Britanac Damon Baker otkriva o čemu će govoriti na skorašnjoj medijskoj konferenciji u Sloveniji, s kojim se slavnim osobama posebno povezao tijekom snimanja te kako mu je bilo u Puli, gdje je bio prošle godine.
Kad je fotograf Damon Baker napustio školu i iz Engleske otišao u SAD, imao je samo sedamnaest godina, velike snove i izvanserijski umjetnički talent. Njegovu jedinstvenu kreativnost i emotivnu dubinu ubrzo su prepoznali etablirani umjetnici, pa je već s osamnaest godina potpisao ugovor s prestižnom njujorškom agencijom Jed Root, koja globalno zastupa talente u modnoj industriji. Od tada je 34-godišnji Baker fotografirao brojne zvijezde, među kojima su Taylor Swift, Nicole Kidman, Cate Blanchett, Sydney Sweeney i Rita Ora. Poznat je po svojoj emocionalnoj povezanosti s osobama pred objektivom, najčešće stvarajući dramatične fotografije u crno-bijeloj tehnici. O svom životu i radu govorit će na medijskoj konferenciji SEMPL, 27. i 28. studenog u Portorožu.
Što ćete podijeliti s publikom?
- Nikada prije nisam javno govorio pred ovakvom publikom, pa bih rekao da je to za mene prekrasan i pomalo uzbudljiv trenutak. Vodit ću razgovor o svojoj umjetnosti, o tome kako mi je kreativnost spasila život i kako mi i dalje otvara mogućnosti da otkrijem vlastitu ljudskost te autentičnu povezanost s drugima. Bit ću iskren i otvoren i nadam se da će teme o kojima ću govoriti biti korisne drugima.
Fotografirali ste neka od najprepoznatljivijih imena pop-kulture - možete li podijeliti neki zanimljiv ili neočekivan trenutak iza scene?
- Svi moji modeli, moje muze - kako ih volim nazvati - bili su prizemljeni. Pokazali su poštovanje i dopustili mi da zavirim u najdublje dijelove njihovih emocija. Nedavno sam surađivao s Juliette Binoche i izgradili smo povezanost koju ću čuvati zauvijek - postala mi je draga prijateljica i svakodnevno komuniciramo. Lijepo sjećanje s tog stvaranja nije samo to da sam upoznao Juliette u ovoj fazi njezina života, nego i njezinu desetogodišnju verziju. Njezino unutarnje dijete izašlo je na igru tog dana - i bilo je prekrasno. U jednom trenutku spustio sam kameru i samo promatrao kako se vrti u krugovima, plešući kao dijete - slobodna. Mnogi moji kreativni doživljaji, svaki drugačiji i jedinstven, nose sa sobom takva posebna sjećanja.
Dojmio vas se i Talijan Damiano David, bivši frontmen grupe Måneskin?
- Damiano, moj dragi prijatelj. Upoznali smo se prije njegova nastupa na Eurosongu. Ono što me najviše dojmilo kod njega, tijekom kreativnog procesa, bila je njegova sloboda i autentičnost u izražavanju vizije. Ali i spremnost da dopusti mojoj viziji da se ispreplete s njegovom. Na neki smo način povezani kroz umjetnost - osjećamo i vidimo isto, vjerujemo jedno drugome. Kroz to sam naučio toliko o vlastitoj umjetnosti - dao mi je prostor da se razvijam. Uvijek će imati posebno mjesto u mom srcu. I, naravno, u našoj umjetnosti.
Kako uspijevate probiti emocionalne barijere koje mnoge slavne osobe prirodno grade pred kamerom?
- Ne sudim drugima, jednostavno im dopuštam da budu svoji. Mislim da se upravo iz tog pristupa rađa iskrenost koju ljudi smatraju fascinantnom - tretiram druge kao ljude, a ne kao proizvode, fantazije ili nekoga tko je manji ili veći od drugih. Prave, žive osobe koje osjećaju, koje imaju priču i svoj put. Baš poput vas i mene.
Postoji li neka slavna osoba koju ste oduvijek željeli fotografirati, a niste imali priliku?
- Nažalost, zbog njihove prerane smrti nisam imao priliku fotografirati osobe za koje smatram da su iznimno zanimljive i s kojima bih se mogao poistovjetiti: Jeff Buckley, Leonard Cohen, Oscar Wilde, Caravaggio, Sinéad O‘Connor, Amy Winehouse. Čujem i čitam riječi Patti Smith i osjećam da bismo dijelili kreativnu povezanost i ljepotu.
Surađivali ste i sa svjetskim poznatim časopisima kao što su Vogue, GQ, Interview Magazin i Dazed, koliko je to oblikovalo vaš identitet?
- Zahvalan sam svakom magazinu koji je dopustio da moja umjetnost bude dio njihove platforme. Počeo sam sa sedamnaest godina i tada nisam imao njihovu veliku podršku, što je i razumljivo. Nisu razumjeli moju umjetnost, niti moj emotivni pristup. Ne slažem se s tim, ali razumijem formulu i fantaziju. Iskreno bih rekao da su te suradnje oblikovale moj umjetnički glas i identitet tako što sam kao mladi umjetnik vrlo brzo shvatio da traženje inspiracije nije gledanje u magazin, nego gledanje u ogledalo.
