Nasmijan, duhovit i opušten - baš kakav je i pred kamerama, takav nas je dočekao i na snimanju Stipe Sladoljev (47), novi voditelj Dnevnika Nove TV. Nakon gotovo 24 godine u sportskom novinarstvu, bezbrojnih reportaža i prijenosa najvećih sportskih događaja odvažio se uhvatiti u koštac s novim izazovom, koji je ipak dočekao s manjom dozom treme, bez obzira na to što je već više od dva desetljeća prepoznatljivo televizijsko lice.

Ponosan je i zahvalan šefovima na povjerenju koje su mu dali, ali i malo nostalgičan zbog ljubavi koju osjeća prema sportskom novinarstvu i rastanka sa sportskom redakcijom. No, više od svega prevladava sreća jer odluka je, kaže Stipe, ipak bila jasna, lijepa i logična. Vijest je prvo priopćio supruzi Viktoriji koja mu je čestitala, uz dodatak - "samo nemoj da ti bude teže". U velikom intervjuu za Gloriju karizmatični voditelj otkrio nam je kako je doživio prijelaz iz sporta u informativu, kad se zaljubio u novinarstvo, je li mu bilo teško s 14 godina rodne Vodice zamijeniti Zagrebom te što ga je osvojilo kod supruge.

Jeste li se ikad zamišljali na ovoj poziciji?

- Da se ta opcija uopće razmatra, doznao sam prije nekih godinu i pol, ali sve je to bilo samo u nekim usputnim razgovorima, kao jedna eventualna mogućnost, bez konkretnih planova i ponuda. Dotad se nisam zamišljao u ovoj ulozi, a otada bi mi s vremena na vrijeme to palo na pamet. Prvi konkretan razgovor dogodio se krajem travnja. Moja odluka bila je s jedne strane emotivno nabijena jer jako volim sportsko novinarstvo, ali s druge strane laka i logična, jer me u životu zanima jako mnogo toga. Sport mi je oduvijek bio najveća strast, ali ovo sam doživio kao divan novi izazov.

Osjećate li tremu ovih dana?

- Uoči prvog Dnevnika trema je išla nekako kao parabola: od minimalne preko velike pa natrag do minimalne. Kad sam dobio i prihvatio novu ulogu, razmišljao sam: "Prezentiram sportske vijesti već više od 20 godina, sve je to vrlo slično". Pa je trema rasla sa svakom novom probom, vježbom i snimanjem raznih promotivnih materijala. Tu me sad počeo obuzimati dojam "aha, ipak je ovo nešto veliko". Onda je trema opet počela padati uz podršku kolega, pa je uoči prvog Dnevnika opet bila minimalna. I sad kad imam tih prvih nekoliko Dnevnika iza sebe, mogu reći da svaki novi dočekujem još malo opuštenije.

Koja je najbolja stvar kod rada na televiziji, koja je najgora?

- I najbolja i najgora je izloženost. Ti si iz dana u dan pred stotinama tisuća, možda i milijunima ljudi. Važe se i mjeri svaka tvoja riječ, gesta, mimika. Najbolje je to što tako i treba biti ako želiš doprijeti do ljudi! A najgore je to što ćeš zbog svake greške (a one su uvijek moguće) biti s pravom kritiziran, tvoja vjerodostojnost bit će dovedena u pitanje i nemaš pravo na loš dan ("eto, danas mi se baš to ne radi, napravit ću to samo da se riješim, pa ću popraviti idući put").

Stipe je nakon 24 godine napustio sportsko novinarstvo i zasjeo u voditeljski stolac

Nova TV

Kako ste uopće došli do televizije?

- Sasvim slučajno! U proljeće 2002. bio sam apsolvent filozofije i religijskih znanosti i opciju TV novinarstva nisam uzimao nimalo ozbiljno. I onda sam na HRT-u ugledao oglas za audiciju za sportske novinare. Prijavio sam se uz jednostavnu pomisao "zašto ne?" i prošao. Honorarni posao dobili smo nas petorica, od kojih smo dvojica, Saša Lugonjić i ja, ostali u branši. Nitko ne želi raditi nešto što nema recepciju. Kad nešto stvaraš, bile to vijesti ili cipele, želiš da se to ljudima sviđa, da im to treba i da to konzumiraju. Televiziju sam gledao od malih nogu, uživao uz nju, zabavljao se i učio. Kad sam počinjao raditi, televizija je bila medij bez premca. I danas je važna i gledana. Važni su i drugi mediji i drugi kanali dopiranja do ljudi i mogu se zamisliti da radim i nešto drugo. Ali, eto, slučajnim spletom okolnosti radim baš na televiziji.

