Glumačka zvijezda koja u novoj dokumentarno-igranoj seriji tumači ulogu carice Priske, Dioklecijanove supruge, otkriva zašto joj je ulazak u četrdesete bio bolan, koja joj je životna filozofija pomogla da se nosi s izazovima te u čemu je tajna njenog fantastičnog izgleda.
Glumica Nataša Janjić Medančić (43) jedna je od onih sugovornica koje osvajaju iskrenošću i neposrednošću. Pričljiva je, a svaka njezina rečenica odjekuje autentično, bez uljepšavanja i diplomatskih fraza. Priznat će da se još uvijek privikava na izazove koje nose četrdesete, da je ponekad frustrira trbuščić zbog kojeg zna preskočiti večeru, da je majčinstvo u isto vrijeme i čarolija i pakao te da, iako je suprug liječnik, često sama "gugla" dijagnoze pa kroz šalu tvrdi kako je na internetu završila medicinski fakultet.
Svojim temperamentom i glumačkom snagom već dva desetljeća osvaja kazališne daske i filmsko platno, a u razgovoru za Gloriju otkriva detalje o svojoj novoj ulozi - carice Priske u povijesnom spektaklu "Dioklecijan", čije je snimanje trajalo pune dvije godine. Igrani film i igrano-dokumentarna serija o velikom rimskom caru uskoro kreću u prikazivanje na HRT-u, a posebnu draž njezinoj ulozi daje činjenica da je o Priski ostalo vrlo malo povijesnih tragova. Zna se tek da je bila Dioklecijanova supruga i majka njihove kćeri Valerije, dok su konture njezina karaktera i intimnog života ostale obavijene velom tajne. Upravo je ta praznina pružila redatelju i scenaristu Domagoju Buriću prostor da oblikuje snažan portret žene rastrgane između ljubavi, političke moći i osobnih dilema. - Kao rođenoj Splićanki, bilo mi je posebno uzbuđenje i neizmjerna čast oživiti jednu od najpoznatijih Splićanki te joj udahnuti život na platnu - ističe Nataša.
Koji je bio najveći izazov tijekom snimanja "Dioklecijana" - kostimi, jezik, mentalitet tog doba ili emocije koje ste morali prenijeti?
- Jezik je svima bio najveći izazov, ali upravo je to ono što nas je, osim sjajnog scenarija, i privuklo filmu. U njemu govorimo latinskim jezikom koji je Burić s ekipom latinista ispeglao na onaj kolokvijalni tog vremena i podneblja, za nijansu drugačiji od onog koji smo učili u gimnaziji. Prednost je bila što smo se s njim već ranije susretali, a nama s mora romanski jezik zvuči bliskije. No savladati tekst i koristiti ga u glumi bilo je poput učenja za ispit. Krenuli bismo svi i dva tjedna ranije, na trenutke se činilo kao da napamet učiš neki džiberiš bez značenja, a tek onda si ponavljanjem došao do toga da ga možeš koristiti znajući što govoriš i glumiti kroz njega. Jako neobično i posebno iskustvo! Sve to čini ovaj film manje hrvatskim, a više svjetskim formatom. Najbliži partneri bili su moji prijatelji Amar Bukvić, koji igra Dioklecijana, i Slavko Sobin, koji tumači Maksimilijana. Zajedno smo prošli sva godišnja doba više puta, a kao i uvijek bilo je puno smijeha i zafrkancije.
Je li bilo potrebno mijenjati izgled lica kako bi se dočaralo antičko razdoblje?
- Sektor šminke pod vodstvom Martine Novaković svaku je ulogu, do posljednjeg statista, zaokružio nestvarnom maskom i perikama da ih se ne bi posramio ni Hollywood. Nosila sam perike za različite faze života, kao i za različite prigode unutar filma, a pripreme su nekad trajale i nekoliko sati.
Kako vaše lice podnosi tešku šminku?
