Suci u Sjevernoj Irskoj prolaze obuku o slučajevima seksualnog napada koristeći višestruko nagrađivanu predstavu "Prima Facie". Taj kazališni hit s Broadwaya i West Enda, monodramu o odvjetnici koja brani osobe optužene za seksualni napad - a zatim i sama postane žrtva silovanja - u hrvatskoj verziji donosi Petit Teatar. Glumica Nataša Janjić Medančić (44) ima ulogu Tesse, producentica projekta je Katarina Madirazza (33), a režiju potpisuje Anja Maksić Japundžić (47). Pet mjeseci pripremale su ovaj komad vjerujući kako kazalište može potaknuti društvene promjene te stvorile predstavu koja progovara o moći i slabostima pravosudnog sustava, ali i o iskustvu žene čiji se svijet uruši u trenutku kada se nađe na drugoj strani sudnice. Uoči premijere, glavne akterice u dvostrukom intervjuu govore o ovoj intimnoj, potresnoj i društveno angažiranoj temi te otvaraju pitanja o tome kako sustav tretira žrtve seksualnog nasilja, koliko su duboko ukorijenjeni mitovi i predrasude koje ih prate, kako su se odlučile postaviti ovo zahtjevno djelo i zašto smatraju da je važno da se o ovoj temi govori upravo kroz kazalište.

Što vas je potaknulo da "Prima Facie" donesete hrvatskoj publici?

Katarina: Dugo sam tražila novi tekst za Petit Teatar. Puno sam čitala, ali ništa me nije dovoljno zadržalo - dok nisam naišla na isječak iz kazališta za monodramu "Prima Facie". Tekst sam pročitala u jednom dahu. Drugi put je bilo isto i tada sam shvatila da je to predstava koju želim raditi. U početku je želja bila da je postavimo u Petit Teatru i da ja igram Tessu, jer je ona glumački izuzetno bogata - pravi glumački dragulj. No, u međuvremenu sam ostala trudna i shvatila da se toj ulozi ne bih mogla posvetiti koliko zaslužuje. Odlučila sam da ću projekt voditi kao producentica, a tada u priču ulazi redateljica Anja Maksić Japundžić i s njom je sve počelo dobivati jasnu i uzlaznu putanju. Pomalo sudbinski, došli smo i do Nataše Janjić Medančić. I, kako to u životu obično bude, gledajući ovaj divan tim i što su napravili, vidim da je sve ovako moralo biti.

Nataša: Za "Prima Facie" sam ranije čula i ta tema, kao i to da ga izvodi jedna glumica, bilo je nešto što sam odmah poželjela za sebe. Kad me Katarina nazvala i rekla: "Imam tekst, vidimo tu tebe", nisam mogla vjerovati da me pronašao. Kad sam ga pročitala, pomislila sam da je to priča koju naša publika mora čuti! Jer govori o ženi, granicama, pravdi, ali i o onim mjestima gdje pravda počinje pucati. Ovo nije samo australska ili britanska priča, to je univerzalna priča - nažalost još uvijek aktualna - i to je i razlog zašto je trenutno najizvođeniji suvremeni tekst u svijetu.

Nataša Janjić Medančić nosi monodramu Prima Facie

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Sucima u Sjevernoj Irskoj pruža se obuka o slučajevima seksualnog nasilja koristeći ovu nagrađivanu predstavu. Može li kazalište potaknuti tektonske promjene kod nas?

Nataša: Ne znam može li pokrenuti tektonske promjene, ali može napraviti jednu vrlo važnu stvar - promijeniti perspektivu. Može vas natjerati da na sat i pol uđete u nečiju kožu. A kad to doživite iznutra, više se ne možete praviti da ne razumijete. A takva razmjena iskustva donosi i promjene u društvu.

Katarina: Vjerujem da umjetnost općenito može potaknuti promjene - upravo zato se ovim poslom i bavim. To je moj način da kroz glumu i projekte na kojima radim pokušam pridonijeti tome da svijet u kojem živimo bude barem malo bolji. Ne očekujem da će jedna predstava preko noći promijeniti zakone ili institucionalne sustave. Za mene je već velika stvar ako predstavu pogleda jedna žena ili jedan muškarac i ako se u njima nešto pomakne - ako počnu drugačije gledati na određene stvari. Ako uspijemo probuditi novu perspektivu makar kod jedne osobe, to je za mene svojevrsna tektonska promjena i razlog zašto se bavim ovim poslom.

