Za svaki svoj pomak u životu zahvalna sam putovanjima s kojih sam se uvijek vraćala puna ideja i čvrstih odluka. To su valjda jedini trenuci u kojima sam bila više fokusirana na sebe nego na posao. Na RTL Televiziji sam počela raditi prije više od sedam godina, uz studij novinarstva, a moja prva pozicija bila je - serijski urednik. U to vrijeme bila je odlična atmosfera u našoj redakciji, jer je “naša” turska serija pobjeđivala sve slotove konkurentskih TV kuća, a meni je to davalo polet da uz posao odrađujem i sve obaveze na fakultetu pa sam ubrzo diplomirala i stekla zvanje magistre novinarstva i odnosa s javnošću. Potom sam promijenila još dva posla na istoj televiziji - radila sam kao asistentica u odjelu istraživanja analitike medija i tržišta, a od 2017. kao asistentica direktora za organiziranje raznih događanja i koncerata. Ovaj drugi posao mi je bio zaista zanimljiv i dinamičan, nije mi bio problem raditi za manju plaću, doći ranije i ostati poslije radnog vremena, no s vremenom sam shvatila da unatoč zadovoljstvu - sa zarađenim pokrijem tek osnovne troškove života.
Slično se osjećao i moj dečko Daniel Romić. On je nakon diplome na Fakultetu elektrotehnike i računarstva dobio posao u struci, bio je prilično sretan na svom poslu, imao je mlade šefove o kojima je lijepo govorio, no s prosječnom hrvatskom plaćom - uz najam stana i sve životne troškove - nije si mogao priuštiti mnogo toga. U to vrijeme otišla sam na predavanje putopisca Tomislava Perka, koji me oduševio svojom pričom o Novom Zelandu. Pričao je o toj zemlji kao o idealnom mjestu za život, i svakom rečenicom budio u meni znatiželju. Perko je spomenuo i prijavu za New Zeland Working Holiday vizu, a uvjeti su bili sljedeći: mora vam biti najviše 30 godina, trebate imati minimalno 20.000 kuna na računu, obaviti rendgen pluća i imati zdravstveno osiguranje za vrijeme boravka. I, to treba biti prvi put da aplicirate za novozelandsku vizu. Činilo se jednostavno, i kad sam Danielu izložila svoj plan da odemo tamo zajedno na neko vrijeme - složio se.
Najsjevernija točka Novog Zelanda, gdje se spajaju Tasmanijsko jezero i Tihi ocean
Rok za prijavu bio je 16. kolovoza 2018. točno u ponoć. Na našu veliku radost, nakon nekoliko dana dobili smo potvrdan odgovor - nas smo dvoje među sto državljana Hrvatske kojima je taj put odobrena viza. Sljedeći korak bio je davanje otkaza, izlazak iz sigurne zone i planiranje puta u nepoznato. Vrlo racionalno smo se pakirali jer svatko je mogao ponijeti najviše 30 kilograma prtljage - a pritom smo trebali probrati garderobu za sve vremenske uvjete. Krenuli smo 29. studenog, putovanje je trajalo više od 32 sata s dva presjedanja, a prvi doticaj s Novim Zelandom bio nam je grad Auckland. Prva dva tjedna proveli smo kod jednog Nijemca s kojim smo došli u kontakt preko prijatelja dok smo još bili u Zagrebu. Ludger, koji ima kuću u centru Devonporta, ponudio nam je smještaj dok ne odlučimo što ćemo i gdje ćemo. Devonport je mirno mjesto s bijelim drvenim vilama izgrađenima u stilu viktorijanske Engleske, pješčanim plažama idealnim za kupanje i roštiljanje, ljudi su nasmijani, djeca i psi trčkaraju po livadama, sve je čisto i uredno i sve živo recikliraju. Auti nisu blještavi kao u Americi, nego stari jer ih koriste - dok su u voznom stanju.
U knjižnici u Devonportu
Klima je drukčija nego kod nas, tijekom dana se po nekoliko puta izmijene sunce, oblaci i pljuskovi. Ljudi ne nose kišobrane i nitko se ne mršti što mu je kosa raščupana - i ja sam shvatila da moja dugogodišnja navika peglanja kose tu nema smisla. I svi idu bosi - u škole, supermarkete, restorane... Čim smo došli, veselila sam se što ću se vidjeti s nekoliko dragih prijatelja i tako lakše prihvatiti udaljenost od kuće. Prvi susret s malom hrvatskom zajednicom zbio se 3. prosinca na koncertu naših glazbenika 2Cellos u Aucklandu: prije njihova nastupa u The Civic Theatreu, predivnoj dvorani iz 1929., lijepo smo se podružili i kao uvijek dobro nasmijali. Svjesna sam da na Novom Zelandu ima mnogo ambicioznih, mladih i pametnih ljudi i da nam je konkurencija velika. No, posla ima i ne brinemo se, čak se i ne žurimo odmah početi raditi: plani ramo tek u ožujku potražiti poslove u struci, iako smo spremni i za nove izazove poput poljoprivrede. Dotad želimo obići cijeli Novi Zeland, od sjevera do juga, i na tom putovanju otkriti mjesta u kojima bismo htjeli živjeti. Zbog toga smo od susjede kupili stari džip Toyotu Rav4 iz 1996. Kupnja nije mogla biti jednostavnija: ispunite formular sa sedam pitanja, predate ga na pošti gdje vam službenik odmah izda rješenje s kojim postajete vlasnik automobila. Auto nas odlično služi jer smo već obišli sva mjesta sjeverno od Aucklanda.
