U sezoni požara piloti kanadera važna su karika u lancu obrane - Mislav Petrović, Luka Mihovil Glas i Marino Bukvić, koji su gasili vatru u Omišu i na Braču, otkrivaju zašto vole svoj posao, što im prolazi kroz glavu dok lete te strahuju li njihove obitelji dok su u akciji.
Ljeto iza nas obilježili su brojni požari, neki od najvećih koje pamtimo posljednjih nekoliko godina na našoj obali. Vatra je gutala šume, polja i rubove naselja, kuće, automobile i bespomoćne životinje, a među najtežima bio je onaj u Omišu koji je, nažalost, odnio tri života. Borba s plamenom koji guta sve pred sobom nastavila se na novom terenu nakon što je izbio veliki požar na Braču. S vatrom se na tlu borilo više stotina hrabrih vatrogasaca iz svih područja Hrvatske, a iz zraka su ih gasili kanaderi među čijim su neumornim pilotima bila i trojica mladih natporučnika, pripadnika 855. protupožarne eskadrile: Mislav Petrović iz Slavonije, Luka Mihovil Glas iz Zagorja i Marino Bukvić iz Dalmacije.
Dok je većina nas uživala u ljetu i godišnjim odmorima, njima su dani umjesto na plaži prolazili u kabini kanadera, u kojoj su tijekom velikih vrućina uvjeti rada iznimno teški unatoč klima-uređaju. Iz kanadera su tijekom gašenja požara na Braču vodu izbacili čak više od tisuću puta, a let njihova kanadera HR855 postao je, otkrivaju nam neustrašivi piloti, najpraćeniji let svijeta na servisu Flightradar24.
Ipak, uspjeli su pronaći malo vremena za razgovor u vojarni "Pukovnik Mirko Vukušić" u Zemuniku Donjem, u kojoj je smješteno 93. krilo Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, gdje su nam otkrili što sve proživljavaju u avionu, zašto su uopće postali vojni piloti i kako se s njihovim opasnim poslom nose njihove obitelji. Svaki od njih ima različitu priču, ali isti posao koji znači sate provedene u zraku i čestu odvojenost od obitelji, što nikome ne pada lako.
Natporučnik Mislav Petrović
Mislava Petrovića (27) zrakoplovstvo je počelo privlačiti u 4. razredu Gimnazije Antuna Gustava Matoša u Đakovu, nakon čega je upisao aeronautiku na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu. Za vojnog pilota prijavio se iz znatiželje i bez velikih očekivanja, a 2018. na selekcijskom letenju shvatio je da želi biti u – kanaderu.
"Prvo sam želio letjeti u borbenim zrakoplovima, ali život me odveo drugim putem. Tek sam tijekom daljnjeg školovanja otkrio da u Hrvatskoj kanaderima upravljaju vojni piloti. Radio sam i kao nastavnik letenja na avionu Pilatus PC-9M, a danas sam u protupožarnoj eskadrili i pilot kanadera", ističe ponosno.
Odrastao je u Đakovu s roditeljima i dva starija brata, a kao dječak je najviše volio igrati videoigrice, baviti se sportom i družiti se s prijateljima. Ima jako lijepa sjećanja na djetinjstvo. "Nedostaje mi taj jednostavan način života prije nego što su svijetom zavladale društvene mreže i volio bih jednog dana takvo odrastanje omogućiti svojoj djeci", priznaje Mislav.
Pohađao je Osnovnu školu Josipa Antuna Ćolnića, a nakon toga đakovačku gimnaziju, u kojoj je upoznao i svoju zaručnicu Juliju. Kada je došlo vrijeme za fakultet, upisao je aeronautiku, smjer vojni pilot. Ovo mu je, otkriva, prva sezona protupožarnog letenja. Obuku na kanaderu CL-415 počeo je u prosincu 2025. i još skuplja iskustvo, spreman na sve izazove. Radni dan započinje opušteno, bez stresa, ali u pripravnosti. Kada zazvoni alarm za požar, preplavi ga adrenalin, ali nastoji kontrolirati osjećaje i uvjeriti samoga sebe da je to običan posao.
