Splitska glumica Snježana Sinovčić-Šiškov (62) ove je godine u čak šest dugometražnih filmova koji su se prikazali na Pula Film Festivalu. Od uspješnice "Svadba" u kojoj glumi babu Ivanku do filma "Koke", za koju je osvojila Zlatnu arenu za najbolju žensku ulogu. Ipak, rijetko je imamo priliku sresti u medijskom prostoru. Samozatajna, iznimno cijeni vlastitu privatnost, a ogoljavanje čuva za izlazak na scenu u svom matičnom kazalištu HNK Split čija je članica postala odmah nakon završetka Akademije u Sarajevu.

Nakon epske pojavnosti na velikom platnu unutar gotovo samo godinu dana, cijenjena je glumica pristala na razgovor u kojem je na trenutak zaboravila na barijeru koja često dijeli glumce od novinara te sasvim iskreno progovorila o tome kako uspješno gradi svoje uloge pred kamerama i u kazalištu, ali i one koje čuva samo za uski krug bliskih ljudi.

Film "Svadba" u kojem glumite babu Ivanku pogledalo je više od 800.000 ljudi. Mislite li da doživljavamo renesansu hrvatskog filma?

"Hrvatski film je uvijek imao kvalitetne stručnjake, predane filmske djelatnike u svim sektorima: maskere, garderobijere, rekvizitere, gafere... Isto tako, uz sjajne glumce, imao je i snažne autorske osobnosti. Klanjam se i odajem dužnu počast starijoj generaciji, ali me silno veseli sve veći broj zanimljivih mladih autora, koji pronalaze i vrlo vješto artikuliraju svoj glas. Doduše, to je prirodan proces, koji ponekad malo i posustane. Srećom, zadnjih par godina je u sve snažnijem zamahu. Filmovi su nam sve češće prisutni na značajnim svjetskim festivalima, štoviše, nose doma nagrade i priznanja. Vjerujem da publika to prepoznaje i vraća se u kina.

Splitska glumica govori da je upravo eros stvaranja pokreće u glumi

VANESA PANDŽIĆ CROPIX

A „Svadba“... mislim da je riječ o fenomenu koji nas je sve iznenadio. Da se razumijemo, taj film je rađen sa samo jednom legitimnom, iskrenom i poštenom ambicijom da zabavi i nasmije publiku. Dok smo snimali film, mi smo se svi itekako zabavljali i ludovali dok smo smišljali što i kako. Igor Šeregi (redatelj filma) je prednjačio. Ako bi netko posumnjao ili posustao, on bi uskočio i poput lokomotive povukao. Igor je perpetuum mobile! Nadam se da će se ova velika zabava (koja još uvijek traje) ponoviti! Makar sa “Svadbom 2“".

Cijeli ste radni vijek članica ansambla HNK Split - koliko se film razlikuje od kazališta?

"Gluma je kao fenomen uvijek ista, ali glumačka se sredstva koriste na drugačiji način, ovisno o samom mediju. Mene svi ti mediji zanimaju - od radija do filma i kazališta. No, kazalište je najefemernija umjetnost koja postoji - u tome je ujedno i prokletstvo, ali i veliki dobitak - u stvarnom vremenu se dobiva potvrda ili pokuda vlastitog rada. Kazalište živi u trenutku izvedbe, a publika je vrlo bitan dio izvedbe. I dok u komediji imate aplauze i smijehove, u drami se jednostavno osjeti taj trenutak kad ansambl zgrabi publiku i čini se da svi dišu zajedno. To je fenomenalan osjećaj. To i film radi, samo što ja, kao glumica, to mogu doživjeti samo u trenutku snimanja i na rijetkim projekcijama kada sjedim u gledalištu. Uživam kad osjetim taj trenutak kad se publika "zakači" za film, bez obzira jesam li sudjelovala u snimanju. Zato radije filmove gledam u kinu nego doma".

Prepoznaju li vas sada, nakon "Svadbe", ljudi na cesti?

"Puno radim. Snimam, igram predstave, pripremam nove... To zahtijeva i vrijeme, a i golema psihofizička i emocionalna ulaganja. Dodatno privatno istupanje, izlaganje i prisutnost u medijima i na društvenim mrežama, što zapravo danas znači prepoznatljivost, zahtijeva dodatni angažman i trošak vremena. Ja na to nisam spremna. Kao mlada glumica imala sam priliku raditi s ljudima koji su bili velike zvijezde i svjedočila sam tome što im se događa. Vidjela sam kako ih ta poznatost, ta obaveza prisutnosti i održavanje slike u javnosti, privatno rastače.

