Prije nego što je postala jedna od najvećih zvijezda pariške zabavne scene, Josephine Baker odrastala je u krajnjem siromaštvu, plesom se borila protiv predrasuda, riskirala život tijekom Drugog svjetskog rata i otvoreno živjela po vlastitim pravilima. Njezina nevjerojatna životna priča i danas fascinira jednako kao i desetljećima nakon njezine smrti.
"Kaj bu ona došla v Zagreb?! Svi muži buju mam ostavili svoje žene. Svi buju ponoreli. Joj, bute vidjeli da se bu tu nekaj strašnoga dogodilo", usplahirile su se zagrebačke milostive kada je u veljači 1929. legendarna francusko-američka plesačica i pjevačica Josephine Baker odsjela u hotelu Esplanade. Još se te oštre zagrebačke zime nije stigla ni pošteno ugrijati u apartmanu najboljeg gradskog hotela gdje je trebala nastupati, a već je dobila nadimak Pepica Bekerica. Plesala je i pjevala u oskudnim kostimima otkrivenih grudi, stoga su gradske vlasti, kako bi se izbjegla sablazan, zabranile 23-godišnjoj umjetnici nastupati u Agramu. Čekajući dolazak vlaka Orient Express kojim se trebala vratiti u Pariz, zabavljačica čiji lik danas krasi francuski novčić od 20 eurocenti, provela je pet dana u Esplanadi. Novine su bilježile svaki detalj.
"I baš u trenutku kad je njezin auto preskočio jednu jarugicu na križanju Frankopanske ulice i Ilice, Pepici se dogodio malheur: pukla joj je jedna spona na šeširu. Baš kad je stupila nogom iz auta, dogodio se i drugi malheur: na koljenu je pukla nit čarape".
Malo po malo i najzagriženiji Zagrepčani uvjerili su se da prelijepa tamnoputa plesačica nije otimačica muževa. Zabrana je ukinuta, nastup održan, a o Pepici Bekerici do danas se prepričavaju legende. Budući da je život jedne od najseksepilnijih i najfascinantnijih izvođačica 20. stoljeća, koja je 1975. preminula u Parizu u dobi od 68 godina, bio više nego buran, zaslužio je verziju za filmsko platno. Priča o prekrasnoj zabavljačici, senzaciji pariške kabaretske scene, ratnoj heroini i špijunki francuskog Pokreta otpora tijekom II. svjetskog rata, aktivistici za ljudska prava i ikoni emancipacije prenijet će se na veliki ekran u biografskom filmu "Josephine Baker". Naslovnu ulogu tumači britanska glazbenica i plesačica FKA Twigs. Dobitnica Grammyja već se priprema za ulogu u spektaklu čiji scenarij i režiju potpisuje francuska redateljica Maïmouna Doucouré, a projekt ima podršku njezine usvojene djece (one koja su, čini se, danas živa): 72-godišnjeg Jean-Claudea Bouillon-Bakera, 75-godišnjeg Jarryja Bouillon-Bakera, 68-godišnjeg Briana Bouillon-Bakera, 66-godišnje Marianne Bouillon-Baker i 62-godišnje Stelline Bouillon-Baker. Dio su grupe od 12 djece različitog rasnog i etničkog podrijetla koje je Josephine Baker posvojila s četvrtim suprugom, francuskim dirigentom orkestra i skladateljem Joom Bouillonom. Snimanje počinje najesen, a u kina bi trebao stići tijekom iduće godine.
O tome kakvog je kova bila Josephine Baker, otkriva njezina poruka ženama koju je dala potkraj života: "Dame, spavajte gole pod plahtama, plešite, znojite se i nemojte se sramiti šminke." Često je znala reći i ovo: "Nisam bila stvarno gola na sceni. Jednostavno nisam imala odjeću na sebi." To je bila istina: grudi joj je prekrivala raskošna niska perli, a oko bokova bi opasala kratku suknju od 16 umjetnih banana, izrađenih od gume i ukrašenih štrasom.