Tipična arhitektura: drvene vile i raskošna vegetacija
Nakon lijepe Ludgerove kuće bilo je teško naviknuti se na šatore i kampove, no toliko smo istraživali i hodali da smo svaku večer samo legli i zaspali bez prigovora. Tjedan dana smo putovali, upoznali mnogo ljudi, neki znaju gdje je Hrvatska, neki otvoreno kažu da za nju nisu nikad čuli. Na Novom Zelandu ima mnogo poznatih proizvođača vina koji su porijeklom iz Hrvatske: obitelji Babić, Nodilo, Brajković... koje su prije sto godina otišle iz Dalmacije. Pogotovo ih ima u gradiću Kaitaia, gdje na svim javnim objektima - uz maorski “Haere mai” i engleski “Welcome” - stoje natpisi “Dobrodošli”. U njihovoj knjižnici smo naišli na veliki spomenik koji krase hrvatska zastava, naše narodne nošnje i razni simboli dalmatinskog života. Postoji i lijepa priča o tome kako su Hrvati i Maori početkom 20. stoljeća radili zajedno kao kopači kauri smole, a u Aucklandu je 1999., u znak prijateljstva između dva naroda, podignut spomenik Maorima i Hrvatima. Kaitaia ima Dalmatia klub, koji je bio zatvoren kada smo mi došli, ali redovito obilježavaju Tarara Day (Tarara je maorski naziv za Hrvate), kada se kuha dalmatinska i maorska hrana, pričaju se priče iz prošlosti, izvode tradicionalne pjesme oba naroda. Trenutačno boravimo u gradiću Torbay, u kući jedne mlade obitelji s troje djece. Oni su otišli na godišnji, a nama ostavili kuću i psa na čuvanje. Povezali smo se preko aplikacije Kiwi House Sitters preko koje se - za godišnju članarinu od 350 kn - može naći odličan i jeftin smještaj.
Torbay je mirna zajednica u kojoj nitko ne zaključava kućna vrata, roditelji puštaju djecu da trčkaraju iz jednog vrta u drugi, nema straha da ih pijani vozač udari autom jer svi poštuju ograničenja. Na odlazak iz domovine više ne gledam sa strahom. Shvatila sam da svaki takav iskorak znači napredak za pojedinca, a kako se u Hrvatskoj sve sporo mijenja, vjerujem da do našeg povratka nećemo puno toga propustiti. Viza nam vrijedi godinu dana, a ako se odlučimo vratiti ranije, to će biti samo ako se razočaramo u Novi Zeland. No, ono što smo do sada vidjeli daje nam nadu da je tu sve dobro posloženo: to je gospodarski stabilna zemlja koja ulaže u ljude, sigurna je za život, nema opasnih životinja niti otrovnih insekata. U društvu u kojem ne postoji veliki jaz između siromašnih i bogatih ugodno se živi, svaki posao je plaćen dovoljno da si možete priuštiti normalan život i krov nad glavom, birokratski aparat je brz, nema čekanja u redovima, mnogo toga se može obaviti telefonskim pozivom ili online, država za svako dijete daje novčanu pomoć, klima je blaga, a priroda predivna. Hrvatska može konkurirati Novom Zelandu samo svojim prirodnim bogatstvima.
Na otoku Te Paki surfa se po pješčanim dinama
Iako nam je teško što ćemo propustiti rođendane dragih ljudi koje smo ostavili u Hrvatskoj, svadbu najboljih prijatelja, razne proslave, druženja te nedjelje s našim roditeljima, ipak smo puni pozitivnih emocija i veselimo se novom životu na drugom kraju svijeta. Premda ni Daniel ni ja ne podržavamo trend iseljavanja iz Hrvatske, jer je on dugoročno poguban za sve, priznajem sama sebi da smo donijeli najbolju moguću odluku u ovom trenutku. S navršenih 30 godina bio je zadnji čas da provjerimo postoji li za nas bolja opcija od one koju imamo doma. Jako me zanima što to nudi ova zasad bajkovita zemlja.