Nenad Puhovski, osnivač Zagreb Doxa, koji se do 26. travnja održava u Kaptol Boutique kinima, i njegova supruga Vesna, otkrivaju tajnu 50-godišnjeg braka te na koji su način filmovi, putovanja, djeca i male životne strasti postali ‘ljepilo‘ njihove veze
Dok Zagreb Dox živi svoje 22. izdanje i cijeli grad je uronjen u dokumentarce, mi smo s njegovim osnivačem Nenadom Puhovskim ušli u drugi "žanr" - njegov intimni, bračni. Redatelj, producent i ključna figura suvremenog hrvatskog dokumentarnog filma, autor više od 250 projekata i producent više od 100 dokumentaraca, koji je generacijama filmaša otvorio prostor slobode, ugostio nas je u svom domu sa suprugom Vesnom, gdje smo sasvim otvoreno pričali o braku, očekivanjima, emotivnoj hrabrosti, krizama i podržavanju. Postoje stanovi koji vas dočekaju namješteni. I postoje stanovi koji vas dočekaju istiniti. Stan Nenada i Vesne na Šalati pripada onoj drugoj vrsti - i to se osjeti odmah, čim prijeđeš prag. Knjige su posvuda. Ne kao scenografija za fotografiranje, nego kao dokaz trajanja - svaka polica kao jedna životna etapa. Vesna mi servira kavu u tankoj, japanskoj porculanskoj šalici filigranskih ukrasa, a ta kava ima okus sporog jutra. Savršeno se uklapa u ovo kreativno gnijezdo: ničega agresivno luksuznog, ničega što viče. A opet, sve je duboko njihovo. Intimno i lijepo.
Dok fotografkinja završava portrete ovog ljubavnog para, Nenad šarmantno njurga s fotelje da bi sad možda već bilo dosta jer on ipak nije model nego gospodin u godinama, a tu se nema što popravljati. Fotografkinja se smije, ali ne odustaje od njegovog zamišljenog, dubokog pogleda.
Filmska priča
Vesna me dočekuje prva. Oči su joj živahne i smiješe se i kad lice miruje, kao da cijelo vrijeme znaju nešto što tek treba biti izrečeno. Dok sjedi nasuprot meni, gledam je i mislim - ovo je žena koja je cijeli život birala sadržaj nad formom i upravo je zato forma toliko savršena. Na fotelji pored sjedi Nenad. Snažan je i nekako filmski s onim karakternim crtama lica koje pamtiš dugo nakon što izađeš iz sobe. Dok ga promatram, pomislim - ovaj bi čovjek na kazališnoj sceni mogao utjeloviti i Leara i Falstafa i svaka bi od tih uloga bila vjerodostojna, jer u njemu postoji neka arhetipska težina koja ne treba dekoracije. Sjedamo, a ja ne planiram otići dok ne saznam tajnu njihove 50-godišnje ljubavi i suputništva.
Priča počinje kvartovski, skoro filmski jednostavno. Oboje su odrasli na Šalati, u ulicama koje se nastavljaju jedna na drugu. Znali su se iz viđenja još kao djeca, ali se nisu zaista poznavali. Sve do jednog dana. Ona je šetala svoja dva psa - dalmatinera i koker španijelku. On je upravo dolazio, kako se prisjeća, s Akademije. Oboje su dvadesetpetogodišnjaci - bilo je to u travnju, mjesecu u kojem imaju isti broj godina. Pogledala ga je i rekla ono što se danas zove hrabrošću, a tada je bila samo spontanost: "Bok, hoćeš sa mnom u šetnju?" I tako su krenuli. Mjesec dana su odlazili u zajedničke šetnje s njezinim psima, a tek joj je onda otkrio pravu istinu. "Rekao mi je da ga je jednom u djetinjstvu ugrizao pas i da ih se otad jako boji, ali je ipak hodao uz mene", kroz smijeh priča Vesna.
Nenad njihovu ranu bliskost opisuje jezikom koji je najviše njegov - precizno, promatrački, gotovo dokumentaristički. Nikada, kaže, nije bio neki ladies‘ man, pa mu je njezin poziv bio ugodan, simpatičan, dobar. No ono što ga je zapravo pridobilo bila je odsutnost nelagode.
