Otkrivamo nepoznate detalje iz života najprodavanije svjetske spisateljice koja je vodila život pun misterija, putovanja i neočekivanih preokreta
Malo je pisaca toliko prisutnih u svakodnevnom životu poput Agathe Christie. Gotovo ne postoji kutak svijeta kamo njezine priče nisu dospjele: njezina djela s užitkom se čitaju, gledaju na televiziji i izvode na pozornicama punih pet desetljeća nakon njezine smrti 12. siječnja 1976. godine. Često je dovoljno spomenuti jedno od njezinih djela da pomislimo na prekrasno odjevene nasljednice (u njezinim knjigama nerijetko su žrtve ubojstva ili su pogrešno optužene za zločin), hohštaplere koji oko njih oblijeću, na ugledne dame s mračnim tajnama ili na bogataše čiji stari grijesi uvijek dolaze na naplatu.
Christie je tijekom svoje karijere napisala 66 romana i 14 zbirki kratkih priča, a samo Biblija i Shakespeare nadmašuju je po broju prodanih primjeraka - riječ je o dvije milijarde knjiga. Dovoljno je reći to da je njezin roman iz 1939. "I onda ih nije bilo" prodan u više od 100 milijuna primjeraka i spada među najprodavanije knjige svih vremena. Kultni likovi Hercule Poirot i gospođica Jane Marple postali su dio pop-kulture: Poirot se prvi put pojavio 1920. u romanu "Zagonetni događaj u Stylesu", a Marple 1927. u kratkoj priči "The Tuesday Night Club". Njihove pustolovine - poput "Ubojstva u Orient Expressu", "Smrti na Nilu", "Tijela u knjižnici" ili "Ubojstva u snu" objavljenog nedugo nakon njezine smrti - i danas privlače generacije čitatelja i gledatelja ekranizacija. Gospođicu Marple sjajno su tumačile Geraldine McEwan (2004. - 2008.) i Julia McKenzie (2009. - 2013.), dok je Herculea Poirota gotovo četvrt stoljeća glumio David Suchet, koji je 2020. odlikovan titulom viteza. Glumačkoj legendi titulu je dodijelio princ William, no to nije jedina poveznica Agathe Christie s kraljevskom obitelji.
Autorica je drame "Mišolovka" nastale 1947. kao radijska drama "Tri slijepa miša", u povodu rođendana kraljice Mary, udovice kralja Georgea V. (bake i djeda kraljice Elizabete). Predstava se do danas izvodi u Londonu, ima najdulji "staž" na pozornici u povijesti teatra i svjetski je fenomen koji traje od 1952. godine kada je postavljena u današnjem obliku.
Čak je i kraljica Elizabeta posezala za detektivskim romanima Agathe Christie: zbog njezina doprinosa književnosti i promociji britanske kulture 1971. godine odlikovala je književnicu titulom Dame Britanskog Imperija (DBE).
Poznavateljica otrova
O najuspješnijoj autorici svih vremena, koja je preminula u svom domu Winterbrook House u selu Cholsey, u Oxfordshireu, mislimo da sve znamo. Na njezinu posljednjem počivalištu na groblju crkve St. Mary‘s u Cholseyju, gdje je pokopana uz svojeg drugog supruga, arheologa Maxa Mallowana, posjetitelji joj često ostavljaju ružičaste ruže. Naime, 1988. stvorena je prelijepa ruža krupnog ružičastog cvata koja nosi njezino ime. No, Agatha Christie najviše je voljela đurđice, maleno, mirisno i opasno cvijeće. Otrovne su do te mjere da je preporučljivo oprati ruke nakon dodirivanja. Taj detalj gotovo je savršena metafora legendarne književnice: ljubazna simpatična dama s nevjerojatnom sposobnošću osmisliti vrlo lukave zločine, bez premca u novijoj svjetskoj književnosti.
Kako bi joj odali počast, Britanska knjižnica u Londonu priredit će od 30. listopada 2026. do sredine 2027. veliku izložbu. Nastojat će pojasniti kako je stvarala kultne likove, Herculea Poirota i Jane Marple, istražit će njezin život i brojna putovanja zbog interesa za arheologiju (što ju je povezalo s drugim suprugom). Dobro se razumjela i u farmakologiju: zato se u zapletima njezinih krimića često koristi otrov, od "klasika" poput arsena i strihnina do raznih sporodjelujućih biljnih otrova.