Jedan je to od najprepoznatljivijih kostima u povijesti zabavne industrije, a danas se čuva u nekadašnjem domu Josephine Baker, dvorcu Château des Milandes u francuskoj pokrajini Dordogne na jugozapadu zemlje, gdje je živjela s četvrtim suprugom i usvojenom djecom. U međuvremenu je pretvoren u muzej posvećen njezinu životu, karijeri i nevjerojatnoj ostavštini: ondje je izložen i legendarni kostim s bananama pronađen poslije njezine smrti u kovčegu u podrumu dvorca. Posjetitelji mogu vidjeti još desetke njezinih kostima, osobne predmete poput bočica parfema i svilenih odjevnih predmeta (voljela je svilu), fotografije te vojna odlikovanja koja svjedoče o njezinoj ulozi u francuskom Pokretu otpora tijekom Drugog svjetskog rata.
Od siromašne djevojčice do kraljice pariških pozornica
Tko je bila američko-francuska plesačica, pjevačica i glumica koja je živjela ispred svog vremena? Jedna od najintrigantnijih žena pariške umjetničke scene 20-ih godina prošlog stoljeća i zvijezda legendarnog pariškog kabareta Folies Bergère na svijet je došla kao Freda Josephine McDonald Baker prije 120 godina. U pariškom kazalištu Théâtre des Champs-Élysées, gdje je debitirala 1925., već godinu dana traje obilježavanje stogodišnjice početka karijere Josephine Baker i okrugle obljetnice rođenja: od prošle godine organiziraju se gala večeri i plesne kazališne izvedbe njoj u čast, s tim da je kostime za plesače dizajnirala kuća Chanel. Njoj u čast u kazalištu Teatar Bobino, u Gradu svjetla, prikazuje se predstava "Joséphine Baker - Le Musical", a i najava snimanja filma s velikom glazbenom zvijezdom u naslovnoj ulozi dolazi u razdoblju kad Pariz slavi svoju "Crnu Veneru", "Crni biser" i "Kreolsku božicu".
Rođena je 3. lipnja 1906., u vrlo siromašnoj obitelji. Njezina majka, Carrie McDonald, bila je pralja i nikada se nije udala za Eddieja Carsona, vodviljskog bubnjara za kojeg se smatra da je bio Josephinein otac. Identitet oca ostao je jedan od najbolnijih misterija njezina života. Njezin posvojeni sin Jean-Claude Bouillon-Baker u biografiji o Josephine "The Hungry Heart" piše o neobičnim detaljima što ih je pronašao u arhivu St. Louisa, koji su dodatno produbili misterij o tome tko joj je bio otac. Pronađen je zapis kako je majka Josephine Baker, Carrie McDonald, primljena trudovima u tadašnju bolnicu namijenjenu isključivo bijelcima.
Ondje je rodila Josephine i ostala čak šest tjedana, što je za siromašnu crnkinju tog vremena (segregacija po boji kože u Americi tada je posvuda diskriminirala ljude) bilo ravno čudu. Siromašne žene uglavnom su rađale kod kuće uz pomoć primalja ili same. Na Josephineinu rodnom listu u rubrici otac stoje inicijali "Edw.". Identitet Josephineina biološkog oca nikad nije otkriven, no vjerovala je da je njezin otac bio bijelac, a ne bubnjar kako se vjerovalo.
Odrasla u ekstremnom siromaštvu, već je s osam godina radila kao čistačica i spremačica u bogatim obiteljima kako bi pomogla majci. Bila je dijete buntovnog duha, nije se dala tlačiti i zato je često ostajala bez posla. Njezina majka se u međuvremenu udala za Arthura Martina. S vječno nezaposlenim suprugom dobila je sina i još dvije kćeri: kada bi Josephine ostala bez posla, očuh bi je istjerao na ulice St. Louisa dok ne pronađe novi. Preživljavala je od pjevanja i plesa pokraj pruge ili od sitnog kriminala.
