Proslavljeni paraolimpijac, koji je u sportskoj mirovini diplomirao te radi s djecom s teškoćama, ispričao nam je koliko mu se život promijenio otkako su mu ugrađeni stentovi, ali i da ga raduju izazovi u showu "Zvijezde pjevaju" zbog čega u zadnje vrijeme često s obitelji dolazi iz Dubrovnika na probe.
Sa samo sedam mjeseci proslavljeni paraolimpijac, plivač Mihovil Španja obolio je od dječje paralize, no to ga nije spriječilo da se u povijest upiše kao naš najtrofejniji sportaš. Od svoje blistave karijere, u kojoj je osvojio 26 medalja na najvećim svjetskim i europskim natjecanjima, oprostio se 2012., pet mjeseci nakon što je navršio 28 godina, i to nakon nastupa na Paraolimpijskim igrama u Londonu gdje je osvojio brončanu medalju. U posljednje vrijeme umjesto u rodnom Dubrovniku, gdje živi sa suprugom Jelenom, dvogodišnjim sinom Rokom i njihovim labradorom Garom, sve češće boravi u Zagrebu zbog svog sudjelovanja u 13. sezoni HRT-ova showa "Zvijezde pjevaju". Kad nije na Prisavlju na probama s mentorom Goranom Boškovićem vrijeme najradije provodi na zagrebačkoj Malešnici u društvu brata Matea i obitelji, a da mu je obitelj doista na prvom mjestu imali smo se i sami prilike uvjeriti nakon što smo se sa Španjom, njegovom suprugom, samozatajnom ekonomisticom s kojom ga je život spojio na sasvim neočekivan način, i sinom našli u pauzama od snimanja našli u novootvorenom art‘otelu Zagreb gdje smo odradili prvi zajedničko obiteljsko snimanje, a potom se dotakli i brojnih tema - od sportskih uspjeha preko glazbe, obitelji, zdravstvenih problema i ugradnje stentova pa sve do vrtlarenja koje je Španji ispušni ventil i jedna od najdražih razonoda.
Od ove subote gledamo vas u showu "Zvijezde pjevaju". Koja je bila vaša prva reakcija kada je stigao poziv? Jeste li odmah prihvatili izazov ili ste se premišljali?
Moram priznati da sam bio ugodno iznenađen jer se pozivu uistinu nisam nadao. S obzirom na poslovne obveze, ali i dvogodišnjeg "mangupa" koji supruzi i meni diktira tempo života nisam mogao samo ispaliti kako pristajem na ponudu. Nakon dan- dva promišljanja, ipak sam si dao zeleno svijetlo za show. I mislim da nisam pogriješio.
Kroz show ćete ići pod mentorstvom Gorana Boškovića, frontmena grupe Fluentes. Kako ste "kliknuli"?
Bila je to ljubav na prvi pogled. Jednostavno su nam energije kompatibilne. Moj mentor u puno stvari sliči mojoj supruzi po pitanju karakternih osobina. Dakle, miran i staložen, bez nepotrebnog pritiska. Pravi Normabel za mene. Moram priznati kako dosad nisam imao priliku slušati ga kako pjeva, a podatak kako u ruci ima Porin dovoljno govori u prilog njegovoj stručnosti i kvaliteti njegovog glasa. Zasad funkcioniramo kao švicarski sat i jedva čekamo prvi izlazak na binu.
Vjerujete li da možete do pobjede?
Moj mentalni sklop je naštiman da uvijek očekujem doći na vrh. Naravno, nešto se pita i moje druge kolege i njihove mentore. Stav je bitan u sportu i u životu uz veliki respekt prema svima ostalima, pa što god se dogodi znam da smo Goran i ja napravili svoj maksimum i dobro se zabavili u svemu ovome.
Kako je supruga Jelena reagirala kad ste joj rekli u što se upuštate? Tko su, osim supruge, vaši najvatreniji navijači?