"Nisam osjećao nikakav strah, nikakvu nelagodu, nikakav zazor. Samo pozitivu. Uz Vesnu sam spustio gard", otkriva. Za čovjeka koji sam za sebe kaže da je poznat po čvrstom gardu - privatno i profesionalno - to nije mala stvar. Gard je životna tehnika. Samoobrana. A povjerenje kod ozbiljnih ljudi nikad ne dolazi spektakularno. Dolazi tiho. U šetnji. U spontanosti bez zazora.
Prvi susret u tramvaju
No postoji i jedan detalj koji Nenad dodaje tek pri kraju, gotovo usput, kao da je dugo čekao pravi trenutak. S njegove strane priča je, otkriva, počela puno ranije - 1969., na kraju prikolice tramvaja broj 14 kada ju je ugledao, davno prije tih šetnji sa psima, na putu prema jednoj izložbi u Galeriji Studentskog centra, izložbi koju je organizirao Želimir Koščević, pod simboličnim nazivom - "Izložba žena i muškaraca". Vesna je tada bila u pratnji jednog drugog džentlmena. "Što sam mogao? Šetao sam iza njih i pustio da život režira. Ja sam vrlo strpljiva osoba. Mogu čekati godinama. Strpljivost je važna životna disciplina koja se uči", kaže Nenad.
Vjenčanje je bilo savršena slika onoga što jesu, 27. ožujka 1976. u Matičnom uredu Medveščak. Kratko, gerilski organizirano, i baš zato beskrajno šarmantno. Prije toga su živjeli zajedno šest mjeseci, a onda je stigao praktični razlog da se "registriraju" - poziv za odsluženje vojnog roka. Vesna je uzela stvari u svoje ruke i ispregovarala vjenčanje u uredu koji je taj dan bio zatrpan terminima - "Mi ćemo biti brzo gotovi", uvjerila ih je. Prstenja nije bilo. Umjesto toga: stablo posađeno u Parku mladenaca. Kumovi Vesna Kesić i Nikša Gligo. Ručak na Sljemenu, u Puntijarki. Žičara natrag u nedjelju. U ponedjeljak - Nenad već na snimanju. "Medeni mjesec proveo sam snimajući dokumentarac o ljudima s ruba života koji je poslije bio zabranjen petnaest godina. Vesna me posjećivala na snimanju, kao i mnogo puta poslije…", prisjeća se.
Za Vesnu i Nenada važne su bile godine provedene u Americi i Engleskoj. 1983. Nenad je dobio Fulbrightovu stipendiju na NYU, a od 1992. predavao je dvije godine na National Film and Television School u Beaconsfieldu - na pola puta između Londona i Oxforda - u Velikoj Britaniji. Američko iskustvo bilo je izazovno, bez dovoljno novca, na stranom jeziku koji Vesna do tada nikada nije učila.
"Na povratku u Zagreb klinke su željele ponijeti sa sobom sve svoje nove igračke, što nije bilo moguće, pa sam smislila romantičnu priču da jedan dio šaljemo brodom. Cure su još godinama pitale: "Mama, kad će doći brod?" Kad su bile u višim razredima osnovne škole, morala sam reći istinu - bila je oluja i brod je potonuo! Sve igračke su nestale", kaže Vesna, dodajući da su tad bile jako tužne, ali da su se u odrasloj dobi zajedno smijale ovoj roditeljskoj bijeloj laži. Upravo tada, u tim godinama između dva kontinenta, film je prestao biti samo Nenadov posao i postao njihov zajednički jezik.
Zajednički jezik
"Književnost, film i kazalište pomagali su mi prebroditi neke teške životne situacije još u studentskim danima. A onda je Nenad tu, nekako prirodno, savršeno sjeo. S vremenom je njegova strast prema filmu postala i moja; danas više ne znam gdje prestaje njegovo, a počinje moje", kaže Vesna.
Diplomirala je filozofiju i povijest, radila uz dvije male kćerke, u školama, potom u civilnom društvu - u Soros fondaciji i udrugama koje je i sama pokretala. Na kraju, gotovo usputno, konstatira da je u životu imala "samo tri posla": svoj posao, kućanstvo i djecu. Rad u Sorosu im je "poklonio" i zeta - Marjana, sjajnog mladog pisca i scenaristu koga je Sena upoznala na jednom od međunarodnih seminara.