"Moje djetinjstvo je bilo kao kad u zimi nemaš čarape. Bilo mi je hladno i plesala sam da se ugrijem", jednom je rekla slavna zabavljačica koja je ne baš temeljito školovanje namijenjeno djeci najsiromašnijih prekinula u dobi od 12 godina. I o tome simbol jazz ere burnih dvadesetih godina ima izreku namijenjenu ženama: "Moraš se obrazovati. Moraš ići u školu. Moraš naučiti zaštititi se olovkom, a ne pištoljem."
Već u dobi od 13 godina Josephine je zarađivala za život kao konobarica. Upravo je u klubu Old Chauffeur‘s upoznala Willieja Wellsa, za kojeg se ubrzo i udala. Brak je, međutim, trajao manje od godinu dana. Nakon razvoda pridružila se uličnoj glazbeno-zabavljačkoj skupini Jones Family Band: nastupali su po ulicama i manjim pozornicama za novčiće skupljene među publikom. U tinejdžerskim godinama odnos s majkom postao je turbulentan jer nije odobravala Josephineinu želju da postane zabavljačica. Majku je smetalo to što je, navodno, zanemarivala drugog supruga Williama Howarda Bakera i bila aljkava domaćica. Za njega se Josephine udala 1921. godine, kada joj je bilo tek 15 godina. Brak je propao nakon što je njezina plesačko-pjevačka družina dobila angažman u New Yorku. Od drugug supruga razvela se 1925., kad je već bila u Parizu, a prezime Baker zadržala je do kraja života.
Njujorška karijera Josephine Baker počela je u Harlemu. Nastupala je u poznatom Plantation Clubu, gdje su se okupljali najpoznatiji afroamerički glazbenici, plesači i izvođači tog vremena. Početkom 20-ih dobila je mjesto u zboru plesačica broadwayske predstave "Shuffle Along". Iako je bila posljednja u redu zabavljačica u oskudnim kostimima, kose ukrašene šljokičastim ukrasima i perjem, za Josephine Baker predstava je bila odskočna daska za nastavak karijere u francuskoj prijestolnici, kamo je stigla sredinom 20-ih.
"Proslavila sam se u Francuskoj. Jednostavno nisam mogla podnijeti Ameriku i bila sam jedna od prvih obojenih Amerikanki koje su se preselile u Pariz", rekla je.
Josephine Baker gotovo je preko noći postala senzacija. Publiku je osvajala provokativnim erotskim plesom, nesputanom energijom i nastupima s komičnim elementima. Na pozornici se pojavljivala gotovo naga, što je za tadašnje društvo bilo šokantno i revolucionarno. Proslavila se nastupima u pariškom kabaretu Folies Bergère 1926. i obilježila povijest zabavne industrije. Upravo ondje prvi je put izvela legendarni "Ples banana", nastupajući u kostimu sastavljenom tek od kratke suknje od umjetnih banana i ogrlice od perli, predstavljajući prizor koji je postao jedna od najslavnijih slika nesputane zabavljačice, kao i simbol uspona jazza i burnih dvadesetih godina.
Njezin meteorski uspon poklopio se s pariškom izložbom dekorativnih umjetnosti iz 1925., po kojoj je cijelo razdoblje dobilo naziv Art Deco, ali i s tadašnjim europskim fascinacijama afričkom umjetnošću. Bila je egzotična, slobodna i potpuno drukčija od svega što je publika dotad vidjela. Posebnu pozornost izazivao je i njezin kućni ljubimac, gepard Chiquita, koji ju je često pratio na pozornici noseći dijamantnu ogrlicu: ponekad bi pobjegao u orkestar, izazivajući paniku među glazbenicima. Što je bila neobičnija i odvažnija, Josephine Baker, zvijezda nijemog francuskog filma "La Sirène des Tropiques", glazbene komedije "Zouzou" i filma "Princeza Tam-Tam", bila je obožavanija. Ernest Hemingway nazivao ju je "najsenzacionalnijom ženom koju je ikada vidio", Pablo Picasso ovjekovječio ju je na svojim crtežima i slikama, a Jean Cocteau pratio ju je gotovo na svakom koraku.