Jeste li se osobno susrele s nasiljem, koliko se vas osobno tema dotiče?

Nataša: Naravno da se dotiče. Mislim da svaka žena prepoznaje neke dijelove tog iskustva, makar u tragovima. O raznoraznim nasiljima unutar naših karijera još nisu ispričane sve priče. Možda je ova naša predstava dobro otvaranje.

Katarina: Mislim da gotovo svaka osoba u životu, bilo muškarac ili žena, na neki način naiđe na neku vrstu nasilja, nažalost. Naravno, sve ovisi o razmjerima i intenzitetu tog iskustva. Što se mene tiče, srećom, nisam se susrela s nasiljem koje bi na mene ostavilo dubok trag ili snažno utjecalo na moj život. Zbog toga mogu reći da sam s te strane zahvalna.

Producentica Katarina Madirazza pet je mjeseci s timom pripremala predstavu

BILJANA BLIVAJS CROPIX

U predstavi pratimo osobni slom žene koja je vjerovala sustavu. Što je za vas najteži dio suočavanja s ovom temom - profesionalno i privatno?

Katarina: Drago mi je da ste primijetili tu nijansu u tekstu. Mnogi se mogu poistovjetiti s tim trenutkom kada se suoče s razočaranjem u nešto što su prije idealizirali. Na neki način to sam povezivala i sa svojim poslom. Kada upisuješ glumu, imaš idealiziranu sliku o toj profesiji, a s vremenom shvatiš da je stvarnost puno složenija - u nekim stvarima se razočaraš, u nekima ohrabriš. Ne bih to nazvala čistim razočaranjem, više nekim oblikom odrastanja, trenutkom kada shvatiš da svijet nije idealan. Ipak, u tome postoji i određena ljepota, jer te to ojača i potakne da pronađeš vlastite puteve i rješenja. Privatno se, srećom, nisam susrela s tolikim razočaranjima u sustavu.

Nataša: Najpotresnije je to koliko je Tessa na početku sigurna u sustav. Ona je briljantna kaznena braniteljica, žena koja vjeruje u logiku prava i u pravila igre. I onda se dogodi trenutak kada se njezino osobno iskustvo sudari s tim pravilima i kao žena počinje se raspadati iznutra. Taj emocionalni luk je nevjerojatno glumački zahtjevan, ali i moj najveći profesionalni izazov. Privatno mi je teško bilo preispitivati vlastite predrasude i razmišljanja, suočiti se s time da iako su mi načelno stvari jasne, i dalje postoji ogroman prostor gdje i sami osuđujemo, sumnjamo, a često i ne slušamo na pravi način.

Kako ste se slagale tijekom pripreme predstave, jeste li otprije prijateljice?

Katarina: Privatno, oduševila me i Natašina duhovitost - smijemo se do suza, a povezale smo se i kroz priče o djeci i kroz zajednička razmišljanja. S redateljicom Anjom Maksić Japundžić također smo se odmah povezale, pa smo nas tri kliknule i provodimo puno vremena zajedno, i profesionalno i privatno. Sretna sam što ih mogu zvati prijateljicama. Profesionalno, najviše cijenim njezinu predanost i marljivost. Na probama radi po osam sati dnevno i ne odustaje dok sve ne bude savršeno. U današnje vrijeme rijetko je vidjeti takve predane glumce, a Nataša u tome prednjači i zaista je inspirativno gledati kako ulaže toliko truda. Uzor mi je i inspiracija i mislim da je ovo kruna njene karijere.