"Emocije su tada u drugom planu, tek se nakon leta opustim i prepustim osjećajima i dojmovima", kaže Mislav. Priznaje da to ponekad baš i nije lako. Možda mu je najteže bilo tijekom požara na omiškom području u kolovozu, kada je vatrena stihija pustošila sve pred sobom, a prizori koje je tamo zatekao bili su strašni.
"Nažalost, požar u Omišu dogodio se tijekom noći, kad kanaderi ne mogu letjeti. Mi smo stigli rano ujutro, kada je sve tehnički bilo gotovo. Pojavili smo se s izlaskom sunca i prizor zgarišta bio je zaista najgori koji sam vidio", prisjeća se. Iz Omiša je bio direktno preusmjeren na Pelješac, na novi požar, također velikih razmjera. "U jednom sam se trenu zapitao hoćemo li ga uspjeti staviti pod kontrolu. Srećom, zajedno s vatrogascima na zemlji, uspjeli smo", dodaje.
Tada se još jednom uvjerio koliko su važni kanaderi, ali i cijeli protupožarni sustav. Naglašava kako piloti često dobivaju puno medijske pažnje, ali da iza svega toga stoji ogroman trud njihovih tehničara, koji se brinu o tehničkoj ispravnosti aviona, kao i zemaljskih snaga koje požare kontroliraju danima i noćima nakon što oni napuste požarište. Potrebno je puno iskustva da se u kratkom vremenu donesu dobre procjene i koordinira način na koji će pristupiti gašenju.
"Ja još gradim iskustvo, letim s iskusnim kapetanima koji su vrhunski mentori i prenose mi svoje znanje. Radimo timski i na svakom požaru puno naučim. Ne postoji udžbenik koji vas može pripremiti baš na sve", zaključuje Mislav, dodajući kako među pilotima postoji posebna vrsta prijateljstva koja se razvija upravo u takvim ekstremnim situacijama. "Provodimo puno vremena zajedno i zbližili smo se. Razmjenjujemo korisne informacije i međusobno si pomažemo da budemo bolji i da posao odradimo najbolje što možemo", kaže. Kada nema požara, vrijeme koristi za rad na sebi – voli čitati i vježbati te razmjenjivati iskustva s kolegama.
Najveća su mu životna podrška njegova obitelj i zaručnica Julija koji, kad je na terenu, detaljno prate sve vijesti o požarima. Najviše se, naravno, brine njegova majka. "Svaki put kada se čujemo, kaže mi: ‘Pazi kako letiš!‘", otkriva Mislav. Zaručnica Julija najveća mu je podrška u životu jer je svjesna specifične prirode posla kojim se bavi – u potpunosti mu se prilagođava i žrtvuje kako bi mu omogućila da ga odradi najbolje što može. I zato joj je posebno zahvalan.
"Bila je uz mene tijekom cijelog studija i obuke za vojnog pilota i još uvijek me najviše bodri. Svi moji uspjesi su i njezini. Žene i obitelji pilota u protupožarnoj eskadrili se žrtvuju i puno toga preuzimaju na sebe. Cijelog ljeta nas nema kod kuće pa one drže sva četiri zida kuće i često se više brinu za nas nego što se mi sami brinemo. Svjestan sam da se moji bližnji moraju žrtvovati zbog mene. Propuštam brojne lijepe trenutke i to je cijena mog posla", poručuje.
Mislava i njegove kolege ljudi često nazivaju "nebeskim vatrogascima", no on sebe smatra dijelom sustava koji je potreban da bi se posao uspješno odradio. "Nisam važniji od tehničara ili vatrogasaca na zemlji. Svatko ima svoju ulogu bez koje posao ne bi mogao funkcionirati", kaže Mislav, koji voli letenje, ali dodaje kako su najljepše što mu je ovaj posao donio – ljudi. Naglašava da je okružen dobrim ljudima, uzorima od kojih može puno naučiti. Voli doći na posao i kada se leti i kada se ne leti. Veliku pažnju javnosti privukla su edukativna videa koja je Mislav s kolegama snimio za društvene mreže MORH-a.
