Dok je prije nekoliko mjeseci plakala na kauču, slomljena nakon prekida ljubavne veze, 27-godišnjoj glumici Ružici Maurus zazvonio je mobitel – s druge strane bio je Nikša Bratoš. Tugu je zamijenila radost kad joj je poznati producent, skladatelj i aranžer rekao da je njezina pjesma gotova. Naime, glazba je druga najveća ljubav mlade Požežanke, koju Zagreb posljednjih godina poznaje i po fantastičnim koncertima sevdaha, a sad je otišla korak dalje u umjetničkom smislu, predstavivši svoj prvi singl "Rano duboka". Ružica kaže da ne pamti točan trenutak kad se rodila njezina očaranost glazbom, jer je ona kod nje oduvijek bila tu – kao disanje. Još kao djevojčica pjevala je, skakala, imitirala i, kako sama kaže, pomalo "davila" sve oko sebe, dok je netko u obitelji uvijek snimao te male kućne predstave. Rano je krenulo ozbiljnije: glazbena škola u Požegi, učenje sviranja tamburice, a potom i klavira, teorijski smjer u srednjoj – znanje koje danas nosi s lakoćom i sigurnošću. Gluma joj se pak dogodila gotovo instinktivno, bez velikog plana, a istodobno sevdah joj je prirodno usađen duboko u korijenima i obiteljskoj memoriji. To je glazbeni žanr u kojem se osjeća kod kuće, pa je i premijera pjesme i spota "Rano duboka" održana u sklopu koncerta Večer sevdaha u Klubu Kontesa kazališta Komedija. – Bila je to večer puna emocija – kaže glumica. Ružica je vesela, empatična, topla i otvorena prema životu, ali ispod te lakoće stoji ozbiljna disciplina i duboka emotivna inteligencija.

Odakle toliko ljubavi prema sevdahu?

"Teško je reći zašto nešto ili nekog volimo, jednostavno postoji privlačnost koju ne znam ni sama objasniti. U toj glazbi postoji jedna posebna emocija, iskrenost, toplina, bol, tuga, radost… U sevdahu i tekst i melodija imaju jednaku važnost, a to je nešto što nije često u drugim glazbenim žanrovima. Sevdah ima priču, povijest i nadasve je autentičan i zbog toga smatram da je blizak kazališnom izričaju."

Volim sevdah jer se u njemu, kao i u životu, osjete i radost i tuga,

i toplina i bol

NEJA MARKICEVIC CROPIX

Je li odluka da se intenzivnije posvetite glazbenoj karijeri davna želja ili nešto što se spontano dogodilo?

"Tko god me zna ili je čitao moje intervjue, zna da sam uvijek govorila da nikad neću krenuti autorskim putem. Mislila sam da to nije za mene i da ja nisam za to, prvenstveno zato što se nisam mogla zamisliti u ovoj danas popularnoj glazbi. Volim raditi stvari i u kazalištu i u glumi i u glazbi koje imaju dušu i karakter, nešto što nije trend, jer nikad nisam voljela niti pratila trendove ni u modi niti u načinu izražavanja. No, jednog dana me nazvao prijatelj i kolega Jan Jakovljev s viješću da su on i Anja Grabovac spontano napisali pjesmu i da misle da je baš za mene. Sutradan su mi je poslali, ja sam nakon tridesetak sekundi pustila suzu i znala sam da je to to. Nisam odmah bila sigurna bih li se upuštala u autorstvo, ali uz podršku prijatelja i braće i sestara, odvažila sam se krenuti u tu priču."

Kako to da ste sve sami financirali, a ne prepustili nekoj izdavačkoj kući?

