Glumica koja je utjelovila Lepu Smoje u predstavi "Tiha noć" splitskog HNK povodom stote godišnjice rođenja legendarnog Miljenka Smoje, oduševila je splitsku publiku pa su dodane dvije nove predstave 2. i 3. srpnja, a ona otkriva zbog čega je zaljubljena u svoj Split, kakva temperatura joj najviše odgovara za kupanje, zašto ne vozi auto i koje se životinje panično boji.
Je li vam bilo izazovno tumačiti lik Lepe Smoje, žene koju ste poznavali i koja je već za života postala splitska legenda poput njezinog supruga Miljenka Smoje?
- Velika odgovornost i pritisak, i dva mjeseca rada, stresa, emocija, ljubavi… Ali očito sam uspjela. Naš legendarni fotograf Feđa Klarić, najbliži prijatelj Miljenka i Lepe Smoje, nakon premijere mi je dao predivan buket i poruku: "Draga Nives, tebi fala što je Lepa još uvik među nama! Obitelj Klarić."
Koja su vam najdraža sjećanja na Lepu?
- Prve glumačke korake, kao i većina splitske dice, napravila sam u umjetničkom studiju Mozaik kod tete Lepe. Cijeli život je na neki način bila je prisutna u mom životu. Pratila je moj rad, uvijek mi je davala korisne savjete, bila je ljubiteljica teatra, a i privatno smo se često družile, u sada već legendarnog Fife. Teta Lepa je svojim radom u Mozaiku napravila pravi rasadnik uspješnih ljudi od pjevača, glumaca, plesača, redatelja….
Jeste li se pribojavali komentara publike i kritike s obzirom na to da predstava govori o stvarnim ljudima koji još žive u sjećanjima Splićana?
- Naravno. Iako za svaku ulogu postoji ta vrsta pritiska, a posebno ovakve uloge su dvosjekli mač za glumca. No uspješno sam se nosila s tim pritiskom, dala sam apsolutno sve od sebe, jer je to bio jedini način da ne upadnem u neku vrstu psihoze koji nosi ovakav glumački "zalogaj". Nakon premijere su me dočekali šjor Feđa, njegova supruga Branka, naš vrsni baletan Ivica Petrić kojeg je teta Lepa odgojila, svi njeni najbliži prijatelji… Za mene je to bilo jako emotivno, puno suza i ljubavi. Njihova reakcija mi je bila najveća nagrada i priznanje. I splitska publika je jako emotivno doživjela predstavu koja je po meni predivna. Svi kolege su odigrali divne uloge, a redatelj Goran Golovko opet je briljirao nakon kultne predstave "Suze i smij starega Splita" koju igramo već 11 godina na Splitskom ljetu.
Trideset godina ste članica Drame splitskog HNK. Kakav je osjećaj nakupiti toliko radnog staža na daskama koje život znače?
- Zar je već toliko prošlo? Bilo je tu svega, i uspona i padova, ali kada odvrtim film unatrag, vrijedilo je - iako je moja životna želja bila da budem stjuardesa.
Imate li nakon tolikih godina još uvijek tremu?
- Uvijek, samo što se nauči kanalizirati i prerasta u osjećaj odgovornosti. Kako je naš veliki Boris Dvornik govorio: "Jedino lud čovik nema tremu".
Koji vam je najemotivniji trenutak u glumačkoj karijeri koji posebno pamtite?
- Bilo ih je puno, ali ako moram izdvojiti jedan trenutak onda bi to bio odlazak s filmom "Zvizdan" Dalibora Matanića na Filmski festival u Canessu. Taj trenutak kada je avion sletio u Nicu, gdje pista kao da uranja u more, i pomisao da sam svojim radom zaslužila biti djelićem najprestižnijeg filmskog festivala na svijetu, pamtit ću do kraja života. Čvrsti stisak ruke Dade Matanića i njegov način da me još više unervozi, osmijeh Ankice Tilić i dugi, dugi pljesak publike… To je neopisiv osjećaj. Naravno, kao i obično, ni u Canessu nisam pogledala film. Uveli su me u dvoranu samo na naklon. Kako nikada ne gledam filmove u kojima glumim, Dadi sam dala obećanje da ću film pogledati ako ga kandidiraju za Oscara.
Zašto se ne volite gledati?
- Ne volim se ni vidjeti ni čuti. Nisam pogledala niti jedan svoj film ni serijal. A zabranila sam i svojoj obitelji da mi dolaze na predstave. Saznanje da su u publici previše bi me stresiralo. Oni to poštuju, iako nekada kriomice dođu.
A koje uloge se i danas rado sjetite?
- Glumcima su uloge kao djeca. Mnoge su mi muke zadale, od nekih sam više očekivala, neke su me pozitivno iznenadile i ne bih mogla izdvojiti baš jednu. Svaka mi je draga na svoj način. Ali primjerice, doživjela sam jedno neuobičajeno iskustvo s ulogom Seke Odak u seriji "Ruža vjetrova". Kako je žanr sapunice najnezahvalnija forma za glumca, sebi sam dala u zadatak da pune dvije godine pišem i glumim lik Seke. Najteže razdoblje rudarskog rada rezultiralo je ulogom koja je i poslije prikazivanja serije nastavila svoj samostalni život na društvenim mrežama. Ima svoje vjerne fanove, memove…, Tako da je danas ne gledam kao svoju kreaciju već meni nekog poznatog. Od Seke sam "zaradila" i diskus herniju jer sam je u vrtoglavim potpeticama igrala nakrivljenu pune dvije godine.
