Stjepan Perić je koautor i glavni glumac nove humoristične serije "Bečka škola" koja je, iako tek u fazi razvoja, postala hit na društvenim mrežama, a tim povodom za Gloriju se osvrnuo unatrag, prema počecima karijere, ali i dotaknuo planova za budućnost te odškrinuo vrata svog obiteljskog života.
Od prikazivanja kultne humoristične serije "Instruktor" u formatu pseudodokumentarca prošlo je već šesnaest godina, bio je to projekt koji je već s prvim minutama prikazivanja dobio brojne obožavatelje, a njezin protagonist, glumac Stjepan Perić (42), vraća se novim projektom - serijom "Bečka škola" na čijem je stvaranju udružio snage s redateljem Danijelom Kušanom i stvorio pomutnju na društvenim mrežama gdje su se njezini isječci počeli prikazivati. Riječ je o takozvanom mockumentaryju, lažnom dokumentarcu koji na ironičan način prikazuje hrvatsko školstvo, ali u duhu Austro-Ugarske.
U središtu priče je ravnatelj škole Eugen Mohorovičić Katančić - veliki zaljubljenik u Austro-Ugarsku Monarhiju, koji vodi gimnaziju u imaginarnom zagorskom mjestu Veselišće, a snimano je u Srednjoj školi Pregrada. Pred njim je zadatak modernizacije škole po novom skandinavskom modelu, ali on ima vlastitu viziju i želi je pretvoriti u "bečku školu".
Serija je trenutačno u fazi razvoja, a autori su odlučili prvo testirati reakcije publike i čini se da s time nisu pogriješili. U kratkom je vremenu postala hit; ljudi je u komentarima uspoređuju s kultnom britanskom serijom "U uredu", neki su se prisjetili "Instruktora", dok se mlađa publika tek upoznaje s talentom, djelom i likom Stjepana Perića s kojim smo razgovarali o novom projektu, o nekim prošlim vremenima, ali i o ljubavi koju je pronašao sa svojom suprugom, makedonskom glumicom Jelenom Jovanovom (41), njihovim sinovima, životu u Londonu i planovima za budućnost.
Kako to da ste se glumom odlučili baviti nakon što ste upisali studij prava?
"Moji glumački počeci vjerojatno su bile prve imitacije i vicevi u predškolskoj dobi. Ali ne mislim da sam bio po ičemu različit od većine djece. S osam godina smo dobili kameru, to je u tadašnje vrijeme bila skupa, rijetka, ali beskrajno inspirativna igračka. Njome sam se igrao s prijateljima sve do kraja srednje škole. U srednjoj školi išao sam na dramsku sekciju, zbog još jedne petice koja diže prosjek, ali bilo je i tamo nešto što mi se očito svidjelo. Ne znam tko je prvi prepoznao moj glumački talent, možda roditelji. Možda ja sam. Možda profesorica u srednjoj. Pravo je bio logičan, obiteljski, "lakši put". Meni je u toj dobi još uvijek bilo do igre, a gluma je upravo to."
Koja vam je uloga najdraža? I, je li gluma ispunila vaša očekivanja ili ste nekad požalili što ipak niste postali pravnik?
"Imam dosta najdražih uloga – Instruktor, Ljubo u "Kud puklo da puklo", Mika u "Pamtim samo sretne dane", Eugen u "Bečkoj školi". Neku sam vjerojatno u ovom trenu zaboravio. Većina odigranih uloga mi je draga, ali ponekad sam se pitao što bi bilo da sam postao pravnik. Ne znam, ne bi to bio posao za mene. Mislim da sam otkrio za što imam dar i pokušavam ga maksimalno realizirati."
Odrastali ste u Zagrebu. Po čemu najviše pamtite svoje djetinjstvo?
"Pamtim ga po svojoj obitelji, po mami, tati, sestri, djedu, baki, teti... Po prijateljima, po Zagrebu koji je mirisao malo drugačije, po našem parku, po djeci iz ulice, po Splitu ljeti. Po okusu rajčice nakon kupanja. Puno toga se sjećam, više toga nego iz svojih 30-ih godina. Dobro je bilo, jako dobro."
Neko ste vrijeme živjeli i u Londonu gdje ste upisali magisterij na Royal Central School of Speech and Drama. Kakvo je bilo to iskustvo?
"Nije mi bilo teško otići, ali mi nije bilo lako priviknuti se na London. Općenito, nakon tamošnjeg iskustva života, zaključio sam da mi gradovi od desetak milijuna ljudi nisu privlačni za život. Živio sam studentski, u jednom unajmljenom stanu i pohađao magisterij. Sve sam financirao snimanjima iz Hrvatske, a odlučio sam otići tamo jer je London glavni filmski grad Europe, a smjer koji sam pohađao, najbolji je smjer filmske glume."
Kako to da više ne glumite u kazalištu?
"Mogao bih za to navesti dvadesetak razloga i za svaki od njih objašnjenje, no za to sada nemamo prostora. Važno mi je reći da jako cijenim kazalište, da je kazalište osnova i srž glume te se divim kolegama koji igraju na "daskama koje život znače". Osobno, vrlo kratko, puno više volim snimati i na setu se osjećam kao doma. Moj zanat sada je već potpuno filmski, ali naravno, osnove svega su u kazalištu."