"Da sam znala što me sve čeka, ne bih se upuštala u to, ali sad mi je drago. Nakon što je Nikša Bratoš isproducirao pjesmu, čekala sam da prođu sve premijere koje sam imala u svom matičnom kazalištu Komedija i nakon nekoliko tjedana premišljanja hoću li potpisati za neku izdavačku kuću ili u sve krenuti samostalno, odlučila sam ići težim putem. U trenutku kad sam dogovorila datum koncertne premijere, nisam imala pojma otkud krenuti, koji je prvi korak... Imala sam trideset dana da nađem ljude koji će raditi spot, PR, društvene mreže, pomoći mi oko organizacije i diskografije… Slijedilo je pet dana danonoćnog kopanja po internetu, istraživanja, okrenula sam valjda 50 telefonskih brojeva. I, eto, zvijezde su se posložile, našla sam baš ono o čemu sam sanjala – ljude koji su napravili čuda, ono što iziskuje dva mjeseca posla mi smo odradili za dva do tri tjedna. Ne samo da sam dobila profesionalce nego sam dobila i nove prijatelje, a oni su redateljica Hani Domazet, producentica Anja Pečovnik, snimatelj Sandro Sklepić i još 35 ljudi koji stoje iza svega. Na snimanju spota su mi navirale razne emocije, ali niti jedna sekunda negative, svi su bili entuzijastični, koncentrirani, brzi, uzbuđeni i strastveni. Spot smo snimali u Palači Gvozdanović koja je poseban ambijent. Moram priznati da mi se sviđa uloga kreativne producentice cijelog projekta. Da nisam glumica i pjevačica, time bih se bavila."

- Ljuti me i frustrira prijetvornost, laž, zavist, ljubomora, uspoređivanje, pretjerana znatiželja, glumatanje u negativnom smislu… - kaže Ružica

NEJA MARKICEVIC CROPIX

Sevdah je žanr koji tematizira ljubav, bol i čežnju. Je li vaš ljubavni život tragikomedija ili sapunica?

"Moj ljubavni život mogao bi biti sapunica, roman ili film, ali žanra – tragikomedija. Prijatelj Vid me nagovara da napravim predstavu na tu temu, iz, naravno, vlastitog iskustva. Obično kad prepričavam prijateljima tragične situacije i događaje iz mog ljubavnog života, volim im dati komičnu notu, barem da se nasmijemo ako ništa, doduše, one same po sebi jesu sulude i bizarne. O muško-ženskim odnosima naučila sam puno, i kroz svoje iskustvo, ali i kroz iskustvo svojih prijateljica, kolegica i slično. Većinom su to neke slične situacije koje smo sve doživjele, "dijagnoze" i obrasci ponašanja. Volim čitati knjige na tu temu, veliki sam obožavatelj psihologije kao takve, volim promatrati i analizirati ljude, povezivati, percipirati, ukratko – učiti. Naučila sam prepoznati manipulatore i narcise tako da od takvih bježim glavom bez obzira."

Kakav muškarac vas danas može privući?

"Muškarac koji bi me mogao privući mora biti emocionalno zreo, vjeran, lojalan, mudar, odan, pozitivan, a i duhovitost nije naodmet. Također, povjerenje je nešto što je ključno za bilo koji odnos, a muško-ženski pogotovo. Ne podnosim ljubomoru i nepovjerenje, ne podnosim emotivne ucjene, manipulacije, muškarce koji od sebe prave žrtve, to me sve stravično nervira. Ja vjerujem u ljudskost i uvijek gledam dobro u ljudima na prvu, nikad ne propitkujem, čak sam pomalo i naivna, nikad nisam s figom u džepu, uvijek ću vjerovati, ako se ne pokaže suprotno."

Ružica je predstavila svoj prvi singl "Rano duboka"

NEJA MARKICEVIC CROPIX

Postoji li netko u vašem životu tko zadovoljava te kriterije?

"Romantična sam, ali u vezi trenutno nisam. Puno radim, posvećena sam poslu, prijateljima i obitelji. Ljubav će doći kad za to bude vrijeme, trenutno očito nije. Voljela bih jednog dana biti u braku i imati obitelj, ali samo ako sretnem nekog sličnog onom opisu gore. Nikad ne bih bila s nekim samo iz razloga da nisam sama. Volim biti sama, nemam s tim problem, uživam u životu svakodnevno, živim život punim plućima, volim radost života."

U ansamblu ste Gradskog kazališta Komedija već nekoliko godina – jesu li oni vaša druga obitelj?

