Tko je bio švedski glumac kojem je Luchino Visconti dodijelio ulogu dječaka Tadzia u ekranizaciji romana Thomasa Manna i tako mu upropastio život?
Štošta je moglo ispasti drugačije da je Luchino Visconti lik dječaka Tadzia u ekranizaciji romana "Smrt u Veneciji" Thomasa Manna povjerio drugom talentiranom klincu umjesto mladom švedskom glumcu i glazbeniku u usponu, Björnu Andrésenu. Međutim, talijanskog redatelja zadivila je ljepota 15-godišnjaka: nije bilo ni govora o tome da ulogu mladog poljskog plemića, kojeg glavni lik romana, njemački umjetnik Gustav von Aschenbach, opsesivno promatra i požudno prati, povjeri drugom glumcu. Tako je Visconti mladom švedskom glumcu upropastio život: nikad se nije uspio izvući iz sjene Tadzia sve dok mu smrt 25. listopada, u 71. godini, nije donijela olakšanje.
Titula najljepšeg dječaka na svijetu koju mu je donio film bila je prokletstvo: Björn Andrésen nikad se nije uspio nositi s, najblaže rečeno, neželjenom pozornošću muškaraca i žena – tisuća požudnih "Gustava von Aschenbacha" koji su na ovaj ili onaj način pokušavali (pre)uzeti dio njega.
Otkako je odglumio Tadzia, život mu je, na neki način, prestao pripadati. Kako je vrlo rano ostao bez majke, dok oca nikad nije upoznao (nakon majčinog samoubojstva kad je imao tek 10 godina, odgojili su ga baka i djed s majčine strane), nije imao snažno obiteljsko uporište koje bi ga štitilo od iskorištavanja u zabavljačkoj industriji. Baka i djed bili su nedovoljno upoznati s opasnostima varljivog svijeta koji je Björna privukao jer je bio premlad shvatiti da postoji druga, tamna strana priče. A kad je postao svjestan u što se upleo, bilo je prekasno. Alkoholizam, depresija, razarajući osjećaj nepripadanja u ma kojoj sredini – učinili su svoje, piše The Hollywood Reporter.
Rođen je 26. siječnja 1955. u Stockholmu, a njegova mama Barbro Andrésen oduzela si je život dok mu je još silno trebala, a otac do danas je ostao nepoznat. Prazninu su pokušali popuniti baka i djed: omogućili su mu solidnu građansku naobrazbu u internatu u Danskoj, a potom u muzičkoj školi u Stockholmu, svirao je klavir. Zarana se pokazalo da je jako nadaren za glazbu, no već je tada bilo jasno da je prelijep, stoga ga je njegova baka poticala baviti se dječjim manekenstvom, motivirana osobnom ambicijom da ima slavnog unuka.
Grozničava pažnja
Pojavio se 1970. u samo jednom filmu "Švedska ljubavna priča" kad je zapao za oko Viscontiju i snimio "Smrt u Veneciji". Kasnije je tvrdio da ga je talijanski grof, otvoreni homoseksualac u vrijeme kada je to nosilo znatan rizik i navodni bivši (kasnije će on sam tvrditi) posljednjeg talijanskog kralja – promatrao kao estetsko savršenstvo, bio jako strog na snimanju i da ga nije zlostavljao. Engleskog glumca Dirka Bogardea opisao je kao ugodno društvo na setu, jedinog koji se potrudio pravilno izgovoriti njegovo ime.
Redatelj je jednom prilikom cijelu ekipu, pa i maloljetnog Björna Andrésena, poveo na provod u gay klub – čini se da je gotovo cijela ekipa bila gay, piše The Guardian.
"Konobari u klubu natjerali su me da se osjećam vrlo neugodno. Gledali su me beskompromisno kao da sam fino mesnato jelo... Znao sam da ne mogu reagirati... To bi bilo društveno samoubojstvo. Ali bio je to prvi od mnogih takvih susreta... Ljubav odraslih prema adolescentima je nešto protiv čega sam u principu... Uznemiren sam time – jer imam određeni uvid u to o čemu se radi u toj vrsti ljubavi," otkrio je.
To je pokrenulo onu vrstu grozničave pažnje koja će ga kasnije odvesti u Japan, gdje je bio idol i imao kratku pop karijeru, te u Pariz, gdje je postao dio društvene scene kojom su dominirali bogati muškarci, a on igrao ulogu trofeja.
Kad su ga novinari godinama kasnije upitali je li doživljavao seksualno uznemiravanje, pojasnio je da tada nije ni znao što je seksualno uznemiravanje.
Tragičan gubitak
"Bilo je jednostavno izuzetno neugodno, mučno", rekao je 2003. za The Guardian, dajući na znanje da se nakon poveće vremenske distance, u najmanju ruku osjeća iskorišteno. U švedskom dokumentarnom filmu "Najljepši dječak na svijetu" iz 2021. otkrio je da ga je uloga u filmu "Smrt u Veneciji" dovela do alkoholizma i depresije.
Nezavidno psihičko stanje i ovisnost u njegovoj odrasloj dobi utjecali su na tragediju koja ga je na osobnoj razini zauvijek obilježila. Početkom 80-ih u Stockholmu je upoznao pjesnikinju Susannu Roman, zaljubio se i 1983. je oženio. Dobili su kćer Robine i sina Elvina koji je podlegao sindromu iznenadne smrti dojenčadi u dobi od 9 mjeseci. Pokazalo se da je Andrésen navodno ležao pored svog sina, pijan, kada je umro. Tragedija ga je još dublje gurnula u depresiju i alkoholizam. Supruga ga je 1987. ostavila, s tim da je kći rođena 1984. nastavila živjeti s njom.
Danas je odrasla, ima vlastitu obitelj i kćeri Lo te Nike. Međutim, ni unuke nisu uspjele postati dovoljno jak razlog da se nesretni glumac, koji je većinu svog odraslog života proveo nastojeći biti nevidljiv ili se osjećajući kao "egzotična životinja u kavezu", trgne i pokuša promijeniti. Neko je vrijeme vodio malo kazalište u švedskoj prijestolnici, glumio u filmovima i serijama u domovini, svirao klavijature u grupi Sven-Erics. Unatoč svemu, u razgovoru za švedski magazin prije pet godina, otkrio je kako se stvarno osjeća: završio ga je nadom da će "sina sresti u zagrobnom životu". Ni tada nije krio da mu je teret kultnog filma i kasnije tragedije pretežak, a tuga prevelika. Baš zato se njegovi sunarodnjaci nadaju da je napokon pronašao mir.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....