umjetnost, film, pop-kultura, glazba, gastronomija. Najgori su mi sport i bilo kakva računanja. Formule, matematika, fizika - to mi je baš slabost.
Kad slažete kvizove, jeste li "opaki" ili vam je bitno da ljudi odu kući s osjećajem da su se zabavili?
Krešo: Ja krećem od ideje da kviz treba biti i edukativan. Volim naći podatak o nečemu što je poznato, ali ga okrenuti tako da dobiješ "nepoznato o poznatom". Da ljude natjera da razmišljaju, a usput im ubaci informaciju koja nije opće mjesto.
Morana: Krešina pitanja su, da se razumijemo, puno teža. Ja se uvijek šalim s mojom publikom i prijetim: "Ako vam je moj kviz bio prelagan, sljedeći put doći će vam Krešo." Više pazim na balans: da svi budu zadovoljni i da ne bude previše nogometa. I stvarno se vidjelo ljetos u Trogiru kad smo vodili dva kviza - jedan dan on, jedan dan ja. Kod Kreše postoje barem dva, tri pitanja koja ne zna niti jedna ekipa, a kod mene uvijek netko zna.
Što biste savjetovali budućim kvizašima - kako se pripremiti?
Krešo: Uvijek dođe ono vječno pitanje: "Što da pročitam u tjedan dana?" A ja kažem: "Cijeli život ti je priprema za kviz. Ne možeš naći magičnu formulu u sedam dana." Bitna je znatiželja, gimnastika mozga, širina interesa: film, izložba, putovanje, glazba.
Morana: Ljudi često misle da smo mi štreberi koji uče napamet sadržaje filmova ili knjiga. Kviz nije štrebanje "na suho", nego širina i život. A televizijski kvizovi u osnovi su srednjoškolsko znanje plus nešto s faksa - sve ostalo je nadogradnja.
Koji su vaši najveći "flopovi"?
Krešo: Ja imam jedan kojeg se sramotno jasno sjećam. Pitanje: "Portugalski pomorac Pedro Cabral bio je prvi Europljanin koji je doplovio do obala koje južnoameričke države?" Ja znam da je to Brazil. U glavi mislim da govorim "Brazil", ali izgovorim "Portugal". Tarik kaže: netočno. Ja se zgrozim: "Pa rekao sam Brazil!" - "Ne, rekao si Portugal." Ne znam gdje se dogodio prekid između mozga i usta, ali dogodio se.
Morana: Ima dana kad jednostavno ne ide. Dvaput nisam stigla šest koraka u "Potjeri". Zakopaš se, upadneš u crnu rupu - i gotovo. A imam i one pogreške iz privatnih asocijacija. Primjerice, pitali su kako još zovemo orku - trebalo je odgovoriti: "Kit ubojica", a ja sam rekla: "Kit samoubojica", jer sam s frendicama imala neku internu foru na tu temu. Moj mozak ode u tom smjeru i samo ispalim. Ne stanem, ne razmislim. I ta brzopletost me košta.
Krešo: Nekad te mozak prevari na potpuno glup način. Ja sam jednom imao pitanje za sredstvo za podmazivanje WD-40 i umjesto WD-40 kažem WD-41, jer postoji pub-kviz ekipa WD-41. Uvjeren sam da je to - to. I naravno - nije.
Kako podnosite poraze?
Krešo: Nije ugodno. I što si uspješniji, to je teže. Meni je nekad teže od samog poraza to što se ljudi vole naslađivati kad nešto ne znam. Kao da je to vijest. Naravno da ne znam masu toga. Ne kužim zašto je to fascinacija. U "Potjeri" ako ne znam, reći ću: "Ne znam" i idem dalje. Moj cilj je tamo jednostavan: želim stići te ljude. Znao, ne znao - cilj ih je uloviti. Kad ih ne uloviš, onda je sra.e. Ali realno, da mi stalno pobjeđujemo, kviz bi izgubio napetost.
Morana: Ja imam više iskustva s porazima od Kreše i teže ih podnosim. Žderem se jako. S godinama sam razvila malo sportskiji stav, tipa: "Dala sam sve od sebe, sutra je novi dan." Najgore mi je kad znam da je poraz zbog mojih gluposti, kad sama sebe pobijedim.
Kako biste se opisali u par riječi?