Jedna od vaših najuspješnijih serija bila je "Instruktor" - 16 godina kasnije krećete s "Bečkom školom". Po čemu vam je "Instruktor" ostao u pamćenju, a što očekujete od "Bečke škole"?
"Sličnost je što sam koautor i glavni glumac u obje serije. Međutim, serije su, osim žanrom, različite koliko i Instruktor i Eugen. Svima nama koji smo bili na setu "Instruktora", svaki dan nam je i dalje u sjećanju. Bilo je to jedno neponovljivo, hrabro i drago iskustvo za sve nas. "Bečka škola" još je u razvoju, ali od nje imam najveća očekivanja. "Instruktor" je ljubav prema jugu, a "Bečka škola" je ljubav prema sjeveru."
Kakvi su planovi s "Bečkom školom" i kako je počela ta priča? Na društvenim je mrežama doživjela veliki "boom" - jeste li to očekivali?
"Zasad je plan nastaviti život "Bečke škole" na društvenim mrežama, a tko zna, možda se preseli i na dulji format. Priča je počela od Danijela Kušana i mene kao autora, u nju je uključena produkcija Wolfgang&Dolly, te kolege glumci – Ksenija Pajić, Draško Zidar, Hrvoje Kečkeš i Borko Perić. "Boom" na društvenim mrežama sam očekivao jer vjerujem da kvaliteta uvijek nađe svoj put. S druge strane, nije mi palo na pamet da će u ovoj fazi pobuditi toliki interes medija."
U sretnom ste braku s makedonskom glumicom Jelenom Jovanovom, koju ste upoznali na setu serije "Tajne". Čime vas je osvojila?
"Jako sam sretan, da. Jelena je moja ljubav i podrška na svakom koraku naših života. Ne znam tko je koga tu osvojio prvi i kako. Mi smo nekoliko mjeseci bili prijatelji i dobro se upoznali, prije nego što je došlo do ljubavnih iskri. Drago mi je da je teklo upravo tim redoslijedom."
Roditelji ste dvojice dječaka - Tome i Jakova. Koliko su vam oni promijenili život i kako izgleda svakodnevica s njima?
"Dvojica dječaka jako su nam promijenila život, ništa više nije isto. To je dobro i pozitivno, korak dalje u svakom pogledu. Rastemo kao ljudi, kao obitelj. Svakodnevica s petogodišnjakom i jednogodišnjakom je glasna, dinamična, s puno igračaka na podu. Ipak, rituale imamo, dani sliče jedan drugom, dečki rastu iz dana u dan. Svaki slobodan trenutak pokušavamo im priuštiti putovanja, druženja, ali prije svega ljubav, pažnju i igru."
Tko je stroži roditelj - vi ili Jelena i u kojem pogledu?
"Mislim da smo podjednaki, svatko pokriva jednu stranu strogoće. Pravi odgovor na to pitanje moći će nam dati naša djeca kad odrastu."
Odgajate li sinove prema "bečkoj školi"? I, jeste li vi odgajani prema njoj?
"Mene su odgajali po "zagrebačkoj školi", a slično i mi odgajamo naše dečke. Moja generacija je ta koja danas odgaja, mi danas radimo po 12 sati na dan i nerijetko u devet sati navečer trebamo odraditi "još samo jednu sitnicu". Rezultat toga je da djeca imaju daleko više stvari nego što smo ih mi imali, ali nažalost - s roditeljima provode puno manje vremena. Vrijeme se ne može nadoknaditi ili kupiti."
Pričaju li i razumiju makedonski jezik?
"Ne pričaju makedonski, Toma priča tek desetak riječi na makedonskom. Makedonski je vrlo sličan hrvatskom, tako da ih ne želimo zbunjivati. Ja sam ga naučio u desetak dana pri jednom posjetu Makedoniji; inzistirao sam da se preda mnom priča samo makedonski jezik i (uz nešto muke prvih par dana) počeo sam ga razumijevati sve bolje. Danas ga tečno pričam i još bolje razumijem. Vjerujem da će našim dečkima, kad dođe vrijeme, biti još lakše i brže jer upijaju kao spužve."
Što radite kada ne radite?
"S obitelji sam, s prijateljima, odemo na put... Gledam filmove, čitam knjige. Idemo s djecom van svaki dan."
Na što ste danas najponosniji kada se osvrnete iza sebe?
"Mislim da smo svi mi "rad u nastajanju". Nisam ni na što posebno ponosan ili čime nezadovoljan."
Jeste li donijeli neke novogodišnje odluke za 2026. godinu?
"Za 2025. donio sam neke, a ispunile su se tek krajem prosinca... Što treba, dogodit će se u pravo vrijeme, ako treba. Ne volim vezati velike odluke za datume. Volim promisliti o važnim odlukama, a ako ih moram donijeti ad hoc, pomaže mi intuicija. Ma, intuicija pomaže u svakom slučaju."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....