Ona je čak optimističnija od mene što se tiče mojih budućih nastupa u showu. Time sam sve rekao. Sin Roko već pred zrcalom doma glumi tatu s mikrofonom. Također moje nećakinje Tonka i Marta, Mihaela i nećak Gabrijel. Da ne zaboravim mog psa Gara, za kojeg sam posebno vezan zajedno sa svojom obitelji. Podrška je tu, sad je na meni da opravdam povjerenje.
Od čijih komentara, kada je riječ o žiriju, najviše strepite?
Teško mi je na to odgovoriti, jer nisam dosad pratio razinu kritika žirija prema bivšima natjecateljima, ali moram priznati kako sam spreman i za ocjene kojima možda neću biti oduševljen.
Kakav je vaš doticaj s glazbom i pjevanjem bio do sada?
Isključivo kućna radinost i zajedničke zabave s prijateljima. Obožavam pjevati, a na drugima je da procjene ima li to glavu i rep. Pjevanje mi je bilo jako bitno kroz plivačku karijeru jer sam na treninzima time sebi stvarao ritam zaveslaja i disanja, koliko god to djelovalo bizarno. Meni je uvelike olakšalo višesatno maltretiranje u vodi.
Tijekom showa okušat ćete se u raznim glazbenim žanrovima, što slušate privatno?
Volim poslušati dobar strani rock, također uživam u klapskim pjesmama i hrvatskoj zabavnoj glazbi. Sve ovisi o raspoloženju i prilici.
Živite u Dubrovniku, a zbog showa sada ste svaki tjedan u Zagrebu. Kako izgleda vaš život trenutno?
Imam osjećaj da sam zaposlenik Hrvatskih autocesta. Duga su to putovanja. Ipak je udaljenost od 600 kilometara poprilična i potrebno je biti koncentriran i organiziran kako bi sve funkcioniralo besprijekorno. Ne bih to uspio bez podrške svoje supruge koja mi olakšava ove slatke radosti. Naravno, tu moram spomenuti i roditelje djece s kojom u kontinuitetu surađujem i njihovo maksimalno razumijevanje za moje trenutne obveze.
Čime se trenutno bavite? I dalje ste vezani uz bazen?
Već godinama radim individualno u bazenu s djecom s teškoćama u razvoju, najviše s onima iz spektra autizma, tako da je to prirodna posljedica života nakon profesionalne karijere. Želim svojim znanjem, iskustvom i motivacijom podići kvalitetu života svakog djeteta s kojim sam u bazenu. Ne samo naučiti ih ispravno plivati, već pokušati da njihov boravak u vodi ima dugoročno pozitivne efekte za njihovo psihofizičko zdravlje. Ako u tome uspijem, bit ću jako sretan.
Najtrofejniji ste hrvatski sportaš s čak 26 medalja na velikim svjetskim natjecanjima. Gdje ih čuvate?
Kao i puno sportaša, većinu svojih medalja i priznanja držim po kutijama u garaži dok ne dođe red na njih da nađu adekvatnije mjesto.
Od profesionalnog sporta oprostili ste se s 28 godina. Je li bilo lako donijeti tu odluku i što je bio glavni okidač da završite karijeru?
Smatram kako je jednostavno došlo do zasićenja, fizičkog i mentalnog. I danas nakon gotovo 12 godina sam siguran kako sam donio tešku, ali ispravnu i zrelu odluku. Sport nije, niti smije biti sve u životu bez obzira na to koliko uspješan bio u njemu. On je bitna stavka i dao mi je jako puno, ali život poznaje i druge jednako bitne elemente koje pozitivno utječu na životni razvoj jedne osobe. Danas sam suprug i roditelj, što bi mi bilo nespojivo sa sportom kojim sam se bavio i obvezama koje sam imao. Nekim sportašima to nije smetnja, meni jest. Moj je životni cilj bio imati svoju obitelj i želim joj se maksimalno posvetiti, a za to je potrebno prije svega vrijeme.
