Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević i njegov otac Smiljan prvi put govore o svom odnosu, prisjećaju se lijepih i teških trenutaka i otkrivaju koliko se često viđaju te da ih jedino razdvajaju - različiti politički svjetonazori
Gotovo je nemoguće da Tomislav Tomašević (43) gradom prošeće, a da ga ne zaustave prolaznici - bilo da ga vole ili ne, no kada je uz njega otac Smiljan (70), brige nema jer mu uvijek čuva leđa. U poslijeratnim godinama, vrativši se s fronta, ostao je bez posla zaštitara koji je radio osam godina prije nego što se kao dragovoljac uključio u Domovinski rat. Stoga mu laska kada mu sin u šali kaže da je njegov tjelohranitelj. Iako su svjetonazorski na potpuno različitim stranama, otac je njegova velika podrška u želji da vodi glavni grad, kao i u političkim aktivnostima. Otkako je Tomislav Tomašević postao gradonačelnik Zagreba, njihovi su se susreti prorijedili, ali objašnjava nam da čak i kada se danima ne čuju, zna da je tata uvijek tu kada ga zatreba, a njegova podrška jasna je i iz njihove komunikacije koja je zaštitnička, neposredna, puna ljubavi i smijeha.
"Njegovo zdravlje nam je najvažnije, ali supruga i ja mu kažemo sve što mislimo, čak i ako mu građani ne kažu - mi nadoknadimo", govori kroz smijeh Smiljan Tomašević.
Kako su do prije četiri godine česti nedjeljni susreti bili obiteljska tradicija, grižnju savjesti ublažava činjenica da otac ima novi ritam jer često odlazi na vikendicu u Jadranovo, gdje najradije vrijeme provodi u ribolovu.
"Tati je to terapija pa iako ne jede ribu, ulovi je za moju suprugu Ivu i mamu Ivanku. U prosjeku se jednom mjesečno kod roditelja u Zaprešiću sastaje cijela obitelj, pa osim moje supruge, tu je i brat Tihomir, vlasnik IT tvrtke, sa suprugom Ivanom i njihovo troje djece. Puna nas je kuća. Volim odlaziti k njima jer je to naše obiteljsko utočište, mjesto gdje se maknem od politike, gdje sam samo sin i brat, ali vrag nikad ne spava pa oni znaju izvaditi cijeli popis što bi i kako trebalo napraviti. Taj dan pokušavam zaboraviti da sam gradonačelnik, ali oni me podsjete. Prije osam godina tata i ja smo se toliko posvađali oko neke političke teme da smo odlučili kako više nema politike na nedjeljnom ručku. Želimo ugodnu obiteljsku atmosferu. Mama uvijek spremi fini ručak, poseban za suprugu koja je vegetarijanka, ali i tata dobro kuha", govori Tomislav.
Naime, njegov je otac naučio kuhati kada se devedesetih vratio kao dragovoljac iz Domovinskog rata. U to vrijeme sinovi su pohađali osnovnu školu, a supruga je radila u računovodstvu velike firme pa je bio primoran svaki dan pripremati im obrok. Uskoro je shvatio da mora prihvatiti sve poslove koji mu se nude pa je godinama radio na tržnici u ribarnici, zatim u mesnoj industriji u Petrinji, kao mesar, zaštitar, a često i dva posla kako bi svojim sinovima omogućio da im ništa ne nedostaje, da mogu otići na sve školske izlete i maturalce. Tomo i Tihi - kako sinove zovu odmilja - bili su najsretniji kada je tata radio na tržnici jer je od kolege svaki dan posuđivao stripove i romane koje su zajedno čitali. Još jedna velika strast bili su im filmovi. Svaki dan bi za vrijeme ljetnih praznika u videoteci posudili tri filma i zajedno ih gledali.
Deset godina života u garsonijeri
"Živjeli smo u Zapruđu do moje pete godine, zatim godinu dana u Velikoj Gorici, a potom smo se preselili u Zaprešić. Ondje smo deset godina živjeli svi četvero u garsonijeri od 25 kvadrata. Kasnije smo zatvorili balkon kako bismo dobili još jednu malu sobu. Sjećam se kada smo išli spavati da je to bilo kao kad slažeš lego kockice. Po noći je bilo najizazovnije jer smo uvijek morali paziti gdje hodamo. Mojem dvije godine mlađem bratu i meni dolazili su prijatelji, kao i mojim roditeljima. Bilo je tijesno, ali jako lijepo. Imali smo puno prijatelja", prisjeća se Tomislav.