- Imam zahvalnu kožu, nisam nikad osjetila probleme i prilično to uzimam zdravo za gotovo. Današnje kamere ne traže tešku šminku i često je to manje nanošenja nego što inače koristim u svojoj dnevnoj rutini.
Jesu li kostimi vjerno rekonstruirani prema povijesnim izvorima ili su imali i modernu interpretaciju? Jesu li bili udobni ili teški?
- Kostime je radila Željka Franulović koja je sa svojim timom stvorila čudo, vjerno duhu epohe, a bogato materijalima i složenim krojevima i detaljima. Naravno da sam se pronašla u tim kostimima, a nekoliko haljina sam već pokušala rezervirati za neke od premijera koje slijede. Toliko su izvanserijske! Dečkima je bilo najteže pod oklopima, a mi, žene, još smo dobro prošle. Najizazovnije je, kao što to obično na snimanjima paradoksalno bude, što smo zimi bile nedovoljno odjevene, a ljeti smo umirali od vrućine pod tim slojevima metraže. No ekipa garderobe sve je prilagodila da preživimo i da se krećemo nesputano.
Ljepota Priske u filmu "Dioklecijan" nije samo vanjska, nego i unutarnja - odraz iskustva, snage i sazrijevanja. Kada govorimo o vašoj glumačkoj karijeri, što je bio vaš osobni "epilog i prolog" - trenutak kad ste osjetili da ste zakoračili u novu fazu i sazreli na sceni?
- Ne sjećam se više. Kod mene je to dolazilo tiho i stalno. Još na Akademiji shvatila sam da je gluma u vježbanju prisutnosti - bez treme i bez potrebe da dokazujem. Prepustiti se, vjerovati uvježbanom i uživati. Zrelost je stizala s iskustvom, a u nekom trenutku ona znači više "svjedoka" da ono što radim - znam raditi.
Kakva je vaša životna filozofija kada je riječ o ljepoti?
- Zaista je relativna. Postoje neke stvari, kao neki kanoni oko kojih se većina može složiti, ali uglavnom je u oku promatrača. Što je u neku ruku stvarno relaksirajuće ako malo bolje o tome razmisliš. I ljepota sama po sebi spoj je niza neobjašnjivih elemenata, što nas opet dovodi do one famozne "unutarnje ljepote". Ne ide bez nje. Mislim na dobrotu, ljubaznost, nježnost, pa i neki šarm, humor, karizmu… Ljepota sama po sebi, fizička, samo je ambalaža kojoj danas, čini mi se, puno više pridajemo pažnje, a nedostižna je, subjektivna i, nažalost, nezadrživa.
Koje godine žena može doseći da bude ono što jest, da odijeva ono što voli i u čemu se osjeća ugodno, bez nametanja trendova?
- Pa kažu da su to četrdesete, koje kod žena otvore neki novi nivo slobode i samoostvarenja. Ima istine u tome. To je neki prijelazni period između mladosti i starosti, vrijeme u kojem bi se žena već trebala ostvariti u svome poslu, mnoge i kao majke, nema više onog lutanja i traganja, sve karte su na stolu. Sad se dobro poznaješ i samo preostaje da od tog stola ustaneš ako ti se ne sviđa igra. I činiš to bez grižnje da nešto propuštaš.
Što vam je ovo desetljeće života donijelo dobro, a što vas izluđuje?
- Donijelo mi je svemirsku radost sudjelovanja u odrastanju moje djece, mir i zadovoljstvo obiteljskim životom. Izluđuje me tek to što me je teže impresionirati, kao i ti sitni "kvarovi" koji podsjećaju da se sporije oporavljam nego prije.
Dvadesete vs. četrdesete - kakvi ste prema sebi bili tada, kakvi ste danas?
- U dvadesetima si nemilosrdan prema sebi jer misliš da je život vječan. U četrdesetima ti je jasno da postoji kraj i onda si nježniji prema sebi i životu.
Vidjela sam negdje natpis "Voli se kao da si ljubav svog života", prakticirate li to ili ste si nekad najveći neprijatelj?