Koliko je Roko promijenio vaš život? Čemu vas je očinstvo naučilo?
Roko je promijenio moj život u potpunosti. Govorim i u ime svoje supruge. Njegovo rođenje je najljepši fragment mog života. Nijedna medalja koju sam osvojio se ne može mjeriti s time. Najveća odgovornost koju živ čovjek može imati je biti roditelj. Naš osnovni zadatak je njegov odgoj i naša podrška. Vjerujem da imamo sve potrebno da u tome uspijemo. Vrijeme će pokazati jesmo li u pravu, ali treba htjeti i vjerovati. To je naša polazišna točka.
Kakav ste kao otac? Strog ili popustljiv?
Nismo popustljivi ni supruga ni ja. Barem ne u onim bitnim detaljima njegovog odgoja, ali ne znam što budućnost nosi i hoćemo li i dalje ostati ovako čvrsti. Moj stav je da smo prije svega roditelji i odgojitelji, a poslije kad dijete odraste i osamostali se postajemo i pravi ravnopravni prijatelji. Očinstvo me naučilo strpljenju. Možda više od bilo čega drugog. A ja sam živa vatra i Roko me vratio na početne postavke. On je meni pomogao više nego ja njemu. Ipak, mora postojati red i o tome sam puno naučio od svoje pokojne majke. Struktura i poštivanje. Danas kad sam i ja roditelj beskrajno sam joj zahvalan na tome.
Ide li Roko na plivanje?
Prošlo ljeto smo više nas dvojica bili u moru nego na suhom. Zimi smo u bazenu. Ne koristimo rekvizite, već mu dajem podršku svojim tijelom točno onoliko koliko mu je potrebno. Nije mi cilj svoje dijete naučiti plivati za Olimpijske igre već želim da kroz boravak u vodi stekne i pobijedi strah. Siguran sam da neću biti roditelj koji će se kockati zdravljem i sretnim djetinjstvom vlastitog djeteta.
Čime ste osvojili suprugu, a čime je osvajate i danas? Kako je započela vaša ljubavna priča?
Počelo je nimalo romantično. Upoznavanjem na parkiralištu jednog supermarketa, upoznala nas je zajednička prijateljica. Ni danas ne znam čime sam je osvojio, možda time što sam potpuno različitog karaktera od nje. Nadopunili smo jedno drugo. Meni je trebao netko da me spusti na zemlju, a njoj netko da je digne sa zemlje. Win-win situacija.
Jednom ste izjavili da ste tijekom života preplivali gotovo cijelu zemaljsku kuglu, točnije 33 tisuće kilometara, pa zbog zasićenja čak četiri godine niste ušli u bazen. Je li se to u međuvremenu promijenilo? Što vam bazen danas predstavlja?
Rekreativno plivam kad osjetim potrebu za tim. Baš za svoj gušt i ništa više, iako bih trebao iz zdravstvenih razloga. Bazen danas gledam u prvom redu kroz prizmu rada s djecom kojoj je moja podrška potrebna.
Veliki utjecaj na vas imala je i naša proslavljena paraolimpijka Ana Sršen. U kakvom ste odnosu danas s njom?
Ma mi smo bili i ostali kao prst i nokat. Neodvojivi. Anu smatram jednom od ključnih osoba mog sportskog i životnog razvoja. Njezin doprinos u mojim sportskim rezultatima se ne može izračunati. Ona je pionir sporta osoba s invaliditetom u Hrvatskoj i zaslužuje posebno mjestu u svakom našem sportskom almanahu.
Unatoč profesionalnom sportu niste zanemarili ni obrazovanje. Diplomirali ste odnose s javnošću. Što vam je diploma donijela?
