Tomislav Mužek otkriva što ga pokreće, kako se nosi s izazovima i zašto opera nikad ne gubi snagu.
Kako su tekle pripreme za premijeru opere Don Carlo na otvorenju Splitskog ljeta? Je li bilo previše vruće?
- Pripreme su bile vrlo intenzivne, ali izuzetno lijepe. Don Carlo jedno je od najvećih Verdijevih djela i svaka njegova nova produkcija veliki je umjetnički događaj. Posebna je čast bila otvoriti Splitsko ljeto upravo ovom operom, i to na Peristilu, pozornici koja ima gotovo nestvarnu atmosferu. Naravno da ljetne temperature predstavljaju dodatni izazov. Kostimi su teški, predstava traje gotovo četiri sata, a koncentracija mora ostati jednaka od prve do posljednje note. No publika često ne vidi koliko upravo takvi uvjeti stvaraju posebnu energiju. Kada se na Peristilu spoje glazba, povijesni ambijent i ljetna večer, nastane doživljaj koji je teško usporediti s bilo kojim zatvorenim kazalištem.
Tko je Don Carlo kojeg donosite na scenu?
- Don Carlo jedan je od najsloženijih Verdijevih likova. On je princ rastrgan između osobnih osjećaja, političkih obveza i vlastite savjesti. Zaljubljen je u ženu koja je spletom političkih okolnosti postala supruga njegova oca, kralja Filipa II., dok istodobno pokušava izboriti slobodu za narod Flandrije. Upravo taj sukob između ljubavi, dužnosti i ideala čini ga toliko ljudskim. Mislim da upravo zato ova opera ni nakon gotovo 160 godina nije izgubila svoju snagu. Govori o pitanjima koja su i danas jednako aktualna – koliko čovjek može ostati vjeran sebi kada ga okolnosti prisile na kompromise.
Koliko vas emotivno i fizički ‘troši‘ tako grandiozna uloga?
- Svaka velika Verdijeva uloga traži mnogo, ali danas na to gledam drukčije nego prije dvadesetak godina. Nekada sam razmišljao prvenstveno o tome mogu li nešto otpjevati. Danas se više pitam imam li toj ulozi što umjetnički dati. Don Carlo nije težak samo zato što je vokalno zahtjevan ili zato što predstava traje gotovo četiri sata. Težak je zato što pjevač tijekom cijele večeri mora živjeti vrlo intenzivan emocionalni put. Publika mora povjerovati svakom njegovom unutarnjem sukobu. Naravno da nakon predstave osjetim umor, ali onaj lijepi nakon osjećaja da ste publici dali sve što ste imali.
Koliko kilograma izgubite tijekom jednog nastupa?
- Nikada se nisam vagao prije i poslije predstave, pa ne mogu dati točan odgovor. Ali riječ je o vrlo ozbiljnom fizičkom naporu. Tijekom četiri sata neprekidno ste pod reflektorima, u kostimu, koncentrirani na glazbu, partnere, dirigenta i scensku radnju. Pjevanje na profesionalnoj razini zapravo je spoj vrhunskog sporta i umjetnosti. I naravno, nije isto pjevate li Čarobnu frulu od Mozarta ili Wagnerova Lohengrina. Zbog toga je fizička priprema danas sastavni dio mog posla jednako kao i vokalna.
Imate li nešto zajedničko s njegovim karakterom?
- Možda upravo idealizam. Don Carlo je čovjek koji vjeruje da se neke vrijednosti ne smiju izdati, čak i -bijel i da su kompromisi ponekad nužni. Ali vjerujem da postoje stvari oko kojih ne treba odustajati – poštenje prema sebi, odgovornost prema poslu i poštovanje prema ljudima s kojima radite.kada zna da će zbog toga platiti visoku cijenu. Takav pogled na svijet mi je blizak. Naravno, s godinama čovjek nauči da život nije crno
Koliko ste tijekom priprema imali vremena za slobodno vrijeme u Splitu u kojem ste bili dio opere od 2002. do 2011.?