- Svaki dan to pokušavam ostvariti, ali onda za ono što volim idem i preko sebe. Ali generalno sam u dobrom odnosu sa sobom, a oko sebe sam stvorila prijateljsko okruženje pa kad ne ide bolje, volim se i uz pomoć drugih.
Kakve mane po pitanju ljepote si nalazite?
- Osjećam se dobro u svojoj koži. Oduvijek sam nekako ista. Kad u pubertetu prerasteš svoje komplekse, onda ih s vremenom u najmanju ruku prihvatiš. Nemam nekih nesigurnosti. Voljela bih da mi je ljepota važnija, pa da se, recimo, više njegujem u rukama profesionalaca. Prihvaćam promjene koje dolaze s godinama, nisu mi šokantne, dolaze postepeno i nježno, i još uvijek mislim da dobro izgledam i bez intervencija. Uostalom, izgledam baš onako koliko godina imam. Ali, recimo, ako ću biti najiskrenija, moj "okidač" su ona vječna dva kilograma gore-dolje - smiješno koliko mi raspoloženje i stil ovise o njima.
Koja je vaša idealna kilaža?
- 61 kilogram.
A što najviše volite kod sebe?
- Fizički - taj "tris" boja: svijetla put, plave oči, crvena kosa. Karakterno - što mislim da sam nekako u spoju sama sa sobom. Ne trudim se biti nešto što nisam, ne doživljavam sebe preozbiljno niti živim po tuđim očekivanjima. Kad se usporedim s mnogima, vidim da je upravo to prepreka sreći mnogih - to što stalno opravdavaju ili pokušavaju zadovoljiti tuđa mišljenja. Tu sam skroz načisto i baš zbog toga uživam u životu.
Jeste li u ranoj mladosti više ili manje voljeli svoje pjegice?
- Kao dijete ih nisam voljela uopće. Čak mi je i moja pokojna baka jednom, kao jako malenoj, rekla - baš mi se urezalo: "Ti bi bila baš lijepa da nemaš te pjegice!" Ne mogu reći da ih obožavam, ali danas su, recimo, jako popularne i vidim kako ih mnogi crtaju olovkom. To mi je nevjerojatan trend, ali pozdravljam ga jer sigurno je pomogao nekoj mladoj osobi da ima kompleks manje. Ne vidim ih danas uopće, kao da pitate osobu druge rase kako joj je u boji kože.
Osjećate li tegobe perimenopauze?
- Upućena sam i ja u te zakone i s vremena na vrijeme pojačam - i utege i proteine koje preporučuju. Iskreno, osjetim ponekad nalete vrućine, ali, opet, nekako mi se čini rano i čini mi se da sam ih i prije u životu imala. Mi to u Dalmaciji zovemo "fumade". Ne znam je li sugestija od godina i prevelike informiranosti pa to još uvijek odbacujem. Teško mi je povjerovati, još nedavno sam rodila, da bih sad baš iz pelena ušla u menopauzu, ali svjesna sam da ne ide u tempu u kojem sam mogla ranije i u tom smislu sam prema sebi blaga. Nemam više ni osjećaj da nešto propustim kad usporim tempo. Novost mi je to sporo skidanje kilograma i nepodnošljiv mi je taj trbuščić sredovječne žene koji donedavno nije postojao. Mjere su zasad jedine izgledne i nezaobilazne: utezi i proteini. I dobar san definitivno, što mi je "nedosanjani san".
Vježbate li redovito?
- Kad vježbam, potpuno sam u tome. Idem u teretanu čak i usred ljeta, u svim gradovima i selima gdje se nađem, hodam, hajkam, a kad stanem - mjesecima se pokušavam natjerati. Nema ljepšeg osjećaja, nema boljeg što možeš za sebe napraviti od toga da si fizički aktivan. Tada sam nepobjediva u svom samopouzdanju.
Kako izgleda vaša beauty rutina?