Zašto baš sportsko novinarstvo?

- Pa ja imam prilično realan i prizemljen karakter. Mojoj supruzi i nekima drugima oko mene to nekad smeta, ali takav sam. I onda su takve i moje želje. Ako mislim da nešto nije realno, teško da to baš mogu željeti. Mislio sam da sam preveliki autsajder da bih radio na televiziji, koja je u to doba bila medij bez konkurencije. Jesmo se prijatelji i ja uz televizijske i radijske prijenose zabavljali oponašajući sportske komentatore, ali ne znam je li itko od nas o tome ozbiljno razmišljao. Na tu audiciju prijavio sam se doslovno isključivo uz misao "zašto ne?".

Koje su glavne odlike sportskog novinarstva u odnosu na ostala područja?

- Mislim da je glavna odlika ta da se sportskim novinarstvom možeš baviti samo ako baš jako voliš sport. Moraš ga osjećati i pamtiti. Moraš proći euforije i tuge. U politici i ekonomiji moraš biti analitičan. Navijanje je nepoželjno. U sportu je navijanje poželjno, iako se i tu traži objektivnost. I u sportu je važna analitičnost, ali po meni prije svega voliš, osjećaš i zabavljaš se, bez toga ništa. To me i privuklo.

Snimljeno u Eichholtz by Mashroomu

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Najdraža situacija s terena u karijeri?

- Kao i kod mnogih stvari u životu, najdraže su mi najranije uspomene, kad si najemotivniji i sve ti je veliko i važno. Pa bih izdvojio Olimpijske igre u Ateni 2004. i osvajanje rukometnog zlata. Evo i sad mi pred očima tako živo izgleda let Mirze Džombe dok zabija neki od svojih devet golova u finalu.

Je li sport bio ljubav od malih nogu? Kakvi ste bili kao dijete?

- Do puberteta dijete kao svako drugo, zaigran, naša ulica bila je divno mjesto za odrastanje. Ekipa smo bili brat, ja i susjed/rođak Frane, uz još djece iz okolnih ulica. Mi nismo imali brod, a Frane da, pa bismo s njegovom obitelji ljeti išli po otocima Prviću, Tijatu, Logorunu. Sjećam se i kako sam uživao kad bi mi majka čitala "Priče iz davnine". U pubertetu sam zavolio sport, ali i često bježao u neke svoje svjetove. Gledao sam utakmice na televiziji, slušao na radiju, sam ili s prijateljima... čitao knjige, novine... Uživao sam kako u društvu tako i u samoći. Zaljubio sam se u grčku mitologiju, pa u srednji vijek. Do beskonačnosti bih listao Opću enciklopediju Leksikografskog zavoda. Ne mogu sad baš reći da sam školu izrazito volio, uvijek sam više volio ljetni odmor, ali sve što se radilo u školi bilo mi je nekako jasno i logično da treba svladati i to sam s lakoćom i radio. Matematika mi je bila posebno jasna, logična i lagana.

Kako ste od matematike došli do filozofije i religijskih znanosti?

- Svi Vodičani u srednju školu išli su u Šibenik, ali zbog ratnih zbivanja bilo je neizvjesno kako će se škola točno moći odvijati pa su me roditelji odlučili poslati u Zagreb. Upisali su me u XV. gimnaziju (MIOC), ja tada nisam ni znao da je to nekakva najprestižnija škola u metropoli. Matematika mi je i dalje odlično išla, želio sam postati profesor matematike. A onda sam pred kraj gimnazije počeo razmišljati o svemu oko sebe, pucale su me neke velike priče, čemu sve ovo, što je smisao, mijenjanje svijeta... Čak mi je u jednom trenutku palo na pamet da budem svećenik... I onda sam odlučio upisati studij filozofije i religijskih znanosti. To mi je bila baš velika ljubav! Uživao sam u studiju i maštao o akademskoj karijeri. Možda bi se i dogodilo da nisam jednog dana ugledao oglas da televizija traži sportske novinare.

Koja vam je najdraža uspomena iz studentskih dana?