"Javilo mi se nekoliko prijatelja iz djetinjstva, svi koje poznajem su zainteresirani i drago im je čuti moje dojmove iz aviona", poručuje Mislav. Jedna od najvažnijih stvari za svakog vojnika je fizička forma, pa tako i za Mislava, koji joj se u posljednje vrijeme više posvećuje. Kaže kako fizičkom aktivnošću i druženjem s najbližima održava i svoje mentalno zdravlje. "U ovom je poslu vrlo važna sposobnost kontrole stresa", kaže mladi pilot, koji se zbog posla sa zaručnicom trajno preselio u Dalmaciju.
Aktualna protupožarna sezona još nije gotova, ali kada završi, na redu je godišnji odmor koji će posvetiti zaručnici, obitelji i prijateljima. Želi se vratiti i nekim hobijima koje je morao odgoditi zbog punog rasporeda tijekom ljeta i uživati u obiteljskom životu bez previše uzbuđenja.
Natporučnik Luka Mihovil Glas
"Prijatelj mi je u srednjoj školi otkrio da postoji fakultet za vojne pilote, a ideja da mi letenje postane posao na prvu mi je bila zanimljiva pa sam odlučio pokušati. Nakon školovanja na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu, do 2023. bio sam pripadnik eskadrile u kojoj sam u avionu Pilatus stekao vrijedno iskustvo i izgradio temelje svoje pilotske karijere. U potrazi za novim izazovima i dinamičnijim letenjem, zatražio sam premještaj u protupožarnu eskadrilu", započinje svoju priču Luka Mihovil Glas (29). Odrastao je u blizini Krapine, u zagorskom mjestašcu Preseka Petrovska, sa sestrom, mamom i bakom. Nakon osnovne škole upisao je Matematičku gimnaziju u Krapini, a potom i fakultet u Zagrebu. "Pamtim djetinjstvo kao jedno lijepo i ispunjeno doba, bez briga i pameti. Najviše vremena provodio sam u prirodi", prisjeća se.
Od njegovih prvih samostalnih letova prošlo je 12 godina, više ih i ne pamti, ali sjeća se prvog gašenja požara kanaderom, jer tada je shvatio da je donio ispravnu odluku i da je to posao koji želi raditi do kraja karijere. Za njega ne postoji tipičan radni dan jer je svaki drugačiji.
"Nekad smo angažirani već od pet ujutro i vraćamo se u bazu navečer, a neke dane provedemo čekajući poziv i odrađujući druge svakodnevne zadaće. Započinjemo letačkom pripremom, provjerom meteorološke situacije i ispunjavanjem dokumentacije. Kad je priprema završena, polijećemo ili čekamo angažiranje. Osjećam određenu dozu adrenalina svaki put kad dobijemo poziv jer je svaki požar drugačiji i nikad ne znate što vas čeka", priznaje Luka.
Svoje emocije u avionu ne isključuje, ali o njima nema vremena razmišljati. "Položaj ljudi i imovine u odnosu na smjer širenja požara bitni su za donošenje odluka pa dok letim, razmišljam samo o tome. Jedan od najvećih požara koje sam dosad vidio u karijeri i koji mi se urezao u pamćenje bio je onaj u Blatu na otoku Korčuli", kaže mladi pilot.
Kada ne leti, Luka Mihovil slobodno vrijeme provodi u društvu supruge Roberte s kojom je u braku od 2024. i koja mu je najveća podrška. "Nakon cjelodnevnog dežurstva i gašenja požara lijepo je vratiti se kući, gdje me s osmijehom čekaju supruga, naša kći i pas Bepo. Kod njih uvijek postoji doza zabrinutosti kada sam na požaru, ali najteže im pada odsutnost od kuće", priznaje Luka.