- Najvažnije pravilo je čuvati se sunca i skinuti šminku prije spavanja. Toga se držim cijeloga života. Što se njege i rutine tiče, generacija sam koja je o tome počela razmišljati tek od svoje četrdesete. Do tada bih birala hoću li uopće nanijeti kremu, ovisno o tome je li mi koža tražila ili ne. Tek danas sam u tome revna. Pazim čime skidam šminku, volim micelarne ili uljne skidače, zatim obavezno nanosim serum s retinolom, zatim kvalitetnu kremu. Ujutro, nakon umivanja, nanosim povremeno C-vitamin ili peptide, ali obavezno SPF prije šminke. Imam teoriju da ne treba pretjerivati. Danas je niz rutine predugačak i djevojke ga krenu slijediti već od puberteta, zadojene imperativom prevencije starenja, a sva ta kemija uništava prirodne barijere kože, pogotovo one bez stvarnih problema.
Bez kojeg proizvoda ne možete zamisliti svoju kozmetičku torbicu?
- Bez pudera, maskare i nekog ruža ili toniranog balzama za usne.
Omiljeni proizvod za lice?
- Medik8 Crystal Retinal i BMR krema.
Jeste li redoviti na kozmetičkim tretmanima? Što volite?
- U svom sam životu na tretmanu lica bila jedva deset puta. Moja me Manuela Šapro doslovno zna privesti u svoj salon, jer valjda zna da nikad ne bih došla. Volim pedikuru i tretmane tijela: probala sam lasere Zeronu, Venus Legacy i Icoone, kavitaciju i dobre masaže lica i tijela. Sve mi je to ogroman gubitak vremena, ali ti tretmani zaista rade po pitanju oblikovanja tijela pa kad se nakanim, onda sam redovita.
A estetskim? Uhvati li vas nekad pomisao da biste otišli na neki estetski zahvat?
- Ne bih zdrava pod nož. Imam nekoliko konzervativnih prijateljica s kojima se u šali zaklinjem da nikad nećemo pasti pod utjecaj botoksa i filera, ali da ćemo za jedno 15-20 godina otići na face lifting. Nepodnošljivo mi je žao što prolaze mladi ljudi danas, robovi beauty diktature zamrznutosti u mladosti. Jedini "hijaluron" u mom životu je onaj terapijski - u kuk, kako bih odgodila operaciju koja mi potencijalno prijeti.
Ali lasere volite?
- Da, one za skidanje masnog tkiva. Nakon druge trudnoće ostalo mi je oko 14 kilograma viška i baš tada dogodio se sudbonosni poziv Manuele i Vlaha Šapre da dođem u njihov Centar ljepote i mršavljenja. Tamo sam se prvi put susrela s fitometaboličkom prehranom i mjesec dana sam se strogo držala jelovnika. Oni su me pritom pratili i podržavali, a u tom periodu sam isprobala i sve njihove vrhunske aparate - od Zerone do Venus Legacyja, koji je sjajan i za lice i za tijelo. Istopila sam masne jastučiće i zategnula kožu. Sve to daje rezultate samo ako se paralelno pazi na prehranu i redovito odrađuju tretmani u paketima, barem desetak puta, sustavno i revno.
Jeste li brzo primijetili gubitak kilograma?
- U mom slučaju kilogrami su krenuli padati već u prvom mjesecu, a nakon toga sam tu prehranu postupno uvela u svoju rutinu koja je odradila ostatak u kratkom periodu od dva do tri mjeseca, i dandanas joj se vraćam kad malo "zaglibim". Vrlo je jednostavna jer se u osnovi bazira na mediteranskoj prehrani koju volim i kojoj sam sklona pa nema velikih odricanja. Suština je u tome da se metabolizam dovede u ravnotežu - a kad to proradi, kilogrami se počinju gubiti sami od sebe. U tom trenutku života to mi je zaista bilo spasonosno.
U tom procesu mršavljenja na što ste još morali paziti?