Da, akademska diploma i titula magistra odnosa s javnošću bio je jedan od mojih ciljeva koje sam uspio ostvariti nakon plivačke karijere. Iako nisam usko vezan danas uz tu djelatnost, stečeno znanje iz odnosa s javnošću donijelo mi je jako puno da se i nakon svih uspjeha u sportu opet profesionalno pozicioniram i radim nešto u čemu sam dobar i čemu sam potpuno predan.
U dobi od samo sedam mjeseci oboljeli ste od dječje paralize. Jeste li ikada u životu susreli s predrasudama? Radi li naše društvo dovoljno na inkluziji osoba s invaliditetom? Što bi trebalo još poboljšati po tom pitanju?
S predrasudama se susrećemo svi. Po pitanju invaliditeta, regionalne i vjerske pripadnosti. Popis je beskonačan. Samo je pitanje kako reagirate na to. U mom slučaju imao sam neopisivu sreću živjeti s roditeljima koji su me svojim odgojem izgradili u čvrstu osobu ispunjenu samopoštovanjem i vjerom u svoje sposobnosti. Onda je samo nebo granica. Za odgovoriti konkretno na pitanje vezano uz inkluziju trebalo bi mi par dana jer toliko je elemenata koje treba poboljšati, ali siguran sam kako odgovor leži i u samim osoba s invaliditetom koji ne smiju čekati da sustav radi za njih već se svi oni koji su za to sposobni moraju pobrinuti za sebe i svoje bolje mjesto u našem društvu. Govorim to iz vlastitog iskustva. I može se. Samo treba krenuti.
Što smatrate svojim najvećim uspjehom?
Moj najveći uspjeh je moja obitelj. Mene kad su kao klinca pitali što želim biti kad odrastem, ja sam odgovorio da želim biti roditelj. Biti odgovoran suprug i roditelj je najzahtjevniji zadatak, ali plodovi su najslađi.
Čime se još bavite? Kako najradije provodite slobodno vrijeme?
Imam puno aktivnosti i hobija izvan bazena, a svi su vezani za kućnu radinost. Obožavam zelenilo i unatoč tome što živimo u gradu imamo veliki vrt kojeg isključivo sami održavamo i nadopunjujemo. Sve jednostavnije građevinske radove, kućne popravke, postavljanje kamena i slično radim samostalno i uz pomoć prijatelja i moje drage punice.
Uskoro slavite 40. rođendan. Što su vam godine, osim iskustva i zrelosti, donijele?
Donijele su mi veće račune, pogotovo kad je o pelenama riječ (smijeh). Nadam se da sam negdje na pola životnog puta i jako dobro znam svoje prioritete. Možda i više nego kad sam bio mlađi. Zdravlje treba shvatiti jako ozbiljno jer se sve brzo okrene. Mirniji sam i zadovoljniji sobom i svojim životnim stilom. A mir je najbitnija stavka, mir nema alternativu.
Prije tri i pol godine imali ste ozbiljnih zdravstvenih problema. Završili ste na hitnoj operaciji srca, ugrađeni su vam stentovi... I sami ste rekli da ste nakon te operacije dobili drugu priliku za život. Jeste li danas zbog svega što se dogodilo obzirniji prema svom zdravlju?
Moja operacija i ugradnja stentova nije posljedica mog dotadašnjeg životnog stila, već obiteljske anamneze jer je i pokojni otac imao koronarnu bolest. Ja sam, za razliku od njega, imao sreće da na vrijeme dobijem adekvatnu liječničku pomoć. Iako sam promijenio životne navike, sve radim malo sporije, ali bez supruge opet nula bodova. Ona je ta koja mi gura tablete koje moram piti kao terapiju ujutro i navečer, ja se toga uopće ne sjetim. Nevjerojatno, ali istinito.
Što si još privatno, a što poslovno priželjkujete u narednim godinama?
Želim zdravlje sebi i svojoj obitelji. Da zadržimo naš mir i zadovoljstvo. I da zajedno sa suprugom uspijem biti podrška svojem djetetu koju on zaslužuje.