- To splitsko razdoblje me je profesionalno uvelike oblikovalo i uz njega me vežu iznimno lijepe uspomene. Tijekom proba slobodnog vremena nema mnogo, ali uvijek pronađem trenutak za kavu na Rivi ili u nekoj od malih ulica oko Peristila. Split ima poseban ritam života koji me uvijek opusti. Kako volim hodati, Marjan je tu top destinacija. Što se hrane tiče, teško je odoljeti dobro pripremljenoj dalmatinskoj ribi, janjetini ispod peke ili jednostavnim mediteranskim jelima koja se temelje na vrhunskim namirnicama. A prijateljstva… i njih je ostalo. Upravo je to možda i najljepši osjećaj nakon petnaest godina – vratiti se u grad u kojem vas ljudi dočekaju kao da nikada niste otišli.
Kada ste zavoljeli operu?
- Glazba je u moj život ušla vrlo rano, ali ljubav prema operi nije nastala preko noći. Ona je rasla kako sam otkrivao koliko opera spaja različite umjetnosti. U njoj postoji glazba, književnost, kazalište, povijest i psihologija ljudskih odnosa. To je svijet u kojem svaki lik nosi svoju životnu priču, a zadatak pjevača nije samo otpjevati note nego toj priči dati uvjerljivost. Mislim da upravo zbog toga ni danas, nakon gotovo trideset godina profesionalne karijere, nisam izgubio znatiželju prema novim ulogama.
Tko je prvi prepoznao vaš talent?
- Prva osoba koja je moj potencijal prepoznala u smislu klasičnog pjevanja bila je prof. Darija Hreljanović u Varaždinu. Kasnije su veliku ulogu imali drugi profesori, ali i kolege, koji su prepoznali da glas nosi potencijal, ali su me još više učili disciplini. Talent je važan početak, ali bez svakodnevnog rada ne znači mnogo. S vremenom sam shvatio da se karijera ne gradi na jednom velikom uspjehu, nego na stotinama dana kada u dvorani ili učionici radite i onda kada vas nitko ne vidi.
Jeste li još kao dijete pjevušili sve i svašta?
- Jesam, i mislim da je to prilično tipično za djecu koja vole glazbu. Ali nisam mogao ni zamisliti da će me upravo taj dječački interes jednog dana odvesti na pozornice poput milanske Scale, Bečke državne opere ili Semperoper u Dresdenu. Kada danas pogledam unatrag, čini mi se da nijedan put nije potpuno predvidljiv. Važno je samo ostati otvoren učenju i ne izgubiti radost zbog koje ste uopće počeli pjevati.
Čega se najviše sjećate iz djetinjstva?
- Prije svega osjećaja bezbrižnosti i znatiželje. Tada sam razvio želju za istraživanjem, koja me kasnije pratila i u glazbi.
Što ste od roditelja naučili kao najvrjednije životne lekcije?
- Roditelji mi nikada nisu govorili da će nešto doći samo od sebe. Naučili su me da se ozbiljni rezultati grade strpljenjem i upornošću. Mislim da mi je upravo to kasnije pomoglo u međunarodnoj karijeri, jer u operi talent može otvoriti vrata, ali ih dugoročno održava jedino svakodnevni rad. I danas vjerujem da su karakter i odnos prema ljudima jednako važni kao profesionalne sposobnosti.
Školovali ste se u Beču, nastupali na prestižnim pozornicama, od milanske Scale do Dresdena. Koje biste uloge i pozornice izdvojili kao najveće i najvažnije u svojoj karijeri?
- Imao sam sreću nastupati na pozornicama koje predstavljaju sam vrh opernog svijeta – od milanske Scale, gdje sam imao čast debitirati na otvorenju sezone pod ravnanjem Riccarda Mutija, preko Bečke državne opere, Semperoper u Dresdenu, Züricha, Madrida, Hamburga, a posebno bih možda izdvojio Wagnerov festival u Bayreuthu, gdje sam otpjevao oko 60-ak predstava. Naravno da je kazalište ostavilo svoj trag, ali možda još više od samih pozornica pamtim ljude s kojima sam imao privilegij surađivati. Što se uloga tiče, teško je izdvojiti samo jednu. Mozart mi je otvorio vrata međunarodne karijere, Wagner me umjetnički proširio, a posljednjih godina Verdi mi donosi možda najveće zadovoljstvo. Radamès, Don Carlo ili Lohengrin uloge su u kojima danas osjećam da mogu spojiti iskustvo, vokalnu zrelost i osobni umjetnički izraz.