- Intelektualno: filozofska promjena od kršćanskog apologeta do pluralističkog shvaćanja kršćanstva i religije općenito. Tu mi je najdraži suputnik postao engleski filozof John Hick, relativno veliko ime, iako ne spada u samu kremu povijesti filozofije. Ta promjena bila mi je toliko intelektualno zadovoljavajuća da mi je do danas ostala baš kao jaka "heureka" uspomena. A emotivno: prva baš velika ljubav. Zvala se Petra i kad se to dogodilo, ja nisam mogao vjerovati kako me pokosilo! I dotad sam se ja zaljubljivao, naravno, bilo je tu svega. Ali nikad me to nije obuzelo kao neke druge stvari, od sporta do knjiga. A onda se dogodilo to kao neki slatki šamar od kojega mi se cijeli svijet preokrenuo naopako. Eto, ne jedna, nego dvije najdraže uspomene.

Stipe je sa samo 14 i pol godina napustio rodne Vodice

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Rođeni ste u Vodicama prije 47 godina - na koji način vas je odrastanje u Dalmaciji obilježilo?

- Obilježile su me tako da se i nakon 33 godine života u Zagrebu (iako ga obožavam!) i dalje smatram Vodičaninom. Iz rodnog mjesta otišao sam već nakon osnovne škole 1993. zbog ratnih zbivanja. Bilo mi je 14 i pol godina, roditelji su me upisali u Zagrebu u školu, živio sam u učeničkom domu na Mažurancu. U Vodicama sam naučio govoriti, hodati, plivati... Vodički govor za mene je najmelodičniji na svijetu i dandanas to je moj prirodan govor i mislim da ga ni za notu nisam promijenio. U Vodicama su moji roditelji, rodbina i najstariji prijatelji. Jako sam vezan uz svoje rodno mjesto. Odlazim dolje svaki mjesec, najviše radi roditelja, da njih što češće vidim. S druge strane, u Zagrebu sam proveo sve od srednje škole pa dalje, dakle od nekih formativnih godina, tako da je i Zagreb baš jak dio mog identiteta.

Kako vam je pala prilagodba na Zagreb?

- Ma, brzo sam se ja prilagodio. OK, prvih nekoliko dana bilo je jako čudno. Bio sam jako mlad, a došao sam u veliki grad i u nekakav dom, daleko od obitelji. Tako veliku promjenu olakšalo mi je prijateljstvo. Jer sa mnom je u isti dom i u isti razred došao i prijatelj iz osnovne škole iz Vodica, Hrvoje. Nas dvojica i danas smo bliski. I onda sam brzo zavolio i domsku ekipu iz svih krajeva Hrvatske. A uz svoju zagrebačku ekipu u MIOC-u brzo sam se zbližio i sa samim gradom. Dočekali su me "Shimpoo Pimpoo" Pipsa i "Džinovski" Hladnog piva, i ta dva albuma na neki način bila su "soundtrack" mog dolaska u Zagreb. Mislim da se nikad nisam toliko smijao kao te četiri gimnazijske godine. Ne sjećam se kad sam odlučio da želim ostati živjeti u Zagrebu. Mislim da mi je najkasnije početkom studija to već bilo jasno.

Koliko ste bliski s obitelji, kako danas izgledaju vaša zajednička druženja?

- Dolazim iz predivne obitelji pune ljubavi i potpore. Otac Slavo (78) diplomirani je inženjer elektrotehnike i cijeli radni vijek proveo je u šibenskom TLM-u. Majka Anita (71) je iz Omiša, a brzo nakon osnovne škole počela je raditi u Galebu pa se nakon toga u Vodicama godinama posvetila obitelji, a onda kad smo brat i ja stasali radila je kao krojačica. Brat Marko godinu dana je mlađi od mene, jako smo povezani, u mnogo toga jako slični, a u mnogo toga različiti. I on živi u Zagrebu, završio je računarstvo na FER-u, radi kao IT konzultant. U telefonskim razgovorima baš i ne uživam pa se baš ne čujemo često, ali imamo Viber grupu pa tu dijelimo zabavne, važne i lijepe stvari. Brat i ja u Zagrebu se vidimo na kavama i ručkovima, a roditeljima u Vodice idem otprilike jednom mjesečno. Oni se tada trude da meni bude baš kao na odmoru, kuhaju ručak, ne traže ništa od mene, a meni to ne pada teško. Mislim i da oni na taj način žele pokazati da su dobro i da i dalje sve mogu sami. Gušt nam je kartati remi! A kad dođe i brat sa svojom velikom obitelji, kuća bude puna, to bude jedan baš divan kaos.

Sa suprugom Viktorijom Madunić ste već 21 godinu - kako ste se upoznali?