Kako je tako dobro upoznala temu o kojoj engleske dame iz više srednje klase u njezino doba nisu trebale puno znati? Tijekom Prvog svjetskog rata Agatha Christie radila je kao bolničarka i pomoćnica farmaceuta u bolnici Crvenog križa u gradskoj vijećnici u rodnom Torquayu: naučila je štošta o lijekovima i otrovima, što je kasnije utkala u svoje priče.
Otpočetka je bilo jasno da je Agatha kao djevojčica bila drugačija, isticala se među vršnjakinjama na obiteljskim okupljanjima te u internatima gdje se školovala - kao pronicljiv cvijet maka u polju žita.
Rođena je 15. rujna 1890. u Torquayu u Devonu, u imućnoj obitelji više srednje klase, u vili Ashfield koju je kasnije opisivala kao mjesto sretnog djetinjstva. Bila je najmlađa od troje djece Fredericka Millera, bogatog burzovnog mešetara američkog podrijetla, i Britanke Clare Margaret. Budući da je Agatha imala 11 godina stariju sestru Margaret i gotovo deset godina starijeg brata Louisa, zbog razlike u godinama često su je ostavljali samu. To je razlog zbog kojeg je od najranijeg djetinjstva morala naučiti igrati se sama i zabavljati se svojim svijetom mašte. S obitelji je putovala diljem Engleske i Europe, što je kasnije iskoristila u knjigama. Iako je njezina majka vjerovala da djeca ne bi trebala učiti čitati prije osme godine, Agatha je već s četiri godine, uz pomoć brata i sestre, naučila čitati. Knjige su joj tijekom školovanja kod kuće postale utočište: obožavala je čitati Lewisa Carrolla, Charlesa Dickensa i Alexandrea Dumasa, a već je s deset godina napisala prvu pjesmu "The Cow Slip". No, samo godinu kasnije njezin se svijet naglo promijenio: smrt oca 1901. označila je, kako je kasnije govorila, kraj njezina djetinjstva. Financijska sigurnost obitelji počela se urušavati, sestra se udala i odselila, brat se preselio u inozemstvo, a Agatha je ostala živjeti s majkom u Ashfieldu.
Putovanje u Kairo
Da se nju pitalo, tako bi i ostalo. Međutim, mama ju je upisala u djevojački internat u Torquayu - da ne ispadne kako je njezina mezimica nedovoljno školovana. Nije se uklopila, pa ju je majka 1905. poslala u Pariz, gdje se školovala u nekoliko internata sanjajući o karijeri pijanistice ili operne pjevačice - što se nije ostvarilo jer se tu traži izvrsnost kakvu nije imala.
Zato se 1907. vratila u Englesku i zatekla majku narušenog zdravlja: kako bi mama prizdravila, njih dvije su nekoliko zima provele u Egiptu, u to doba omiljenom zimovalištu Britanaca. Tri mjeseca boravile su u luksuznom hotelu Gezirah Palace u Kairu (to je kasnije iskoristila u knjigama). Tada osamnaestogodišnja Agatha u Egiptu je u majčinoj pratnji počela sudjelovati u društvenom životu. Otvorio joj se novi, uzbudljivi svijet, no nije zapostavljala pisanje, kojim se počela baviti dok se školovala u pariškim internatima.
Kad se iz Egipta s majkom vratila u Britaniju, napisala je svoju prvu kratku priču "Kuća ljepote". Uslijedile su i druge priče, no urednici su ih redom odbijali, čak i kada ih je slala pod pseudonimima. U isto vrijeme započela je rad na svom prvom romanu "Snijeg u pustinji", smještenom u Kairu, no i taj je rukopis doživio neuspjeh. Tješila se raznolikim društvenim životom: balovima, jahanjem i zabavama u okolici obiteljskog doma (koje joj je mama mogla priuštiti), sve dok je u listopadu 1912. za ples nije zamolio mladi, imućni časnik Archibald Christie. Zaljubili su se gotovo odmah i zaručili se nakon samo tri mjeseca poznanstva. Vjenčali su se na Badnjak 1914., a kako je te godine izbio Prvi svjetski rat, njezin suprug poslan je na bojište u Francusku. Dok je on napredovao u vojnoj karijeri, Agatha je ponovno volontirala u bolnici u Torquayu. A kada se živ i zdrav vratio s bojišta, najprije su živjeli u njezinu obiteljskom domu u Torquayu, potom u Londonu, a na kraju na vlastitom imanju Sunningdale u Berkshireu, u kući koju su simbolično nazvali Styles prema njezinu prvom objavljenom romanu "Zagonetni događaj u Stylesu", kojim formalno započinje njezina spisateljska karijera.