Što vam je na dan premijere, odnosno nastupa, ritual? Kako čuvate glas?
- Nemam praznovjerja ni posebne rituale, ali imam rutinu. Nastojim biti dovoljno odmoran, dobro hidriran i mentalno miran. Glas se ne čuva samo na dan predstave – on se čuva svakoga dana. To uključuje san, prehranu, fizičku kondiciju, ali i sposobnost da čovjek prepozna kada treba stati i odmoriti. S godinama sam naučio da je možda najvažnije ne pokušavati kontrolirati baš sve. Kada se zastor digne, treba vjerovati pripremi koju ste odradili.
Kakvi ste po temperamentu?
- Rekao bih da sam po prirodi miran i analitičan. Volim promisliti prije nego što donesem odluku i rijetko reagiram impulzivno. S druge strane, kada je riječ o umjetnosti ili stvarima koje smatram važnima, znam biti vrlo strastven i potpuno se posvetiti onome što radim. Mislim da je upravo spoj racionalnog i emotivnog ono što me najviše opisuje.
Da nema opere u vašem životu, čime biste se bavili?
- Teško mi je zamisliti život bez glazbe, ali vjerujem da bih se i dalje bavio nečim što uključuje ljude, kreativnost i učenje. Zanimaju me tehnologija, oduvipsihologija, povijest, ali i način na koji funkcionira ljudski glas. Možda bih bio profesor ili bih se bavio nekim oblikom edukacije, jer me jek veseli prenositi znanje i iskustvo. A kada želim potpuno ‘isključiti glavu‘, najviše me opuštaju šetnje, boravak u prirodi sa psima i vrijeme provedeno kod kuće s obitelji.
Koja je najveća predrasuda o opernim pjevačima?
- Vjerojatno da je dovoljno imati lijep ili snažan glas. Istina je da je glas tek početak. Operni pjevač mora biti glazbenik, glumac, često govoriti više jezika, razumjeti stilove različitih skladatelja, održavati fizičku kondiciju i neprestano učiti. Još jedna predrasuda jest da je opera rezervirana samo za uzak krug ljudi. Ja u to ne vjerujem. Kada se predstava iskreno ispriča, emocija dopire do svakoga, bez obzira poznaje li operu ili prvi put sjedi u gledalištu.
Kako ste upoznali suprugu, sopranisticu Suzanu Češnjaj? Je li vas prvo osvojila glasom?
- Upoznali smo se kroz glazbu, odmah sam je primijetio, ali ono što me zadržalo bila je njezina osobnost. Dijelimo ljubav prema glazbi, ali i mnoge druge životne vrijednosti, a to je puno važnije od same profesije. Lijepo je kada uz sebe imate osobu koja razumije specifičnosti ovoga poziva – putovanja, probe, neobično radno vrijeme i odgovornost koju nosi svaki nastup.
Zapjevate li i kod kuće, onako spontano, pred prijateljima i društvom?
- Puno rjeđe nego što ljudi misle. Dom je mjesto odmora. Naravno da se dogodi da spontano nešto zapjevamo ili zasviramo, ali ne osjećam potrebu da svaki društveni susret završava koncertom. Mislim da je važno imati prostor u kojem jednostavno mogu biti Tomislav, a ne uvijek ‘operni tenor‘.
Priređujete li vrtne zabave u svom voćnjaku, odnosno u obiteljskoj kući?
- Ne organiziramo vrtne zabave u onom klasičnom smislu, ali volimo okupljati prijatelje. Kuća i terasa pružaju prekrasan pogled, te prostor za druženja, osobito ljeti, pa su takvi susreti uvijek opušteni i puni razgovora.
Tko je u vašoj obitelji bolji kuhar – Suzana ili vi?
- Mislim da bi bilo najpoštenije reći da svatko od nas ima svoje specijalitete. Volimo dobru hranu i uživamo kada imamo vremena zajedno kuhati ili ugostiti prijatelje. Nije važno tko je bolji – važno je da se oko stola uvijek okupljaju ljudi s kojima nam je lijepo.