"Svakom predstavom sve se više osjećam kao doma. "Ponos i predrasude" bila je moja četvrta premijera u Komediji otkako sam stalna članica ansambla. I upravo u ovom procesu je nekako potpuno sve sjelo na svoje, sad nema ni jednog glumca s kojim nisam radila, zaista su me sjajno prihvatili, na probama uživam, veselim se svakoj jutarnjoj probi i svakoj večernjoj predstavi. U kazalištu vlada jedna izuzetno zdrava atmosfera, obožavam svoje kolege, konstantno se bacaju nekakve fore i zbijaju šale. Osjećam se kao dio ekipe, družimo se i izvan kazališta, ostajemo na druženjima nakon probe ili predstave, s njima su fešte najbolje. Ne prođe dan da se ne rasplačem od smijeha, bilo na sceni, bilo u garderobi. Npr. s kolegicom Vanjom Ćirić ronim suze od smijeha, također s Igorom Mešinom, Filipom Juričićem, Damirom Lončarom, Davorom Svedružićem, Goranom Malusom, Rokom Sikavicom, Ivanom Glowatzkym… Ne samo da su talentirani i zabavni nego su i dobri ljudi, presretna sam i zahvalna što sam dio takvog ansambla."

Odrasli ste u malom mjestu, a dolazite iz velike obitelji – koje vas slike odmah "teleportiraju" u djetinjstvo?

"Moje rodno selo, žuta tabla na kojoj piše Srednje Selo, ravnica, zelenilo, parkovi, igrališta, šume, klupe, sokak, rodna kuća, prijatelji, prva ljubav, prvi izlasci... Pamtim dugu cestu koja vodi do Kuzmice, kilometar udaljenog susjednog sela u kojem sam provela dobar dio svog djetinjstva. Tamo sam išla u školu do četvrtog razreda osnovne i u crkvu na vjeronauk, na susrete mladih i probe zbora, na kojima sam otkrila svoju ljubav prema glazbi. Nikad neću zaboraviti jedan od prvih javnih nastupa – na svojoj Prvoj pričesti pjevala sam solo psalam pred cijelom crkvom. Bilo mi je samo osam godina i trema me je toliko paralizirala da mi je u jednom trenu zastao dah i usred vokalize sam progutala knedlu. No, uspjela sam doći hrabro do kraja. Kao djevojka voljela sam se družiti u župi na susretima mladih – nakon svakog bismo išli u jedan šumarak koji smo zvali "borik" i tamo smo se skrivali i pušili cigarete, to mi je bilo jako zabavno – sve dok me mama nije ulovila…"

Kakvi ste bili kao djevojčica?

"Zaigrana, emotivna, vesela, nasmijana, umiljata, vrckava, uporna, snalažljiva, glasna… Nikad nisam voljela rastanke, osjećam fizičku bol u prsima u takvim situacijama. Kad sam bila mala, kad bi moj ujak Andy odlazio za Njemačku, plakala sam kao kiša. Mama kaže da nikad nisam voljela kad gosti odlaze, a ne volim ni dandanas. Volim se družiti i izlaziti sa svojim kolegama i prijateljima, a kad smo zajedno i kad nam je lijepo, uvijek strahujem da će se netko krenuti oblačiti i otići. Svi to znaju pa su počeli poskrivećki bježati kući dok ja ne gledam. Volim okupljati ekipu, a voljela sam i prije."

Imate šestero braće i sestara – otkrijte nam istinu koja stoji iza "mitova" o kući punoj djece.