Ovaj posao mu je, konstatira, donio sjajne prijatelje, izvanredno iskustvo, veliko zadovoljstvo i novi dom u Dalmaciji. Najljepši dio posla mu je sletjeti u bazu nakon cjelodnevnog gašenja požara i znati da je sve uspješno odrađeno. Kad je slobodan, voli otići u ribolov, planinariti s obitelji i putovati. Na posao odlazi isključivo biciklom i tako odradi sat vremena kardio treninga svaki dan, a uz to na poslu trenira u teretani. "Važno mi je biti fizički aktivan i u dobroj formi, a što se izgleda tiče, zaista se trudim jer volim dobro pojesti", kroz smijeh kaže Luka.
Natporučnik Marino Bukvić
Marino Bukvić (28) u srednjoj školi odlučio je postati zrakoplovni tehničar. Avioni su mu bili zanimljivi jer se nije imao priliku susretati s njima svaki dan, a kako je sve više učio i stjecao praksu, poželio se okušati i u letenju. "Htio sam saznati što mi nedostaje da postanem pilot, a ispalo je da imam sve što je potrebno. Prošao sam testiranja i odlučio letjeti u kanaderu. Otac mi je bio vatrogasac pa je to pridonijelo odluci, ali i taj humani aspekt, gašenje požara, spašavanje imovine, pomaganje drugima... U protupožarnoj eskadrili sam tri godine, a ovo mi je druga protupožarna sezona", govori nam Marino.
Odrastao je u malom selu sjeveroistočno od Zadra, s roditeljima i dvije sestre. Završio je Osnovnu školu Bartola Kašića, a potom Tehničku školu Zadar, smjer zrakoplovni tehničar. Nakon srednje škole upisao je studij aeronautike na Fakultetu prometnih znanosti u Zagrebu, gdje je i diplomirao.
"Djetinjstvo pamtim po igri, druženju, bezbrižnosti i, naravno, kupanju. Veći dio dana provodili smo vani i uvijek se nešto igralo ili smišljalo. Nije bilo toliko mobitela, društvenih mreža pa smo se sami znali zabaviti. Bilo je jednostavnije i bezbrižnije i taj osjećaj mi je ostao u najljepšem sjećanju", otkriva.
Njegov uobičajen radni dan počinje večer prije smjene, kada provjerava raspored, je li mu mobitel napunjen, zvuk uključen, kako bi u slučaju ranijeg pozivanja bio spreman odgovoriti i stići na posao. Ako noć protekne mirno, dolazi na posao u sedam sati.
"Okupljamo se na jutarnjem sastanku, upoznajemo se s ispravnošću tehnike, meteorološkim uvjetima, stanjem na proteklim požarištima i ostalim informacijama", nabraja Marino. Netko se voli povući u svoj ured i ponavljati stručnu literaturu, netko ode na lagani trening, a većina voli provoditi vrijeme u zajedničkom druženju. Teme su im, naravno, većinom vezane uz letenje. Marino kaže da je na zvuk alarma već imun. "Kada dođe zapovijed, odmah se primimo posla jer od poziva imamo 30 minuta za polijetanje. Proučavamo lokaciju požara, provjeravamo posljednje uvjete i slažemo sliku o tome što možemo očekivati na požarištu. Slijedi prijeletni pregled, provjere prije polijetanja i odlazak", otkriva.
Emocije tijekom leta može isključiti i naglašava da je to poželjno. Važno je ostati profesionalac do kraja leta, naglašava, jer tako čuvaju sebe, ali i druge. "O ljudima, kućama i životinjama razmišljamo u kontekstu sigurnosti, promatramo prostor oko sebe da ne ozlijedimo nekoga ili nepotrebno ne oštetimo materijalnu imovinu. To, naravno, ne znači da smo inače hladni i bezosjećajni. Taj emotivni dio dolazi do izražaja tek po završetku smjene", otkriva.