Plesačica, špijunka i ratna heroina
Iako je u Francuskoj imala sve, morala se 1936. uvjeriti kako će je prihvatiti u domovini kad se vrati kao slavna pariška umjetnica. Najblaže rečeno, u Americi je doživjela veliko razočaranje zbog posvuda ukorijenjenog rasizma. Slomljena, vratila se u Francusku, odrekla američkog državljanstva i 1937., kada se udala za poduzetnika Jeana Liona, prihvatila je francusko. Otad je Francuska za nju bila jedina domovina.
Stoga ne čudi što je tijekom II. svjetskog rata riskirala život špijunirajući za Pokret otpora. Zahvaljujući slavi, bez sumnje francuske marionetske vlasti, kretala se među diplomatima, vojnim dužnosnicima i bogatom elitom u Višijevskoj Francuskoj (južni dio) kamo se preselila 1940. Povukla se u svoj neogotički dvorac Château des Milandes koji je postao sigurno utočište za izbjeglice i sigurno mjesto za članove francuskog pokreta otpora. Zbog ratnih okolnosti i dvostrukog, špijunskog života, 1941. godine okončala je razvod od svog trećeg supruga, francusko-židovskog trgovca šećerom Jeana Liona. I započela vezu s glazbenikom Joeom Bouillonom s kojim je kupila dvorac. Josephine i Bouillon upoznali su se još početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, kada su oboje bili zvijezde pariške glazbene i zabavne scene. Bouillon je vodio poznati orkestar koji je često pratio Baker tijekom njezinih nastupa i turneja, a iz profesionalnog odnosa razvila se velika ljubav. Nakon ratnih godina i vrlo opasnih misija za francuski Pokret otpora, Josephine Baker se 1949. trijumfalno vratila na pozornicu pariškog Folies Bergèrea. Publika više nije gledala samo zavodljivu plesačicu i zvijezdu burnih dvadesetih, nego ratnu heroinu odlikovanu za hrabrost i ženu koja je tijekom okupacije za slobodnu Francusku riskirala život. Nastupala je zrelije, samouvjerenije i umjetnički ozbiljnije nego ikad, ne bojeći se u svoje programe unositi emotivnije pjesme i snažnije teme. Pariška publika dočekala ju je ovacijama, a veliki uspjeh angažmana ponovno ju je potvrdio kao jednu od najvećih i najvažnijih zabavljačica.
Obitelj koja je trebala promijeniti svijet
Činilo se da je napokon sve na svome mjestu jer je i njezin ljubavni život poprimio mirniji tijek. Dvije godine prije povratka u Pariz Josephine Baker formalizirala je vezu s Bouillonom: njezin četvrti suprug postao je 3. lipnja 1947. Vjenčanje je održano u kapelici dvorca Château des Milandes. Ondje su početkom 50-ih stvorili obiteljsku zajednicu poznatu kao "Rainbow Tribe". Zabavljačica je s četvrtim suprugom posvojila 12 djece, siročadi različitih rasa, nacionalnosti i religija, kojoj je htjela pružiti ljubav i dom umjesto roditelja koje su djeca izgubila. Osim toga, Baker je pokušavala dokazati da djeca različitog podrijetla i rasa, a kasnije i odrasli, mogu živjeti u skladu, neovisno o kulturološki nametnutim "razlikama".