Snježana je spremna jednog dana raditi sve za svoju kćer, što je za nju radila njezina majka

VANESA PANDŽIĆ CROPIX

Znalo je to utjecati i na njihov profesionalni život. Identifikacija, ne nužno osobno njihova, već i javnosti, s nekom njihovom snažnom i izvrsnom ulogom, bila je ponekad toliko jaka da su bili onemogućeni ići dalje, stvarati nove, drugačije uloge. Odlučila sam da se meni to neće dogoditi. Bavim se profesijom u kojoj izlazim na scenu i sve što materijal, uloga traži, dajem bez kalkulacije. Razgolitim se do kraja. Drugačije ne znam raditi, pa ne bih ni uživala u svom poslu da je drugačije. Ali, moja privatnost pripada meni, mojoj obitelji, prijateljima, doduše često i suradnicima. To je krug ljudi koje sam odabrala, s kojima dijelim život i koje poznajem. S njima ravnopravno komuniciram tete-a-tete, a ne preko medija, sa scene ili filmskog platna".

Dovodi li to nekad i do krize identiteta?

"Ovo je posao koji doista može pojesti osobnost. Glumci posao često nose doma. Lik koji stvaram prati me mimo proba i snimanja. Istražujem, razmišljam, slažem lice iznutra i sve to dok obavljam redovne dnevne rutine, poslove i obaveze. Vremenom sam naučila kako da me ta lica izgrađuju, da iskoristim njihova iskustva, a ne da mi uloge odnesu dio mene koji sam utkala u njih. Jednom mi je kćer rekla: ‘Mama, daj im reci u kazalištu da ti daju neku komediju, dosta mi je tih tvojih drama.‘ Ja bih došla doma, radila sve normalno - kuhala, prala suđe, prostirala robu, ali ta je uloga tinjala negdje u meni, a ja toga nisam bila ni svjesna. Shvatila sam da moram bolje upravljati tim svojim unutarnjim životom i ne dopustiti mu da me obuzme. Nakon svakog projekta treba vremena da se lik otpusti, a nekad je možda najbolje skočiti u drugi projekt. U kazalištu je to malo drugačije, ali na filmu provodite po 12 sati dnevno po mjesec i pol dana intenzivno u nekoj osobi. Primjerice, nakon filma "Sigurno mjesto", bilo mi je potrebno vrijeme da se odmaknem od lika, da ga smjestim negdje duboko u sebe. Ali, novi materijal često izbije stari materijal, tražeći svoj prostor. Zapravo me taj eros stvaranja uvijek pokreće, to je ono u što sam se zaljubila kod glume".

Glumica smatra da je na sceni najljepši glumac koji je točan

VANESA PANDŽIĆ CROPIX

Na što ste sve spremni zbog uloge?

"Svašta. Učila sam svirati saksofon, plesti, penjala sam se tamo gdje se nisam trebala penjati, igrala ozbiljno bolesna... "Usidrene" sam igrala sa slomljenom nogom, predstavu "Priče s trajekta" sam igrala s povrijeđenom kralježnicom. I sigurna sam da sam to uspjela samo zato što sam htjela odigrati tu predstavu. Za prvu filmsku ulogu, u filmu „Ono malo duše“ na trećoj godini akademije, živjela sam u malom mjestu pored Viteza u Bosni gdje sam učila sjediti kao prava muslimanska žena i kako razvlačiti kore za pitu, a za "Koke" sam nabacila 15 kilograma".

Kako je uopće došlo do suradnje s Igorom Jelinovićem, redateljem filma ‘Koke‘?