Tijekom leta ne smije dopustiti da ga emocije obuzmu jer bi, konstatira, srce moglo povući u opasne i bezizlazne situacije. Od svih požara ove sezone u pamćenju mu je najviše ostao jedan manji na Dugom otoku, u Parku prirode Telašćica. "U to vrijeme bio je aktivan veliki požar na Korčuli i kod Grebaštice. Ovaj relativno mali požar nekako je prošao ispod radara. Kolega i ja smo s dva Air Tractora stigli čak i prije vatrogasaca, brzo djelovali i primirili ga do zalaska sunca. U posebnom mi je sjećanju jer je pokazao kako se takav požar može učinkovito staviti pod kontrolu ako se na vrijeme reagira", govori.
Stresne situacije koje proživljava s kolegama ga povezuju na nekoj drugoj razini, njihova prijateljstva nisu obična. Smatra da ekstremne situacije mogu povezati i zbližiti ljude i više nego dugogodišnja prijateljstva, a najbolji dokaz tome je velik broj kumstava među pilotima. "Mislim da to dovoljno govori o tome koliko smo međusobno povezani", govori Marino sa smiješkom.
Najveća su mu potpora zaručnica Lucijana, obitelj i uski krug prijatelja. Svjestan je da im nije lako zbog posla kojim se bavi. "Odvojeni smo i nije im zasigurno lako, ali pronalaze načine kako se nositi s time. Na kraju krajeva, i oni su dio svega, iako nisu u kabini s nama", smatra.
Otac mu je bio vatrogasac i vatrogastvo smatra plemenitim pozivom u koji se i on djelomično zaljubio. A što misli o nadimku "nebeskog vatrogasca" koji piloti kanadera nose? Laska mu. "Rekao bih da smo mi vojni piloti kojima je zadaća pomagati vatrogascima u gašenju požara. Dakle, piloti smo, iako privatno, kada se susretnemo s nekim vatrogascem, pozdravimo ga sa: ‘Di si, kolega!‘", otkriva Marino.
Nakon cjelodnevnog letenja i situacija kojima svjedoči ne pada mu na pamet opterećivati se nebitnim stvarima. Najveće mu profesionalno zadovoljstvo pričinjaju uspješni letovi, ali i pogled iz kabine na njegovu predivnu domovinu. To je nešto što se teško može opisati riječima, dodaje. Ovaj posao promijenio je i Marinov način zamišljanja ljeta, koje mu je kao svakom pravom Dalmatincu prije značilo puno više.
"Bilo mi je sinonim za doba godine bez obaveza, za igranje, guštanje, kupanje. Sada se to malo promijenilo. Ljeto je sinonim za rad, rad i još malo rada! U ljetnim mjesecima nemamo mogućnost korištenja godišnjeg odmora, ali zato u eskadrili ima puno dobrih skijaša", kroz smijeh kaže Marino.
I on je sudjelovao u snimanju edukativnih videa za društvene mreže MORH-a i popularnost mu je, priznaje, nakon njih malo porasla. "Što se tiče toga koliko vojna odora i pilotska profesija privlače djevojke, rekao bih da to ipak nije baš kao u filmu ‘Top Gun‘. Kada nismo na poslu, mi smo u civilu, sasvim obični ljudi", govori.
Nakon sezone kreću nove obuke, treninzi i dežurstva, a kada dođe vrijeme za godišnji odmor, vjerojatno će na neko putovanje. Veseli ga promjena okruženja i odmak od svakodnevice. Do odmora će se nakon napornih dana opuštati šetnjama ili trčanjem. "Kad cijeli dan provedete u avionu i stalno ste koncentrirani, dobro dođe malo fizičke aktivnosti i mira. Tako odmorim glavu i izbacim iz sebe sve što se tijekom dana nakupilo", priznaje.
Marino u slobodno vrijeme voli otići na more, sjesti na piće s obitelji ili prijateljima, baviti se raznim sportovima, a posebno voli nogomet. Osim trčanjem i šetnjama, formu održava vježbanjem, a u očuvanju mentalnog zdravlja pomažu mu zaručnica, obitelj i prijatelji. Fizički izgled mu je važan prvenstveno iz profesionalnog aspekta. "Trudim se biti uredan i primjeren jer, osim što smo vojni piloti, mi smo i časnici Hrvatske vojske te je važno dostojanstveno predstavljati Hrvatsku", kaže Marino.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....