- Na raspored i sastav obroka bez puno ugljikohidrata, a pomogle su i njihove tinkture i čajevi.
Koliko često kuhate?
- Ja sam svakodnevna logističarka i provajderica, a suprug kuha vikendima i prigodama. Veliki smo gurmani i jedemo sve, a najslađe u dobrom društvu.
Jesu li vam klinci izbirljivi po pitanju jela?
- Ne previše. Naravno, svatko ima svoje favorite - Kaja više voli ugljikohidrate i tjesteninu, a Toni je sklon dalmatinskoj prehrani i obožava blitvu i ribu. U principu jedu sve, a ja se od prvog dana trudim kuhati raznoliko. Uvijek ih potičem da barem probaju neko novo jelo - ako im se ne svidi, mogu odustati, ali važno mi je da njihovo nepce upozna različite okuse i da jednog dana razviju gurmanski duh.
Brojite li kalorije, pazite li da ne jedete navečer?
- Znam sve o kalorijama. Ponekad se vodim tim principom pa izbjegavam određene namirnice u većoj mjeri, ali generalno ne mogu živjeti bez zelenila. Ako ga jedan dan preskočim, drugi ga obavezno nadoknadim. Ne temeljim svoju prehranu na kalorijama, već na raznolikosti. Najbliža mi je mediteranska kuhinja, a naglasak je uvijek na dobrom balansu proteina, zelenila i vlakana. Večere su mi postale veliki neprijatelj nakon četrdesete, a često su svi izlasci bazirani oko nje, pa se trudim izbjegavati je kad mogu. Rezultati tog izostanka večere nisu sutradan kao što su nekad bili, ali dugoročno se pokazuju.
Kako se brinete o psihičkom zdravlju?
- Što se tiče psihičkog zdravlja, tu sam također za stručnjake i povremenu "higijenu". Nije mi to strano i toplo bih preporučila svima. Anksiozna znam biti uglavnom zbog mentalnog tereta, jer u glavi nosim sve obaveze oko djece, kućanstva i profesionalnih zadataka. To me ponekad najviše optereti, ali još uvijek sam u fazi da dobar san i odlazak u krevet na vrijeme mogu sve to lijepo izbalansirati. I putovanja dosta pomažu.
Jeste li hipohondar?
- Nisam hipohondar i zapravo bih rekla da u našoj kući imam i najbolji imunitet. Često to koristim kao argument pa djeci kažem: "Ovo morate pojesti ako želite biti zdravi kao mama." Sklona sam se sama liječiti i stvarno mora biti nešto ozbiljnije da bih otišla liječniku. Moj muž se šali da sam kao neki "nadriliječnik" ili žena vrač, ali srećom nije bilo previše potrebe za većim intervencijama. On je liječnik i oprezniji je od mene, od njega sam puno naučila o zdravlju i uvijek je tu za sva pitanja i rješenja.
Guglate li dijagnoze?
- Naravno. Uz dobru intuiciju i opću kulturu, tu sam i završila svoj medicinski fakultet.
Jeste li ikada osjetili krizu srednjih godina?
- Ulazak u četrdesetu mi je bio bolan. Brzo me prošlo. Ali čudne su četrdesete. Jasno ti je da više nisi mlad, a nisi ni star. Nekidan sam sjedila u tramvaju i pitala se jesam li sad ona koja se ne diže starijima ili će se sad meni dizati da ustupe mjesto. I na snimanjima me osupne kad mi se neki mlađe kolege obrate s ‘vi‘, kao i kad vidim vršnjake koji su neki sredovječni ljudi. Ali te krize su zaista pitanje dana i trenutka i nema desetljeća bez kriza, uvijek neku imaš, na ovaj ili onaj način, pa je najbolje ne upuštati se u filozofiju oko toga. Samo zdravlje je važno!
Birate li s godinama uloge?