Nataša: Katarinu sam upoznala kad me nazvala da mi ponudi ovu ulogu i kad smo sjele na kavu. Tada mi se obratila s "Vi", što mi je baš bilo strašno! Poznavala sam je s televizije i iz medija. Odlično se slažemo. Ovdje nam u priči nedostaje naša redateljica Anja Maksić Japundžić, ali i čitav mahom ženski autorski tim, kako bi ova priča bila kompletna. Privatno cijenim što je vedra, pričljiva i dobronamjerna osoba i nema teorije da u to posumnjaš ni kad je bolje upoznaš. Profesionalno joj se divim što je poduzetna i sposobna toliko da je cijelu produkciju ove predstave, ali i drugih svog malog nezavisnog kazališta Petit, iznijela sama. Ona je skromna i toga još nije svjesna - a i glumica u njoj se opire - ali u tom smislu, sigurna sam, čeka je velika karijera. Jako dobro se kužimo, slično smo naivno smotane, žongliramo to majčinstvo i karijeru, tu smo na istoj valnoj duljini i jako puno se međusobno zezamo. Najgore smo svaka sama prema sebi, nitko nas ne može dovoljno kritizirati koliko možemo same sebe. I tu se prepoznajemo i međusobno hrabrimo. Anja, naša redateljica, dio je tog blistavog trojca, ali ona je najzrelija od "sestara".

Glumice su se prije predstave znale samo preko medija, a sada je suradnja prerasla u prijateljstvo

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Kakav je vaš odnos - nježne ili brutalno iskrene?

Katarina: Od prvog sastanka smo kliknule i zaista smo iskrene. Nismo jedna drugu nikada izbacile iz takta. Zanimljivo je bilo tijekom Zoom proba dok je Anja bila u Beču - sve tri smo balansirale djecu, pse i kućne situacije. Kaos je bio smiješan i zabavan, a povezao nas je još više.

Nataša: Katarina je na sve probe dolazila sa svojim šestomjesečnim sinčićem Ivom - nazvali smo ga asistentom produkcije, ali i mojim šaptačem. Naslušao se mojih proba. Bio je miran i tih i gledao me s takvom ljubavlju kad bih sišla sa scene, ali se u posljednjim danima malo opustio, počeo me nadglasavati gugutanjem i od tada se više nije pojavio. A smijali smo se često, jer je Katarina s njim u tobolcu obavljala sve svoje poslovne sastanke i pregovore, pa smo se šalili da kad vidiš producenticu s bebom u naručju, tko bi odbio udovoljiti svim njezinim zahtjevima!

Postoji li scena u predstavi koja vam je posebno emotivno teška ili pak oslobađajuća?

Nataša: Nećete vjerovati, najteži mi je taj pravni aspekt predstave, vjerojatno zato jer mi nije blizak, a lakši u onom dijelu žrtve. Iako emotivno najteže, kao žena se s tim lakše povezujem. Forma teksta pomaže da slobodno govorim o tim najtišim dubinama.

Katarina: Ne mogu govoriti iz perspektive glumice, ali kao gledateljicu me svaki put dotiče drugačiji dio predstave. Posebno me pogađaju scene s majkom - male, autentične životne situacije čine tekst uvjerljivim i snažnim. Mali detalji, poput sjećanja iz doma, sendviča ili košulje, stvaraju slike i emocije koje publika prepoznaje. Kraj predstave je oslobađajući jer nema dociranja ni agresivnog aktivizma - prije svega iskren poziv na razgovor i promišljanje. Nakon predstave izlazimo iz kazališta s novom perspektivom - nabolje, nadam se.

U čemu je najveća snaga teksta Australke Suzie Miller?

Katarina: U tome što ovu tešku temu ne prikazuje iz samo jednog kuta. Predstava ne polazi isključivo iz perspektive žrtve, nego daje i pogled iznutra, iz svijeta prava. Tekst je slojevit i realističan - odvjetnici su tu da brane i krive i nevine, i to je logično da bi sustav funkcionirao. Posebno mi se sviđa što radnja stalno napreduje, što nije čest slučaj kod monodrama. Dinamičnost, napetost i stalno iščekivanje događaja čine tekst izuzetno uzbudljivim. Uloga Tesse fascinantna je jer pratimo snažnu, moćnu ženu koja se suočava s neočekivanim slomom. Taj proces - od staloženosti do ranjivosti i ponovnog uzdizanja - glumački je izuzetno zanimljiv. Nataša rastura glumeći je i vjerujem da će publiku snažno dotaknuti.