Tako je jedno za drugim posvajala trogodišnju Marianne, rođenu u Francuskoj, djevojčicu Stellinu iz Maroka u dobi od nekoliko mjeseci, petogodišnjeg Jeannota iz Koreje te Akija iz Japana iste dobi, šestogodišnjeg Luisa iz Kolumbije, petogodišnjeg Jarija iz Finske, Jean-Claudea i jednogodišnjeg Noëla iz Francuske, četverogodišnjeg Mojsija iz Izraela, trogodišnjeg Brahima iz Alžira, dvogodišnjeg Koffija iz Obale Bjelokosti i Mara iz Venezuele kojem je tada bilo nekoliko mjeseci. Na imanju je izgradila čitav mali svijet za djecu, otvoren posjetiteljima: mali hotel, farmu i koral za jahanje. Djeca su pjevala i plesala pred publikom, a posjetitelji su plaćali ulaznicu kako bi mogli sudjelovati u programu i promatrati svakodnevni život na imanju, koji je bio zamišljen kao spoj obiteljskog doma i javne atrakcije. Problem je bio u tome što je podizanje 12 djece postao financijski sve teži: iako je bila ikona, sve manje je nastupala pa je novca počelo nedostajati, a da situacija bude teža, godine 1961. razvela se od četvrtog supruga. Njihov brak trajao je četrnaest godina, sve dok se on nije odlučio razvesti i preseliti se u Argentinu, gdje je otvorio restoran i ostao do kraja života.
Pomoć Grace Kelly
Kako su djeca rasla, financijske potrebe tako velike obitelji rješavala je pozajmicama. Kada joj je banka, zbog neplaćenih dugova, dvorac s posjedom 1968. prodala na aukciji, odbila je otići jer njezina obitelj nije imala rezervni dom. Deložirana je 1969. godine, no u pomoć joj je priskočila prijateljica Grace Kelly, princeza od Monaka. Nedaleko od Monte Carla Grace je Josephine i djeci osigurala vilu u Roquebrune-Cap-Martinu. Pružila im je stalnu financijsku pomoć: financirala je i Josephinein povratnički nastup u pariškom Teatru Bobino 1975. godine. Bez pomoći monaške princeze, žena koja je nekoć očaravala Pariz i cijelu Europu vjerojatno bi posljednje godine života provela u siromaštvu i zaboravu.
Josephine je, osim po brakovima s Williejem Wellsom, Williamom Howardom Bakerom, Jeanom Lionom i Jo Bouillonom, bila poznata po nizu strastvenih veza. Ljubila je belgijskog pisca Georgesa Simenona i imala kratku aferu sa švicarsko-francuskim arhitektom Le Corbusierom. Ljubavnik joj je bio američki umjetnik Robert Brady dok je živio u Parizu, ali i francuska književnica Colette, blues pjevačica Clara Smith, kabaretska zvijezda Ada "Bricktop" Smith te slikarica Frida Kahlo. Baker je izabrala živjeti slobodno i nekonvencionalno: voljela je koga je htjela, kako i koliko je htjela. Nije bila licemjer: kad je bila zaljubljena, ljubavnike i ljubavnice nije skrivala pred javnošću. Kad je aferi bio kraj, nije joj bio problem obznaniti da je ljubav poput ptice: odleprša čim joj se pokuša stegnuti krila. Kako je slovila za jednu od najerotičnijih dama svog doba, ljubav i seksepil nije mogla ni htjela zadržati unutar konvencionalnih društvenih normi. Umrla je 12. travnja 1975. u dobi od 68 godina u Parizu nakon što je pretrpjela moždani udar. To se dogodilo samo nekoliko dana nakon što je u kazalištu Bobino održala niz rasprodanih retrospektivnih predstava u čast 50-godišnjice karijere. Josephine ostaje jedna od onih žena koje se ne mogu svesti na jednu ulogu ni priču. Bila je i zvijezda i buntovnica, utjelovila je skandal, glamur, strast, ali i istinsku hrabrost tijekom špijunske karijere, kad je mnogi nisu imali. Njezin život i danas izgleda kao utjelovljenje života u potpunoj slobodi, bez isprike.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....