Njegov otac nadovezuje se anegdotom iz ranih devedesetih kada su svi susjedi prikupljali novac za zajednički doček Nove godine.
"Željeli smo napraviti veliko druženje, ali nismo imali sredstava pa smo napravili malu manufakturu. Svi zajedno izrađivali smo adventske vijence koje smo prodavali gdje smo stigli. Ja sam svoje prodavao u ribarnici. Od zarađenog novca kupili smo odojak za veliki zajednički doček", prisjeća se Smiljan Tomašević.
Za sina kaže kako je uvijek bio dobar i uzoran, s prosjekom ocjena u školi 5,0. Ni u tinejdžerskim danima nije radio probleme, osim što je tijekom osnovne škole s bratom znao po cijele dane igrati igrice na računalu.
"Toliko dugo su znali igrati da smo im uzeli kablove, a tek godinama kasnije doznali smo da su nabavili duple", smije se otac. Nikada mu, kaže, nije bilo teško sjesti u četiri ujutro u automobil i otići po sina iz izlaska. Tomislav je imao punk bend s putopiscem Davorom Rostuharom, a tata je dolazio kada god i gdje god je trebalo, iako mu nikada nije dopustio da dođe na koncert.
"Tada još nije bilo mobitela pa me zvao s telefonske govornice ako bi zakasnio na zadnji bus za Zaprešić. Jednom sam pak išao po sinove na maksimirski stadion iako me nisu zvali. Naime, prvi put smo ih pustili same, imali su 13 i 15 godina, a kada je supruga čula na radiju da će biti nereda jer igraju Dinamo i Hajduk, jako se uplašila i odmah me poslala po njih. Sjeo sam na vlak i otišao. Srećom, sve je bilo u redu", govori tata sjetno.
Danas se otac i sin slažu kako najradije zajedno vrijeme provode na Dinamovu stadionu, a neko vrijeme su u Zaprešiću ponedjeljkom zajedno igrali mali nogomet, ali tatina ozljeda koljena i sinov posao to im više ne dopuštaju.
Na pitanje je li ga sin ikada razočarao, Smiljan Tomašević razmišlja, ali ne nalazi odgovor, no kaže da mu je u životu priuštio četiri iznimno stresne situacije. "Imao je dvije godine kada smo otišli u ljetnu šetnju na Bundek. Sjedili smo blizu obale i uživali dok on nije vidio neke tinejdžere kako skaču u jezero i u sekundi se digao i skočio u vodu. Istog trena sam skočio za njim, obučen, i spasio ga. Godinu dana kasnije priuštio mi je novi šok, kada mi je rekao da mu odem kupiti nešto u trgovinu i da će me on čekati ispred. Kada sam izašao za minutu, njega nije bilo. Tražio sam ga u Zapruđu, Utrinama, strahovao da nije sam sjeo na tramvaj i nekamo otišao. Pretrnuo sam. A on je odšetao u svoj vrtić da pozdravi prijatelje. Treći šok mi je priredio kada je počeo putovati po svijetu s dvadesetak godina i penjao se na vrh Kilimandžara, a nije baš bilo dostupnih signala za mobitel. Četvrti kada je postao gradonačelnik. Tada sam se bojao za njegovu sigurnost. Supruga je još više strahovala", govori iskreno.
Ipak, Tomislav dodaje kako zna da ih je razočarao kada je nakon tri godine odustao od Pravnog fakulteta iako je na prvoj godini imao prosjek 5,0 i bio najbolji student. Kasnije je upisao Fakultet političkih znanosti, završio ga u roku i dobio stipendiju za Sveučilište Cambridge.
"Time sam se iskupio. Znam da su tada bili jako ponosni, do te mjere da su na zidu bile uokvirene dvije slike - bratova s vjenčanja i moja s promocije - to su bila obiteljska postignuća dok se nisam vjenčao", smije se.
Kasnije se na zidu našla i fotografija sa svadbe, s njegovom odabranicom Ivom Mertić, instruktoricom joge s diplomom iz komparativne književnosti i fonetike. Vjenčao ih je na Sljemenu Tomislavov stric monsinjor Ivo Tomašević, župnik sarajevske katedrale i bivši glavni tajnik Biskupske konferencije BiH. U šali kaže kako se zamalo nije ni rodio - jer i njegov je otac četiri godine proveo u sjemeništu u Dubrovniku. No, ljubav ga je odvela u nekom drugom smjeru.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....