Koje domaće glazbenike slušate?
- Teško mi je izdvojiti samo nekoliko imena jer bih sigurno nekoga nepravedno izostavio. Hrvatska glazbena scena iznimno je bogata i raznolika. Moja playlista u automobilu zato često izgleda vrlo šareno. Na njoj ćete pronaći Olivera Dragojevića, Arsena Dedića, Parni valjak, Time, Gabi Novak, Vicu Vukova, Dragu Diklića, Matiju Dedića, Gibonnija, Elvisa Stanića i mnoge druge. Mislim da dobra glazba ne poznaje žanrovske granice – ako je iskrena i kvalitetna, uvijek će pronaći put do slušatelja.
Nastupate li i dalje sa svojim Triom i koji su planovi po tom pitanju?
- Mužek & Trio bio je jedan od meni posebno dragih projekata. Izdali smo album Live in HNK za Aquarius Records i održali niz prekrasnih koncerata, među kojima posebno pamtim nastupe u Lisinskom i HNK-u Zagreb. Nažalost, svi članovi Trija profesionalni su glazbenici s vrlo intenzivnim rasporedima pa je usklađivanje proba i nastupa s vremenom postalo sve zahtjevnije. No glazba je puna lijepih iznenađenja i nikada ne kažem ‘nikad‘. Ako se pojavi prava ideja i pravi trenutak, vrlo rado bismo ponovno zajedno stvarali.
Je li i vaš 17-godišnji sin Petar, kojeg ste dobili sa Sanjom Beketić Mužek, naslijedio vaš talent?
- Čini se da jest. Petar pohađa Glazbenu školu u Varaždinu, zanima ga pjevanje i pozornica, a ono što me posebno veseli jest njegova prirodna muzikalnost i sposobnost brzog usvajanja novih stvari. U nekim stvarima vidim da je napredniji nego što sam ja bio u njegovim godinama. Ako ga glazba bude činila sretnim, bit ću presretan. Ako ga život odvede u nekom drugom smjeru, imat će moju jednaku podršku.
U čemu je karakterno nalik na vas?
- Kada ga nešto zanima, želi istražiti svaki detalj, a to mi je vrlo poznato. Petar odrasta u drukčijem vremenu od onog u kojem sam ja odrastao i veseli me promatrati kako razvija vlastiti pogled na svijet.
Zbog čega ste na njega najponosniji?
- Na to što izrasta u dobrog čovjeka. Naravno da me raduju njegovi talenti i uspjesi, ali karakter je ono što ostaje. Važno mi je da bude pošten, odgovoran i da se prema ljudima odnosi s poštovanjem. Sve ostalo može se naučiti. I volio bih da uvijek zadrži znatiželju i hrabrost biti svoj.
Koji su vaši mali užici izvan glazbe?
- Danas sve više cijenim jednostavne stvari. Šetnju prirodom, kućne ljubimce, imam dva psa i mačka, dobru knjigu, film ili seriju, zanimljiv razgovor, vrijeme provedeno s obitelji ili mirno jutro uz šalicu kave često me ispune više nego neka velika događanja. Nakon mnogo godina putovanja naučio sam koliko je važno imati mjesto na kojem možete usporiti i ‘vratiti snagu‘.
Kada počinje vaš ljetni odmor? Kako i gdje izgleda onaj idealan?
- Operni kalendar rijetko dopušta potpuno predvidive planove, ali nakon intenzivne sezone uvijek se veselim razdoblju kada mogu biti kod kuće. Ne tražim spektakularan odmor. Dovoljni su mi more, obitelj, dobra hrana i vrijeme bez žurbe. Nakon mjeseci života po hotelima i zračnim lukama upravo takva jednostavnost postane najveći luksuz.
Kojim se nastupima i planovima najviše veselite na jesen?
- Držim da umjetnik nikada ne bi smio prestati istraživati i tražiti nove načine izražavanja. Kada nakon gotovo trideset godina karijere još uvijek osjećate uzbuđenje pred novim projektom, tada znate da ste odabrali pravi poziv.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....