- Uloge biram oduvijek, to smatram bitnim dijelom ovog posla, ali i života općenito - uvijek je riječ o odabirima. Nekad presudi sama uloga, nekad glumačka ekipa, nekad redatelj, a idealno je kad se svi ti elementi poklope. Neke uloge savršeno mi odgovaraju u određenom trenutku života, dok neke možda i ne. Do sada sam ih u jednakoj mjeri i prihvaćala i odbijala. Danas, u ovoj fazi života, na moje odluke utječe i obitelj. Pokušavam posao kreirati tako da mi ostane dovoljno vremena za djecu i obiteljski ritam i mora se pojaviti uloga ili izazov koji zaista vrijedi tog kompromisa.
U glumi često prelazite iz jedne kože u drugu. Jeste li ikada imali osjećaj da su vaši likovi pomogli otkriti dijelove vas koje niste poznavali?
- Uvijek se pitam što je prvo - ono što jesam ili ono što je moja profesija utjecala da jesam. Tako da ne znam točan odgovor na ovo pitanje. Sasvim sigurno je svaka uloga ili barem odnos prema njima utjecao na neko moje široko razumijevanje prema ljudima i pojavama. I to je moja snažna karakteristika - vjera i razumijevanje svega što je u ljudskoj prirodi. Drugačije se ne bih mogla ni baviti ovim poslom. I vrlo je intenzivno to otvaranje pred drugima, izlaganje najintimnijih slojeva duše, a s druge strane je jako zahvalno jer si zaštićen licem koje nosiš pa je između ranjivosti i povrede ipak jedan zračni jastuk koji te čini sigurnom. U tom prostoru lako je upoznati se s nekim dijelovima sebe koji su možda skriveni.
A u braku i majčinstvu? Što ste novo otkrili o sebi?
- Uf, otkud početi? Ta količina nadljudske snage, samoodricanja i žrtve zaista je enormna. I potvrdilo mi se da bez truda ništa nije moguće.
Za brak možda, ali za majčinstvo nema generalne probe. S kojim segmentima majčinstva se i danas teže nosite?
- S teškim fizičkim radom, mentalnim teretom, neprekidnom brigom i odricanjem. Na to te nitko ne pripremi. Strpljenje je pritom kategorija koju ću valjda zauvijek pokušavati savladati.
Kakvi su Kaja i Toni karakterno?
- Potpuno različiti, a vezani kao blizanci. Toni je lagani sanjar, onaj koji dijeli, koji se ne natječe, koji napola i sluša, čuje kad ne treba, a kad priča, užasno je maštovit i pametan i pamti sve, valjda otkad se rodio. A Kaja je eksplozija veselja, direktorica svemira, sve zna i može sama, uči se dijeliti, obožava bebe, Sticha (Elsa je mrtva konačno!), veseli se pjevati, crtati i glumiti, i iako naizgled neukrotiva, zapravo je jako poslušna i vrijedna djevojčica.
Je li istina da su majke privrženije sinovima?
- Sinovi su privrženi majkama, a kćeri očevima. Ima naznaka tome, ali mi se trudimo to ne hraniti, a oni se, srećom, ponekad i predomisle.
U čemu najviše uživate s njima?
- Mala je razlika među njima i bilo je prilično pakleno do prošle godine. Sad je s njima prava uživancija: ovo ljeto bilo nam je najljepše, naši mali kompanjoni za život i zabavu. Toni je sad krenuo u školu, ona je ostala glavna u vrtiću, jutra su na meni i još uvijek složena s razvođenjima, ali svaki trenutak, svaki vikend, svaki plan - bez njih mi je nezamisliv.
Imate li neostvarenih želja?
- Ne volim riječ "neostvareno" jer zvuči kao poraz. Više vjerujem da život ostvaruje želje za koje nisam ni znala da ih imam. I uvijek sebi kažem: u ovom trenutku si najsretnija što možeš biti, uživaj zahvalno!
Styling: Laura Bošnjak
Kosa: Milena Maršić/Glamour
Make up: Sonja Pašalić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....