Nataša: Njegova je snaga u preciznosti i formi u kojoj je pisan. Suzie Miller je bila odvjetnica i to se osjeti u svakom retku. A pritom je precizna u svakoj emociji. Sve je gotovo forenzički jasno. Gledatelj se nalazi u glavi glavne junakinje i baš zato uspješno zabavlja, ali i boli još više.

Koliko je izazovno nositi monodramu od početka do kraja?

Nataša: Ogroman izazov… Kao maraton. Na sceni ste potpuno sami, nema trenutka u kojem se možete sakriti ili predahnuti. I u pitanju je devedeset stranica teksta koji je trebalo memorirati. Ne pamtim da sam ikad radila išta toliko zahtjevno i uzbudljivo.

Kako ste se pripremali za ulogu odvjetnice - jeste li razgovarali s pravnicima ili proučavali sudske postupke?

Nataša: Tekst je tako precizno napisan da je jednako informativan i jasan - kako za mene kao glumicu tako i za publiku. Bavimo se anglosaksonskim pravnim sustavom koji je nama poznat iz serija i filmova i on je show sam po sebi. Drugačiji je od našeg i to je zahvalno prenijeti na scenu, ali naravno da smo razgovarali i s našim odvjetnicima i kaznenjacima kako bismo provjerili u kojoj mjeri priča korespondira s našim sustavom i prilagodili neke pojmove kako bismo ga približili.

Nataša Janjić Medančić u predstavi ‘Prima Facie‘

LUKA DUBROJA

Koliko je važno da o nasilju govore javne osobe?

Katarina: Javne osobe svakako imaju platformu, ali ona nosi i dodatnu odgovornost. Ja se, iskreno, trudim da javno govorim prvenstveno o svom poslu i projektima kroz umjetnost. Sve ostalo je moje osobno mišljenje i ne osjećam da bi trebalo biti nužno zanimljivo svima. Istovremeno, svjesna sam da javno iznošenje stava može biti dvosjekli mač - riječi mogu utjecati, ali i pogrešno rezonirati. Zato mislim da je jako važno biti pažljiv i odgovoran u tome što i kako govorimo u javnosti, osobito o osjetljivim temama.

Koliko je važno da se ovakvi kazališni projekti povežu s društvenim aktivizmom i organizacijama koje pomažu žrtvama?

Katarina: U Irskoj je predstava "Prima Facie" potaknula promjene u zakonu, a u Australiji su također prilagođeni neki propisi. Sama Suzie Miller je rekla da kao odvjetnica nije mogla učiniti toliko koliko je uspjela kroz ovaj tekst. To daje nadu da kultura i umjetnost mogu mijenjati stvari. Istovremeno, važno mi je da umjetnost zadrži autonomiju. Projekt ćemo povezati s udrugama, psiholozima i psihijatrima kako bi razgovori nakon predstava imali stvarni utjecaj, posebno na mlade.

Nataša: Voljela bih da se ova predstava poveže s organizacijama koje rade sa ženama koje su prošle kroz nasilje, ali mislim da je jednako važno da ih svatko pogleda. U tom prepoznavanju koje očekujem da ponesu svi koji pogledaju predstavu, na mikrorazinama možemo mijenjati društvo, a onda i društvene mehanizme.

Čini li vam se da je kod nas sustav postavljen tako da iznevjeri žrtvu?

Nataša: Ne bih rekla, koliko sam upućena, mijenjaju se neke stvari, ali nisam stručnjakinja da o tome govorim. Ali ovom predstavom želimo otvoriti empatiju i razumijevanje za žrtve. Raširiti vokabular. I ohrabriti ih da ga koriste. Iznova otvoriti pitanja granica i toga kako žensko "NE" može zvučati, a da i dalje znači "NE".