"Jako puno radim sa studentima jer oni strašno puno daju. Mladi ljudi me održavaju u kondiciji. Ja osjećam vrijeme potpuno drugačije, ali želim znati kako ga osjećaju oni, jer jedino tako mogu odigrati nešto što će i njima biti blisko. Mijenja se vrijeme, ukus... Želim biti ukorak s vremenom. Tako sam i s Igorom Jelinovićem radila na njegovom diplomskom filmu. Kad smo ga završili, rekao mi je da će on pisati za mene. I dvije godine nakon, donio mi je scenarij s ulogom Koke. To mi je baš bilo laskavo i malo mi je napumpalo ego, ali zapravo sam pala u stupicu. Nije Igora moja glumačka umješnost na to izazvala, već njegova obiteljska situacija. Način na koji govorim, na koji se krećem i gestikuliram, moje konstrukcije rečenica - nešto ga je podsjetilo na njegovu tetu te je zbog toga pomislio da bih dobro odigrala tu ulogu. Kad sam pročitala scenarij, privukla me i uloga. Puno smo pričali, dogovarali se... bili smo u stalnom kontaktu, ali se nismo baš često viđali. Casting za moju sestru u filmu smo radili u Beogradu i kad smo se sreli nakon gotovo dvije godine, primijetio je da sam smršavila, a da bi mu bilo bolje da je Koke krupnija. Tako sam u samo nekoliko mjeseci natukla deset kila, a za vrijeme snimanja još pet. Slatkiši, keksi, čokolada... Bio mi je to najslađi glumački zadatak u životu".

Kako vam je vidjeti se u tom izdanju?

"Ništa čudno. Od trudnoća sam imala velike oscilacije u težini. Nekad zbog posla, a nekad jer mi se htjelo. Na samom početku svoje karijere, odbila sam biti objekt i koristiti samo svoju pojavnost - bilo mi je to ponuđeno, ali ja sam vjerovala da mogu više. Htjela sam biti "ozbiljna" glumica. Ima jedna scena u filmu "Koke" gdje u noći idem na toalet. Kamera me snima sa strane i vidi mi se trbuh, pozamašan. Pitali su me kako sam dozvolila da se to tako snima. Pa čovječe, nisam natukla 15 kilograma da se to ne vidi, već upravo zato da se vidi i da se snimi. Ja nemam potrebu biti ljepša ni na sceni, ni na filmu. Mislim da je greška ako se trudim biti lijepa i uopće, ako razmišljam kako izgledam.

Snimljeno u Domu hrvatskih branitelja

VANESA PANDŽIĆ CROPIX

Meni je glumac na sceni, a i na platnu, najljepši kad je točan. Plače li on, pa mu curi slina iz nosa, ili visi pljuvačka iz usta, nije važno. Meni je glumac najljepši kad je točan. Film se ne snima da bi mene, privatno, prezentirao u mom najljepšem izdanju. Snima se da bi ispričao neku priču u kojoj ja igram lice u toj priči. Pokušavam oblikovati i predstaviti živu osobu u njenim najiskrenijim intimnim trenucima kad je nitko ne gleda, u situacijama u kojima je možda u sukobu i sigurno ne misli kako izgleda, već kako će postići nešto do čega joj je stalo".

Znači li to da ste u potpunosti operirani od taštine?

"Nisam ja operirana ni od taštine, ni od želje da se svidim ljudima. Svi bismo mi htjeli biti voljeni i ljubljeni. Svi smo imali nesretnih ljubavi, osobito u mladosti, kad smo mislili da je upravo izgled krivac zašto nas druga osoba ne želi. Ali, jednom mi je jedan dečko rekao: "Dušo, ako me ti nećeš, ima tko hoće." To mi je genijalna rečenica koju sam zapamtila i prisvojila. Koristim je kao obranu u mnogim situacijama. Od posla do privatnih odnosa. Meni je upravo gluma i potreba da na sceni ili u kadru budem iskrena i točna, pomogla da se rješavam taštine vezane uz izgled. Važniji mi je sadržaj od pakiranja. Razvijajući svoje glumačke vještine, razvijala sam i vještinu manipulacije vlastitim egom. Mislim da smo sada u situaciji da ja upravljam njime, a ne on sa mnom".

Sreću u ljubavi ste pronašli s glazbenikom Nenadom Šiškovom. Kako ste se upoznali?

"Upoznali smo se u teatru, odmah nakon Akademije. Radili smo zajedno jednu predstavu. Iako smo generacija i iz istog grada, nismo se ranije poznavali. Zapravo ga nitko od ekipe u teatru nije poznavao. Pokazao se izvrsnim suradnikom, brzim, jednostavnim, zabavnim, duhovitim... Sve nas je šarmirao. A ja sam se zaljubila. Ponajprije u njegov talent. (Uvijek su me privlačili talentirani ljudi!). ALI! Diveći se njegovu talentu, ja sam i neprimjetivši, u našem sam kućanstvu postala zadužena za operativu - ona koja misli, organizira obiteljske obaveze i poslove. On je stvarao, bio umjetnik, oslobođen svega. Znala sam se ozbiljno naljutiti, ali džaba! On je uporniji, postojaniji, ima više strpljenja i vještiji u naumu da ostvari svoj cilj. A njegov cilj je bio održati status quo. Danas, kad pogledam unatrag, rekla bih da su moji roditelji imali emancipiraniji brak od moga. Tko mi je kriv!".