Morana: Hiperaktivna vjeverica koja ne može biti na miru, zaigrana i znatiželjna, krhka i samokritična. Najveće mane brzopletost i ćudljivost, najveće vrline točnost i pouzdanost.
Krešo: Namćorast sam, s godinama imam sve manje strpljenja za usputne neobavezne razgovore. Volim stvari odmah istjerati na čistac. Ne volim gužve, čekanje u redu, predrasude, crno-bijelo gledanje na svijet, ponavljanja, predvidivost... Nisam mizantrop, ali volim svoju slobodu. Zato se ljudi začude kada me vide da se otkačim na nekoj zabavi, jer misle da sam neki usukani tip, a meni se zapravo uglavnom većinu vremena ne da biti socijalan.
Na čemu si zavidite?
Morana: Krešo ima nevjerojatnu moć koncentracije i fokusa, što vidimo u "Potjeri", jer je on bez ikakve dileme najuspješniji lovac - vjerojatno u svjetskim okvirima. Ja nemam tu moć fokusa i koncentracije. On je hladnokrvni "ubojica", koji čak i u područja kojima ne barata najbolje nekako obilazno dođe do rješenja.
Krešo: Pa ja joj zavidim na toj nekoj opuštenosti i talentu za "small talk". To mi je najstresniji dio "Potjere". Ne volim ni kada mi ljudi prilaze na ulici samo da prokomentiraju kviz. Nemam ništa osobno protiv tih ljudi, ali moj prvi poriv je da pobjegnem koliko me noge nose. Cijenim ljude i moje kolege koji mogu odslušati komentare po stoti ili tisućiti put i reći: "Hvala vam puno, to mi jako puno znači."
A što ste tijekom ovih godina saznali jedan o drugome, a što niste očekivali?
Morana: Iako se to ne bi reklo na prvi pogled, Krešo je stvoren za zabavu, pravi "party animal". Uvijek je prvi i posljednji na plesnom podiju. Rođen za tulumarenje.
Krešo: Morana je točno onakva kakvu sam je doživio i upoznao. O njoj mi je sve poznato, znam i da dobro kuha, jedino nikada ništa njezinog nisam kušao.
Imate li tremu prije snimanja?
Morana: Uvijek imam neku napetost. Nije to kao na početku, kad je bila trema i od javnog nastupa i od nove situacije, ali i danas je prisutno uzbuđenje - više kao trema pred ispit. Nije paralizirajuće, nego znak da mi je stalo i da imam visoka očekivanja od sebe. I dobro je što nije uživo. Nekad blebnemo nešto u komentaru ili humor ode u krivom smjeru - srećom, može se izrezati. Teško je istovremeno biti koncentriran na odgovore i zabavan.
Krešo: Dođem, sjednem i krenem - to je posao. Nema treme u klasičnom smislu, ima uzbuđenja u smislu: "Mogu li stići ekipu, mogu li podići granicu".
Gledate li "Potjeru" i "Superpotjeru"?
Morana: Gledanje oba kviza smatram dijelom posla. Uvijek pogledam "Potjeru" da vidim kako su dečki prošli i samu sebe testiram. Sebe ne gledam. "Superpotjeru" obavezno gledam od početka do kraja, jer jedna je stvar biti tamo i nervirati se, a drugo je pogledati upakiran proizvod koji je dinamičan i zabavan.
Krešo: Naravno. Uvijek je drugačije vidjeti kako neko naše glupiranje izgleda u konačnoj verziji. Iako, srećom, rijetko osjećam susramlje.
Oboje volite putovati - koliko ste zemalja obišli?
Krešo: Mislim da sam na 56 ili 57, ne znam točno. Putujem od osnovne škole - prvo s roditeljima. A prvi ozbiljan put koji sam odradio s prijateljem bio je na kraju srednje: Interrail po Europi. Poslije, kad sam počeo zarađivati, krenula su ozbiljnija putovanja i shvatio sam da neću čekati nekoga da ide sa mnom. Ljudi često odustanu jer "nemaju s kim". Ja sam si rekao: "Idem na put kako god." Putovao sam i sam, s ruksakom, od Hrvatske preko Azije do Novog Zelanda - deset i pol mjeseci. Naravno da putem upoznaš ljude, ali startna pozicija je - idem sam.
Morana: Ja sam amater za Krešu - posjetila sam samo 30 zemalja, ali neke detaljno. I ja obožavam putovati sama, to mi je najveći užitak: sloboda, vlastiti tempo, bez kompromisa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....