Gdje pronalazite više kreativne slobode - u naručenim radovima ili vlastitim umjetničkim pothvatima?
- Postojim da stvaram, a imati tu priliku, u bilo kojoj mjeri, osjećaj je koji ne mogu dovoljno opisati riječima. Kada stvaram vlastitu umjetnost, ona dolazi iz dubokih dijelova mene. To je vrlo intiman trenutak, nastao iz jednostavnog komunikacijskog susreta dviju duša izvan granica vokalnog jezika. S druge strane, kada radim s klijentom na kampanji, uključeno je mnogo drugih kreativaca. To je jednako predivno, jer mogu biti dio veće vizije koju sam ne bih mogao osmisliti. Oni mi dopuštaju da unesem svoju magiju u njihovu viziju i vjeruju mi da je oživim. Imam kreativnu slobodu u oba iskustva, što je prekrasno.
Koji je najteži dio vašeg kreativnog procesa?
- Kad dovršim rad. Osmislio sam ga, dao mu život, podijelio svoje srce s njim, a onda ga moram otpustiti. Nadam se da će drugi u njemu pronaći ono što im treba i da će moja umjetnost pronaći novo mjesto. Često osjećam da ga zapostavljam, jer odmah idem dalje na svoju sljedeću misao, svoje sljedeće putovanje. To mi je prilično teško.
Zašto crno-bijela fotografija?
- Često sam osjećao da moj život nije ispunjen bojama, nego savršenim balansom svjetla i tame - nečim što sam emotivno osjećao iznutra. Bilo je trenutaka kada sam osjećaje i dubinu mogao vidjeti upravo u monokromatskom prikazu. Mogu teoretizirati i psihoanalizirati, ali ono što osjećam jest ono što trebam - moja umjetnost je moja. U njoj se povremeno pojavi i boja, kad sam zaljubljen ili posebno sretan.
Što profesionalnu fotografiju čini vrijednom i bezvremenskom u odnosu na onu nastalu putem mobitela?
- Sve fotografije su stvarne i vrijedne pažnje. Smatra li je netko kreativnom ili ne - nije presudno. Za nekoga ona predstavlja trenutak, uspomenu, poruku samome sebi - na apstraktan i autentičan način. Možemo reći da je bezvremenska fotografija ona s kojom se većina ljudi kroz generacije može poistovjetiti, koja postaje ogledalo svijeta u tom trenutku. S druge strane, slika koju samo skrolamo može nastati iz želje za zabavom, ili kao osobna uspomena koju netko dijeli s drugima. Tko može predvidjeti što će biti bezvremensko kad ne znamo što će budućnost smatrati vrijednim pažnje? Ako stvaraš za sebe - ma koliko jednostavno ili nevažno to drugima izgledalo - to ne čini tvoj rad pogrešnim ili lošim. Postoji za tebe i stoga ima svoju vrijednost.
Bavi li se netko drugi u vašoj obitelji fotografijom?
- Ja sam prvi u svojoj obitelji koji se bavi umjetnošću, ali to nije bila njihova odluka. Odrastao sam u radničkoj obitelji, s dvoje mladih roditelja koji su se borili za preživljavanje. Vjerujem da im nije bilo pruženo okruženje niti prilike za istraživanje vlastite kreativnosti na višoj razini. Otac je uvijek uključivao glazbu u moj rani život, a majka mi je omogućavala umjetnički izraz onoliko koliko je osjećala da me okolina neće osramotiti. Kamera je postala moj alat bijega, način stvaranja vlastitog svijeta. Dolazeći iz malog grada, nisam mogao pronaći svoju istinu unutar stvarnosti - kamera mi je omogućila da svoju maštu oživim najbolje što sam mogao.
Gdje je vaš dom?
- Rođen sam u ruralnom dijelu Engleske, u malom gradu u West Midlandsu. Geografski, dom mi je uvijek London ili Engleska u cjelini, a emocionalno - kreativnost. U kreativnosti nema geografske granice.
Jeste li ikad posjetili Hrvatsku?
- Jesam. Neko vrijeme proveo sam u Puli i bilo je prekrasno. Ondje sam zapravo pronašao mnogo unutarnjeg mira. Podijelit ću s vama nekoliko zapisa iz svog dnevnika o Puli: "Subota, 22. lipnja 2024. Jutros sam se probudio s pozitivnim stavom i uzbuđenjem zbog svega što dan može ponuditi. Otkako sam stigao u Pulu prije samo dva dana, osjećam mir i spokoj. Više sam čitao, podizao pogled i upijao okolinu. Ovdje se ne bojim, ne preispitujem se. Plivao sam u moru dok su valovi suptilno udarali u mene. Šetao sam s izloženim tijelom i nisam osjećao nesigurnost niti mržnju prema sebi. Okusio sam morsku vodu na usnama i osjetio povezanost s djetinjstvom. Sretan sam ovdje, u Puli, Hrvatskoj."
Kakvi su vam planovi?
- Razmišljam o svojoj prvoj izložbi, koja bi bila interaktivno iskustvo. Sada, konačno, radim i na prvoj knjizi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....