Nenad priznaje da je mogao biti bolji i prisutniji otac. "S jedne strane, istina je da smo se Vesna i ja od početka tako dogovorili i da sam radio najmanje dva posla, putovao, predavao po svijetu i financijski više doprinosio. No, to je malo i generacijska stvar - odrastao sam u obitelji s dosta jakim patrijarhalnim štihom. Ma koliko se čovjek bori protiv toga, istina je da je to nešto što smo naslijedili", zaključuje. Priznaje da mu je u jednom trenutku smetalo što je Vesna imala veću plaću od njega te da je "teška osoba" koju nije uvijek lako podnositi, a njegovoj supruzi to ipak uspijeva. To, kaže, cijeni iznad svega.
"Znate što - ako čovjek neke stvari ne može reći sam sebi u ovim godinama, kog ih je vraga doživio?", zaključuje. Vesna pak navodi njegovu inteligenciju, energiju i kreativnost kao ono nešto što je uvijek iznova fascinira. Ima tu i humora, naravno. Puno humora. Sarkastičnog, samoironičnog. "Život je ozbiljna stvar. Morate si međusobno pomagati", kaže Nenad.
Uspješne kćeri - kruna ljubavi
Njihove kćeri Sena i Tamara karakterom su, slažu se, "kao s različitih planeta". Sena je poznata zagrebačka klinička psihologinja, psihoterapeutkinja i majka dvojice sinova. Tamara je diplomirala sociologiju i političke znanosti te magistrirala EU-studije u Bolzanu.
Sena je smirenija i odmjerenija, a Tamara je priča za sebe. Ona je uistinu posebna i svoja, amazonskog duha. Biciklom je obišla Island, jahala u Mongoliji, gdje ju je konj zbacio - što je završilo s tri napukla rebra. Preplovila je Atlantik na jedrilici od dvanaest metara - prepričava ponosna majka. A onda dolazi anegdota koja savršeno zaokružuje priču o roditeljstvu u ovom domu. Sena je jednog dana obavijestila roditelje da je upisala dodatnu psihoterapijsku edukaciju u sklopu koje je i individualna terapija i zatražila da oni to plaćaju. "Pitali smo je zašto." "Zato što ste vi uzrok svih mojih trauma" - odgovorila nam je - s osmijehom se prisjeća Nenad, ponosni djed Relje (18) i Grge (14). Kaže kako mu je s unucima danas lakše komunicirati nego što mu je nekad bilo s kćerkama.
Priznaje da on i njegova supruga nisu uobičajeni par koji živi u urednom građanskom ritmu. Nikad nisu imali klasičan godišnji odmor. U pedeset godina braka bili su, kažu, samo nekoliko puta na pravom odmoru, ali su svejedno obišli gotovo cijeli svijet zahvaljujući svojim poslovima, festivalima, ali i radoznalosti. Nemaju vikendicu, ali imaju svoja mala utočišta - a najnovije su Bizovačke toplice s vrelom sumpornom vodom. "Noćno kupanje" - sjedite u vanjskom bazenu, u toj temperaturi, i gledate zvijezde i život - kaže Vesna.
Razgovor se, neizbježno, okreće prema velikim pitanjima. Zašto neke ljubavi traju, a druge ne? Što znači pedeset godina s istim čovjekom u vremenu koje nudi sve osim strpljenja?
"Mislim da samoća za ljudsko biće jednostavno nije prirodno stanje. Čovjek se probudi i ima potrebu s nekim nešto razgovarati. Kroz razmjenu je sve sočnije, brže, zanimljivije", kaže Nenad. Vesna ga tu nježno, ali odlučno korigira. Ona ne vjeruje u univerzalni recept. Neki ljudi pronađu srodnu dušu i žive zajedno, neki ne - i to ih ne čini manje ostvarenima, smatra. A koja je tajna njihovog skladnog braka? Činjenica da nijedno od njih nije nudilo bajku, slažu se.
Došla sam po priču o ljubavi. I dobila nešto bolje: lekciju o podržavanju. O tome da se ljubav manje dokazuje velikim riječima, a više time da s nekim možeš izdržati stvarnost. Da ga možeš pustiti da bude ono što jest. Da znaš kada govoriti, a kada prigrliti tišinu. Kada oprostiti. Kada ostati. Kada se nasmijati. Kada spustiti gard. I kako voljeti tuđu slobodu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....