Svoje jedino dijete, kćer Rosalind, Agatha je rodila 1919. u Torquayu: iste godine stigla joj je vijest da će joj izdavač u Londonu objaviti spomenuti roman. Financijski uspjeh koji je uslijedio nakon objave te knjige isprva ju je iznenadio, no nije joj trebalo puno vremena da se navikne na značajnu promjenu financijske situacije. Od predujma za kasniji roman "Čovjek u smeđem odijelu" iz 1924. kupila je, za 500 funti, automobil marke Morris Cowley: često je isticala da obožava voziti, bila je to jedna od rijetkih "ekstravagancija" koje si je dopustila jer je i u vrijeme svoje najveće popularnosti živjela kao tipična, povučena engleska dama više klase. Voljela je mir na svom imanju u prirodi, pse i duge šetnje. Govorila je da joj se ne sviđaju gužva, gradska buka, zagušljiva kina, da ne podnosi dim cigareta pa se u njezinoj blizini nije pušilo. Uvijek je izgledala decentno i neupadljivo, kao da se trudila da je nitko ne prepozna kada je zbog ovog ili onog razloga morala napustiti svoj posjed.
A onda se, nakon nenadanog, mučnog razgovora sa suprugom početkom prosinca 1926., sve promijenilo. Njezinu fotografiju objavile su gotovo sve novine u zemlji - ne zbog nove knjige, nego zato što je nestala! Policija je molila svjedoke da im jave jesu li je i gdje vidjeli. Sumnjalo se i na samoubojstvo jer je istraga pokazala da joj je brak već dugo bio u krizi. Archie je prečesto bio odsutan, a Agatha je u novom domu u Berkshireu bila sve usamljenija i nesretnija. Smrt njezine voljene majke ranije te 1926. godine i Archiejeva okrutna odluka da punici ne dođe na sprovod zategnuli su njihov odnos gotovo do točke pucanja. A onda je Archie uoči Božića priznao da je zaljubljen u drugu - mladu ženu po imenu Nancy Neele, bivšu tajnicu svojih poslovnih suradnika - i da želi razvod.
Amnezija ili osveta?
Agatha je iste večeri poljubila sedmogodišnju kćer Rosalind koja je mirno spavala, iskrala se do automobila i odvezla se. Nitko ne zna kamo se te noći uputila. Sljedeće jutro njezin automobil, skupa s kaputom i novčanikom odbačenima na zadnjem sjedištu, nađen je pokraj ceste, na pustom mjestu južno od Londona. Sve je izgledalo kao zaplet njezinih krimića. Pokrenuta je opsežna potraga za slavnom književnicom, trajala je 11 dana i izazvala medijsku histeriju. U potrazi je bilo angažirano 300 policajaca s treniranim psima, tražili su i avionom, po selima su se okupljali volonteri koji su se pridružili potrazi... Sve je bilo uzalud. Potom se u novinama pojavila teza da je Agatha Christie, možda, ubijena? Sumnja je prvo pala na njezina muža, pukovnika Archibalda Christieja: policija je vrlo brzo otkrila da ima drugu i da se želi razvesti.