"Ljudi imaju iskrivljene percepcije o mnogobrojnim obiteljima pa me često pitaju jesmo li se svađali i tukli u djetinjstvu, jesmo li bili ljubomorni jedni na druge, jesu li mama i tata imali miljenike... Možda je sad prava prilika da odgovorim na sva ova pitanja, pa da mogu ljudima slati link intervjua kad krene "rešetanje". Nismo se često tukli i svađali u djetinjstvu jer su nas roditelji učili da "ginemo" jedni za druge, da se bezuvjetno dajemo i da se do kraja života moramo držati skupa, čuvati leđa jedni drugima te braniti jedni druge i u tome su uspjeli. Naravno da bismo se nekad posvađali, ali znao si da se ispričati moraš, a nakon pomirenja smo se voljeli još više. Ljubomore nema i nikad je nije bilo – podrška smo jedni drugima, savjetujemo jedni druge i radujemo se svakom uspjehu. Roditelji nemaju miljenike, svi smo imali isti tretman. Dobro, jasno je da je moja najstarija sestra Ines, kao i svaki prvorođenac, imala malo čvršće okvire u smislu dozvola/zabrana/strogog odgoja itd., dok za najmlađeg brata Frana vrijede ipak opuštenija, slobodnija i blaža pravila. Mislim da je to šablona svake obitelji. Na putovanja smo išli u našem automobilu sa sedam sjedala, a mama bi, kad bismo se vraćali od bake, nakon što bismo sjeli u auto, standardno dreknula "Jeste svi tu?!", i to ne osvrćući se. Jednom smo rekli da jesmo, a nakon petnaest minuta nazvala je teta i rekla: "Zaboravili ste Jakova, ostao vam je u Trnovcu!"

Ružica Maurus

NEJA MARKICEVIC CROPIX

Kako izgledaju obiteljska okupljanja i koliko ste danas povezani?

"Naš Božić izgleda identično onom u filmu "Sam u kući" što se broja ljudi tiče. Trudimo se što češće viđati, a imamo i obiteljsku WhatsApp grupu u koju šaljemo fotografije, obavijesti, snimke itd… Ne prođe dan da se ne čujemo. Moja najstarija sestra Ines (35) živi u Vukovaru s obitelji i trenutno je trudna, drugi po redu je moj najstariji brat Matej (34) koji živi u Kuzmici sa suprugom i na proljeće im stiže bebica. Matej i tata zajedno drže trgovinu građevinskog materijala, tako da provode svaki dan skupa. Treća po redu je moja sestra Jelena (31), po struci primalja, jedna od najobožavanijih babica u požeškoj bolnici, koja god se trudnica zaputi prema rodilištu, prvo pitanje bude: "Hoće li raditi primalja Jelena?" Ona živi u Požegi sa suprugom i sinom, a i ona je trudna. Imam i mlađu sestru Saru (23), studenticu 5. godine komunikologije, moju pomoćnicu i desnu ruku, koja također radi u agenciji za organizaciju te u kazalištu kao biljeterka, zatim brata Jakova (20) koji također radi u tvrtki s tatom i bratom Matejem. I zadnji, moj šećer na kraju, brat Fran (14), posebno talentirano i inspirativno dijete, kažu da smo nas dvoje i fizički i karakterno najsličniji. Mnogima je poznat po viralnim TikTok videima, obično vezanim za predblagdansko gunđanje oko sjeckanja povrća za francusku salatu."

Što radite u slobodno vrijeme?

"Radim svaki dan, bez umjetnosti ne mogu. Ili čitam ili pišem, ili učim tekstove. Ako baš ništa nemam, onda obično čitam, gledam filmove i serije, jedem finu hranu, odem u restoran, izađem s prijateljima, šetam i slušam glazbu."

Što vas najviše plaši i rastužuje u suvremenom društvu, a što vam širi srce?

"Ljuti me i frustrira prijetvornost, laž, zavist, ljubomora, uspoređivanje, pretjerana znatiželja, glumatanje u negativnom smislu… Volim ljude koji su takvi kakvi jesu, kojima možeš vjerovati, koji te neće zeznuti, oni koji su otvorenog srca, iskreni, lojalni, ponizni… Rastužuje me taj konstantni oprez. Opekla sam se tisuću puta i vjerojatno ću još tisuću, poslušala sam osamsto savjeta o tome kako moram paziti što pričam, kome što govorim, kako se izražavam, kako će me netko doživjeti, kakva ću ispasti u nečijim očima, to me stravično frustrira i odmah se naživciram. Hoću biti takva kakva jesam, reći što mislim, ponašati se kako hoću, naravno sve dok to ne ugrožava neku drugu osobu. Ne da mi se paziti, ne zanima me što će tko misliti i ne volim kad su ljudi konstantno na oprezu i kontroliraju svoje ponašanje, ne volim taj "naučen" način života. Volim slobodu, spontanost, otvorenost, ljubav, prihvaćanje različitosti..."