Najdraža nagrada?
- Najveća nagrada za glumca je imati svoju vjernu publiku. Naravno da priznanja struke upotpunjavaju taj osjećaj da radite nešto vrijedno. Ali ako moram izdvojiti jednu to je sjećanje i uzbuđenje kada sam dobila svoju prvu teatarsku nagradu "Marul" za ulogu Mare u predstavi "Libar" redatelja Gorana Golovka. Jer kao i u životu, pamti se prvo ispadanje zuba, prva ljubav, prvo pijanstvo…
Dokle ste stigli sa svojim autorskim projektom, TV serijom "Ko je jamio, jamio je"?
- Čitala sam intervju mladoga redatelja Jurja Lerotića koji je, kada su ga prve godine pitali što radi, kazao film, pa su ga isto pitali iduće godine i odgovor je bio isti, pa treće i opet je rekao - radim isti film. Tako i ja. Počela sam intenzivno pa odustala, pa ponovno krenula. To je jedan složen i mukotrpan proces koji je publici nevidljiv i nepoznat, ali ne, nisam još odustala. Puno toga se tu treba posložiti. Odgovor je - možda uskoro, a možda i nikada.
Odrasli ste u Splitu, u hercegovačkoj obitelji. Koliko je Split ‘omekšao‘ vaše hercegovačke gene?
- Split je već omekšao moje roditelje. Tata je tu išao u školu, a mama mi je odrasla u srcu Dubrovnika kod Buže. Ali ja sam jako ponosna na svoje hercegovačko podrijetlo i uvijek se vraćam Hercegovini .To je ono praiskonsko u svakom čovjeku. Split mi je dao sve i on me formirao kao osobu i glumicu tako da za sebe mogu reći: "Južnjakinja od glave do pete".
Biste li mogli živjeti u gradu bez mora?
- Mislim da nema osobe na kugli zemaljskoj koja ne bi poželjela živjeti uz more. Želja mojih roditelja bio je Split pa se znam često našaliti da ni Dioklecijan, kao ni moji roditelji, nisu bili ludi. Ne toliko bez mora nego bez Splita. Split Vas svakim danom iznova fascinira, iznenađuje, uzbuđuje, šarmira ljepotom… Ta živa scenografija i smisao za humor je moj punjač baterija i srce mi uvijek zatreperi kad se s puta vraćam doma.
Koji vam je najdraži dio Splita?
- Odrasla sam u kvartu koji je nosio naziv - Siromašna četvrt. Na zidu jedne zgrade još uvijek stoji natpis "Ovdje te stranče zakon ne štiti". Volim svaki dio ovoga grada - od betonskog Splita 3 do favela u kakvoj sam odrasla, sve ulice Varoša i Geta… Kao neopterećena djeca lutali smo i otkrivali svaki kutak grada. Jedino što me istinski sada žalosti i ljuti je arhitektonski užas koji je nastao zbog pohlepe i profita na istočnoj strani Splita. Iako rijetko idem u taj dio grada, šokirao me taj urbanistički genocid, zgradurine bez reda i ikakvog plana. To doživljavam kao atentat na Split, na njegovu posebnost i ljepotu.
Najniža temperatura mora u kojoj ste se okupali?
- Temperatura rashlađene mineralne - 18 stupnjeva. Obožavam hladnije more i nakon razgovora s vama idem ove godine na prvi zaron. Najljepši osjećaj na svijetu.
Odlazite li još na jahanje?
- Iako sam bila veliki zaljubljenik u jahanje, igrala sam čak i predstavu "Svatković" na konju, s godinama sam postala opreznija. Zbog posla i načina života odustala sam od jahanja, iako i dalje obožavam konje.
A koje se životinje bojite?
- Konja se ne bojim, ali pileta da. Bojim se malih životinja.
Idealan odmor?
- Volim aktivni odmor, ne mogu puno ležati i biti na jednom mjestu.
Kada ste posljednji put imali kratku kosu?
- Što sam starija to mi je kosa kraća. A kako godine idu, brzo ću imati frizuru - ‘na ježa‘. Po meni duga kosa odgovara mladosti, tako da na starijoj ženi kao što sam ja, duga kosa izgleda malo otužno.
Zašto nikada niste vozili automobil?
- Draži su mi avioni i letenje - od automobila.
Kako to da vas nema na društvenim mrežama?
- Jednostavno se nisam zarazila tim virusom virtualne i komunikacije koja nije čak ni realna. Baveći se ovim poslom taj dio samopromocije me ne zanima. Vrijeme koje bih trošila na društvenim mrežama, koristim za osobne kontakte i uživam u svom mikrosvijetu koji je sastavljen od vrlo uskog kruga ljudi. Moje godine su me naučile da energiju dajem najmilijima jer život je jako nepredvidljiv.
Jeste li jutarnji ili noćni tip?
- Ja sam vam jedan čudan tip.
Omiljeni kućanski posao?
- Kuhanje.
A koji vam je najdraži kutak vašeg doma?
- Balkon, uvijek prepun cvijeća.
Što radite kada ne radite?
- Radim.
Kada psujete?
- Kada sam jako ljuta.
Da ulovite zlatnu ribicu, što biste poželjeli?
- Svima zdravlja i sreće.
Jeste li sretni što je Hajduk nedavno osvoji Hrvatski kup?
- Naravno jer sam vjerni navijač Hajduka, a posebno me veseli što su europski uspjeh napravila splitska dica što želim od srca i prvoj momčadi. Hajduk živi vječno.