Znači li to da je postojao pritisak da morate biti sve?

"Naravno, i trajao je jako dugo. Kad se odlučiš na obitelj, djecu, moraš biti svjestan da dolaze obaveze o kojima i ne razmišljamo. Ako i razmišljamo, onda ih romantiziramo. To se dogodilo Šiškovu i meni. Samo, što je on dobio romantičnu sliku obitelji i uredno se, bez ikakve distrakcije, nastavio baviti svojom umjetnošću, a ja bih između dva termina trčala kupiti, skuhati, srediti, u vrtić, u školu... Živjela sam pod tim pritiskom. Voljela bih da moja kći to ne doživi. Imala sam veliku sreću da su mi majka i svekrva preuzimale dio obaveza. Tu negdje je, kao veliki oslonac, bila i moja deset godina starija sestra koja me uvijek tretirala kao svoje treće dijete. Ne bih se mogla baviti ovim poslom da nije bilo moje obitelji. Zanimljivo, uglavnom žene! Hvala im puno na ljubavi, podršci i razumijevanju!".

Znači li to da žena i dalje drži četiri kuta u kući?

"Žene zapravo održavaju patrijarhat koji nasljeđuju - muškarac je na pijedestalu. Situacija bi bila puno drugačija kad bi žene drugačije odgajale svoje sinove. Muškarcima ne pada na pamet da nisu sposobni, da nešto ne mogu. Ne! Oni neće, jer to nije njihov posao! U Dalmaciji rodna podjela na poslove ne postoji. Kad su muškarci odlazili u pečalbu, žene su gradile suhozide, kopale, održavale vinograde i maslinike, išle na ribe... Ali kad bi se muškarci vratili, nisu nosili na glavama maštila ili išli prati robu. Ništa se to nije promijenilo... Žene danas moraju i ekonomski doprinositi obitelji. Rijetko koja obitelj se može financijski osloniti samo na muškarca i njegovu zaradu. Takva pozicija žene je zahtjevna, iscrpljujuća i frustrirajuća. Žene danas nemaju komfor da se, primjerice, u većem broju uključe u politiku jer ih doma čekaju obiteljske obaveze koje moraju rješavati. Takva vrsta života umara. Troše se resursi i nemaš više kapaciteta. Imam nekoliko prijateljica, zmaj-žena koje sve to uspijevaju. Evo, moja prijateljica Meri upravo mi se javila iz dućana.

VANESA PANDŽIĆ CROPIX

Nakon posla, već nekoliko dana, obavlja djelomične nabavke. Za vikend okuplja na ručku svoju mnogobrojnu obitelj. Ručak kod nje podrazumijeva nekoliko slijedova i sve to ona sama priprema! Pa kako!? Obavlja stresan i odgovoran posao menadžerice u jednoj velikoj međunarodnoj korporaciji, a sad doma vuče boce mineralne vode, vina... Sutra će pripremati kolače, prekosutra guliti krumpir i krastavce... I dok sve to radi, meni preko telefona analizira i pojašnjava aktualne društveno-političke i kulturne događaje. S druge strane, ja imam interes za društvena, kulturna, socijalna, na kraju krajeva i politička pitanja. Želim da se govori u moje ime, a možda bih najbolje progovorila i sama za sebe. Ali nemam ni vremena, ni energije, ne mogu to. I kad govorim ‘ja‘, govorim u ime žena. Nismo na pravi način iskoristile borbu, a mislim da ona zapravo i dalje traje. Razočarala me moja generacija".

U kojem smislu?

"Devastira me kad primijetim mizoginiju kod žena prema mlađim generacijama. Znam što smo same morale proživjeti i kroz što prolazimo, a na kraju same održavamo to. Mladost sam proživjela u osamdesetima koje su obilježile oslobađanje, kad smo razbijali nametnute lance i tragali za demokracijom, za pravom na slobodu govora, za pravom da budemo ono što jesmo. I tužno mi je da je moja generacija stvorila generaciju djece koja je konzervativnija, ksenofobičnija, koja ide korak unatrag. A možda je to samo generacijska stvar. Nadam se samo da će generacija naše djece stvoriti novu generaciju koja će biti slobodnija, otvorenija, tolerantnija, inkluzivnija...".