- Upoznali smo se baš na Novoj TV, gdje sam ja taman počeo raditi u jesen 2004., a na prvo piće pozvao sam je u proljeće 2005. Ona je tada tamo bila lektorica, ali brzo je našla drugi posao. Ja sam prišao njoj i nije trajalo predugo. I ona je sama rekla da joj je od našeg prvog pića pomisao bila "ma vidi kako vrijeme s njim leti".

Stipe je suprugu Viktoriju upoznao 2004., kad su oboje radili na Novoj TV

Privatna arhiva

Što vas je osvojilo kod supruge?

- Prvo to što je simpatična, a svidjela mi se na puno načina, na primjer, divno je hodala. A i to što je lektorica, jer jezik je jedna od mojih geekovskih strasti. Danas me više ne treba osvajati. Osvojen sam i ona je najvažnija osoba u mom životu.

Kako najradije provodite zajedničko slobodno vrijeme?

- Zapravo, gotovo sve ovo što sam rekao da radim u slobodno vrijeme radimo zajedno. Osim treninga u parku, ona od toga zazire, ili kad zaglibim u bespućima vijesti i Wikipedije. Filmove i serije gotovo da uopće ne gledam bez nje, uživamo u tome jer imamo vrlo sličan ukus. I kvizove igramo zajedno. Koncerti, putovanja. Klasika. Nismo jako originalan par.

Izvan Dnevnika, publika vas je upoznala i kao iskusnog kvizaša - kad ste prvi put pokazali interes za kvizove?

- Oduvijek me u životu zanimalo mnogo toga. Već sam spominjao matematiku, filozofiju, religiju, srednji vijek... pa su tu i film i glazba, pa onda jezik, u svoju suprugu zaljubio sam se dok je bila lektorica na Novoj TV, a onda sam teška srca shvatio da ja njoj nakon njezina posla ponekad idem na živce sa svojim jezičnim pitanjima i da o tome radije razgovara sa mnom moj otac nego ona, ha ha. Na isti način zanimljivo mi je bilo i gledanje TV kvizova, od legendarne Kviskoteke pa dalje. Pa sam se onda odlučio i prijavljivati. Pub kvizovi su mi i danas među omiljenim zabavama. Imaš kviz, imaš druženje s dragim ljudima, kako ne bi bio gušt?

Gledali smo vas u "Potjeri" i u "Milijunašu" - jeste li imali tremu pred kamerama na toj poziciji?

- Bio sam i na tadašnjem kvizu "Izazov" još 2000. godine, to je bio moj prvi TV kviz, i tada nisam uspio pobijediti. Imao sam tremu, ne veliku, ali da, bila je prisutna. S jedne strane, meni je lakše nego ljudima koji nisu naviknuti na kamere, a s druge strane možda mi je i malo teže jer sam pod nekakvim "povećalom" ako pogrešno odgovorim nešto što bi "morao" znati.

Karizamtičnog voditelja možete sresti i na pub kvizovima u Zagrebu

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Imate li još neke hobije i interese kojima se bavite u slobodno vrijeme?

- Volim filmove i serije, volim voziti bicikl, volim trening u parku, volim igrati Tetris, ha ha. Jako volim Nicka Cavea, u jednom naletu prije desetak godina čak sam preveo 15-ak njegovih pjesama i mislim da su neki od tih prijevoda baš dobri. Pazio sam da hrvatske riječi odgovaraju duhu engleskog originala, da rima (kad god može) bude tamo gdje je i u originalu i da stihovi pašu na melodiju kao i originalni. I sad jedva čekam njegov koncert u Puli 5. kolovoza.

Što trenutačno slušate, gledate i čitate?

- I dalje se najbolje zabavljam uz glazbu iz razdoblja svoje srednje škole i studija. Rijetko propuštam koncerte Leta 3 i Majki, a jedan od najdražih albuma mi je Morcheebin "Big Calm". Nekad pustim i klasiku. Eto, baš sam nedavno nazvao svoju osnovnoškolsku nastavnicu glazbene kulture da joj kažem kako mi je i dandanas još od njezinih satova kao jedna od najdražih skladbi ostao "Talijanski capriccio" Čajkovskog. Za novu glazbu zadužena je moja supruga. Nedavno sam pogledao seriju "Pluribus", odlična mi je, a sad jedva čekam treću sezonu "House of the Dragon". Trenutačno ne čitam ništa, a zadnju sam pročitao klasičnu knjižicu austrijskog ekonomista Carla Mengera "On the Origin of Money". Volim čitati razumne stvari, zazirem od velikih slabo utemeljenih teorija.

Zahvaljujemo Eichholtz by Mashroomu na ustupljenom prostoru za snimanje.