Katarina: Ne mogu govoriti o sudstvu kao takvom jer ga ne poznajem dovoljno i nisam stručna u tom području. Znam samo onoliko koliko smo istražili za predstavu i ne bi rekla da je sustav tako postavljen. Ipak, sigurna sam da čak i najbolji sustavi ponekad zakazuju, da se dogode greške i da su žrtve ponekad iznevjerene. Ipak, vjerujem da svi u sustavu rade u najboljem interesu prava i pravde.

Katarina Madirazza i Nataša Janjić Medančić

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Tessa je snažna, ambiciozna kaznena braniteljica. Kako ste doživjeli njenu ulogu od čitanja do utjelovljenja?

Nataša: Na početku je gotovo beskrupulozna u svojoj profesionalnoj sigurnosti. Ambiciozna žena koja briljantno igra igru sustava u čije postavke bezrezervno vjeruje. A onda se sve prelama kroz njezino osobno iskustvo i odjednom je gledamo potpuno drugačiju: ranjenu, poljuljanu, ali i dalje inteligentnu i lucidnu. Od prvog čitanja jednako mi je uzbudljiva i ne napušta me užitak te vožnje. To je zanimljiv teren za glumicu i otvorila mi je mnoga pitanja koja ostavljamo i publici da na njih u isto vrijeme odgovaramo.

Katarina: Uloga me oduševila zbog racionalnosti, britkosti, brzine i elokventnosti Tessine osobnosti - a i ono što mi je na prvu promaklo u tekstu, ali je Nataša to divno donijela kroz duhovitost i humor koji Tessa nosi u sebi. Ljepota je u tome što se Tessa, unatoč tome što prolazi kroz slom i ranjivost, uzdiže poput feniksa - s drugačijom mudrošću, snagom i moći nego što je imala na početku. To je najinspirativnije u ovoj ulozi.

Što biste poručile ženama koje su doživjele nasilje, a boje se progovoriti?

Nataša: Toliko puta smo u ovom procesu spomenule Gisele Pelicot i njezinu čuvenu izjavu da sram treba promijeniti stranu. To je možda i najmoćnija rečenica o toj temi. Sram ne bi smio biti na strani žene koja je preživjela nasilje. Strah je stvaran i zato nije dovoljno samo reći ženama: "Progovorite". Potreban nam je sustav, ali i malo osvještenije društvo koji će im dati sigurnost da to mogu učiniti bez dodatnih kazni. Moj je stav da se u društvu mora promijeniti način na koji gledamo na sram i krivnju. Često žrtve osjećaju sram, a zapravo bi ga trebali osjećati počinitelji. Mislim da je to najveća stigma koja ostaje iza iskustva nasilja.

Katarina: Kao što je Gisele Pelicot istaknula u svom intervjuu, sram treba "promijeniti stranu" - usmjeriti ga prema onima koji su zaista odgovorni, a ne prema žrtvama. To je moja poruka: žrtve nisu krive i ne trebaju se osjećati posramljeno. Sram i odgovornost trebaju biti na strani počinitelja.

Nataša Janjić Medančić u predstavi ‘Prima Facie‘

LUKA DUBROJA

Kakav je po vama stvarni položaj žene u društvu?

Nataša: Napredovali smo, to je činjenica. O mnogim stvarima danas se napokon govori naglas. I sustav je dao svoj obol pomacima. Ali neke se stvari ipak mijenjaju sporije nego što bismo željele, posebno kad je riječ o stvarnoj raspodjeli moći i odgovornosti - i u poslu i u obitelji. I taj vokabular treba širiti, ima još nerazjašnjenih mjesta i svi se nekad još uvijek spotaknemo o njih.

Katarina: Istinski se divim ženama, mislim da su vrlo sposobne i kada vidim one koje žongliraju s djecom i karijerom, skidam kapu. Jer činjenica je da obitelj i djeca više padaju na ženina leđa. Ali mislim da smo si i same zadale previše zadataka - možemo i sposobne smo ih iznijeti, no često u tome pregorimo. Nije realno da ćemo biti uspješne majke, kućanice, supruge, poslovne žene - i to je u redu. I ne moramo.

Snimljeno u Kavkaz kazališnoj kavani, Zagreb

Šminka i frizura: Matea Visković Novosel i Viktorija Vuković za JL Style