Dok su ga istražitelji sve snažnije "pritiskali" vjerujući kako je, zbog ljubavi prema Nancy Neele, ubio suprugu, Agatha se satima besciljno vozila poznatim cestama južne Engleske. Bila je u stanju duboke uznemirenosti i rastrojenosti. Kasnije je rekla da joj je umom prolazila nejasna misao o tome da svemu stane na kraj: zbog suprugove izdaje razmišljala je o skoku u more, ali je odustala shvativši da predobro pliva da bi se utopila. Nastavila je voziti, skrenula automobilom s ceste niz padinu, pustila volan i dopustila vozilu da se zaustavi samo. Automobil se naglo zaustavio udarivši o kamen, a ona je glavom udarila u unutrašnjost vozila. Omamljena, s ozljedama glave, Agatha Christie je, kako piše The Guardian, izišla iz automobila i u stanju nalik snu krenula kroz zimski krajolik. Ni sama ne zna kako, no nekako se dokopala Londona i željezničke postaje King‘s Cross. Netko joj je kupio kartu za toplice Harrogate: tamo je pronašla udoban hotel gdje je boravila nešto više od tjedan dana predstavljajući se kao "Teresa Neele" iz Južne Afrike (izabrala je prezime suprugove ljubavnice). Zanemarila je sveopću potragu praveći se da je netko drugi. A onda ju je netko prepoznao, prijavio policiji i šarada je završena. Književnica se vratila životu koji je, nakratko, htjela odbaciti. Uporno je tvrdila da je patila od privremene amnezije zbog šoka koji joj je priredio Archie, a on je medijima rekao da je to bila istina. Mnogi im nisu povjerovali. Pojavile su se sumnje u novinama da je sve to bila njezina promotivna kampanja za novi roman sličnog zapleta, a ona je i dalje uporno tvrdila kako je doista, zbog emotivnog šoka, doživjela amneziju. Najviše ju je ljutilo to da je dio javnosti sumnjao kako je pokušala smjestiti svoje "ubojstvo" suprugu, ne bi li "poravnala" račun.
U posmrtno objavljenoj autobiografiji iz 1977. književnica nije detaljno rasvijetlila što se u prosincu 1926. točno dogodilo, ali je napisala kako je osjećala da joj je život u Engleskoj postao neizdrživ.
"Osjećala sam se kao lisica koju progone, kojoj su razjareni lovački psi neprestano za petama. Činilo mi se da neću moći nastaviti živjeti", rekla je.
Drugo poglavlje
Kako bilo, književnica je nakon misterioznog nestanka ipak pronašla razlog da nastavi živjeti - zbog svog djeteta koje ju je trebalo. Dok se ne slegne prašina zbog njezina nestanka - sudionici potrage dugo su se ljutili na nju - otputovala je s kćeri i tajnicom na Kanare gdje je ostala tri mjeseca. Suprug se 1928. formalno razveo od nje i dok se tinta na brakorazvodnoj presudi sušila, vjenčao se sa svojom ljubavnicom.
Na kraju je ispalo da je drugo životno poglavlje Agathe Christie bilo mnogo bolje od prvog. Odmah nakon razvoda otputovala je u Istanbul čuvenim Orient Expressom, a odatle u posjet znancima u Bagdad. Željela je doživjeti nešto posve novo, a svemir joj je ispunio želju. U Bagdadu se na jednom arheološkom nalazištu sprijateljila s uglednim engleskim arheologom Leonardom Woolleyjem i njegovom suprugom, a oni su je upoznali s gotovo 14 godina mlađim arheologom Maxom Mallowanom. Predložili su mu da bude Agathin pratitelj dok automobilom istražuje Irak, a on se zdušno primio zadatka. Na tom putovanju shvatili su da su idealni životni suputnici i više se nisu razdvajali. Vjenčali su se u rujnu 1930., nakon čega ga je pratila na sva arheološka iskapanja uzduž i poprijeko Bliskog istoka. Kad nije iskapao, stanovali su u Londonu i sudjelovali u društvenom životu, a potom su uživali na imanju pokraj rijeke Temze u blizini Oxforda koje je kupila. Idilu je prekinuo Drugi svjetski rat: suprug joj je s Kraljevskim zrakoplovstvom poslan u Afriku, a Agatha se vratila u London i počela ponovno volontirati u bolničkoj ljekarni. Pisala je više nego ikada, ne obazirući se na zračne napade, često i u skloništu. Oboje su sretno dočekali kraj rata: kad joj se i drugi suprug neozlijeđen vratio iz rata, nastavili su mirno živjeti do njezine smrti 12. siječnja 1976. Dodajmo i to da Max nije dugo bio (imućan) udovac: već se 1977., godinu nakon Agathine smrti, vjenčao sa svojom bivšom asistenticom, prijateljicom legendarne književnice. Ako je i bilo afere, Agatha za to nije znala. Ili je odlučila ne znati te ljubavnu izdaju koristila kao česti motiv zločina u svojim knjigama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....