Filmski, televizijski i kazališni glumac Otokar Levaj ispričao nam je sve o svom životu u Floridi, suprugama Elin, Ruti i Dunji, prisjetio se odrastanja u Zagrebu te otkrio kako se i kada navukao na Facebook.
"Dane provodim jednolično, dakle najbolje moguće za svoju dob. Uglavnom je sunčano pa uživam na plaži ili idem u teretanu. Obavljam rutinske liječničke kontrole, posjećujem kazalište jednom mjesečno, družim se sa susjedima Amerikancima i hrvatskim prijateljima, subotom odlazim na tržnicu u Downtown. Prije smo puno putovali kruzerima po Karibima ili krstarili od Miamija do Rima, no sada su takve "mladalačke avanture" stvar prošlosti. Ne fali mi ni ptičjeg mlijeka, a u Hrvatskoj sam od srpnja do listopada, za vrijeme orkanskih vjetrova na Floridi", započinje priču naš legendarni glumac Otokar Levaj (82) o svom životu na Floridi, točnije u gradu Bradentonu, gdje sretno i zaljubljeno živi posljednjih deset godina.
Za to je "kriva" Dunja Bedenko (80), njegova treća supruga i prva velika ljubav, koju je upoznao još kao srednjoškolac. No od koje ga je život spletom okolnosti odvojio - iako je s njom od prvog dana sanjao brak. Upoznali su se na dočeku nove 1960. godine, na tulumu kod njegove susjede Valerije i Dunjine razredne kolegice.
"Bila je plavokosa i plavooka, dvije godine mlađa od mene - idealan tip djevojke s kojom možete zamisliti sretan život, ispunjen slatkom dječicom... I ja sam se njoj svidio, iako dug i štrkljast, ali ni približno kao ona meni. Hodali smo do ljeta, a onda su odvojena ljetovanja, pijesak i more učinili svoje. Bio sam zaboravljen i od najsretnijeg postao najnesretniji patnik na kugli zemaljskoj", prisjeća se Otokar, čija se ljubavna priča s Dunjom nastavila mnogo godina kasnije, 23. kolovoza 2014. Tada su se ponovno sreli, pogledali i poljubili, a svemu su kumovale društvene mreže.
"Dunja je u Zagrebu diplomirala kemiju i farmaciju, nakon čega se preselila u Ameriku. Tamo nije mogla pronaći posao u struci pa se školovala za medicinsku sestru, a u Hrvatsku je dolazila na ljetovanja. Pukim slučajem je nakon umirovljenja 2014. odlučila ljetovati u šibenskoj Rogoznici, što je sto kilometara sjevernije od Omiša, gdje ja ljetujem. Otputio sam se u njezinu Rogoznicu, ondje me pozvala na Floridu, a sve ostalo je povijest", prisjeća se Otokar, kojemu se nakon 66 godina ostvario san iz mladih dana.
Treći brak
Odlazak na Floridu nije bio njegov prvi susret s američkim kontinentom. Davne 1978. je, kao član zagrebačkog Teatra &TD, gostovao u njujorškom kazalištu La MaMa. Nije bio impresioniran, brojao je dane do povratka s dvotjedne turneje i o tim uspomenama razmišljao u ožujku 2015. - leteći iz Zagreba, preko Pariza za Bradenton, odnosno u Sarasotu na aerodrom.
"Odjednom me uhvatio strah! Što ako me Dunja ne dočeka? Kada sam konačno izašao iz prostora za prtljagu, na dnu pomičnih stuba ugledao sam nju u ljetnoj odjeći, dok sam ja bio zabundan u jakni sa šalom. Izašli smo iz zračne luke na 26 stupnjeva, palme su se lagano njihale, a ozračje kao u onoj krimi-seriji o Miamiju. "To je, dakle, to" - pomislio sam i zaboravio na sve nedaće iscrpljujućeg putovanja", govori glumac i otkriva kako je već idućeg jutra pala odluka o vjenčanju. Uz kavicu, s pogledom na Glen Lakes, odlučili su da će se vjenčati 6. prosinca.
Nakon "pokusnog roka" od mjesec i pol vratio se kući, obavijestio obitelj da se ženi i u prosincu iste godine opet letio u SAD, svoju novu domovinu. Ovo mu je treći brak ili, kako bi neki rekli, "treća sreća". Njegova prva supruga bila je bugarska operna pjevačica Elena Hristova. Prvakinju opere i koloraturnu sopranisticu upoznao je 1968. u Klubu prosvjetnih radnika, preko puta HNK Zagreb, i bila je to ljubav na prvi pogled. Njome je bio oženjen osam godina i dobili su kćer Eli. No, kako otkriva Otokar, razlika u godinama i mentalitetu te njegova nestašna narav doveli su do sporazumnog raskida 1977. Tada je u njegov život ušla kostimografkinja Ruta Knežević, s kojom je proveo gotovo trideset godina - sve do njezine smrti od posljedica Alzheimera.
"Ostavila mi je dva sina - Marka iz njezina prvog braka i našeg Marina. Ti su mi dečki pomogli da prevladam njezin gubitak i u njima sam stekao i dva prijatelja. Čujemo se svaki tjedan, a njih osim bratskih vežu i poslovni odnosi. I s Eli i njenom kćeri Emom imam odličan odnos. Marko ima kćer Tiju, a Marin se tek nedavno oženio u 45. godini. Dunja ima dvije odrasle kćeri, Barbaru i Kristinu, i nema unučadi, dok sam ja djed prekrasnim dvadesetogodišnjim unukama - Emi i Tei. Nije mi teško biti djed, jer ja to i nisam u klasičnom smislu. Ja sam Amer i onaj glumac kojega viđaju rijetko, pa im ne stignem dosađivati", smije se glumac, čija bi životna priča bez problema mogla poslužiti kao predložak za dobar film - jednu od stvari koje su mu obilježile život.
Glumački počeci
Njegova ljubav prema filmu počela je još u pedesetim godinama prošlog stoljeća. Kao mamin jedinac (ima dvije dvadeset godina starije polusestre po ocu) i zaigrani pučkoškolac otkrio je svijet knjiga, a koju godinu kasnije i filmove.
"S ekipom iz naše Babonićeve ulice neke sam naslove gledao više puta, nakon čega bismo uvježbavali mačevanje po vrtovima, a i Tarzan nam je bio blizak. Vidio sam se u raznim ulogama, ali stidio sam se otkriti te maštarije", priznaje Otokar, koji je tek godinama kasnije, nakon što je završio srednju arhitektonsku školu i zaposlio se kao arhitektonski tehničar kod Milana Žerjavića, počeo amaterski glumiti u studentskom kazalištu.
Uz to je statirao u filmskim koprodukcijama "Otmica Sabinjanki" i u domaćem filmu "Rondo". Nakon povratka iz vojske nastavio je glumiti u Kazalištu Ivan Goran Kovačić gdje, uz glumce Tunu Gjurgjevića i Vjenceslava Kapurala, njegov talent prepoznaju Nada Levicki i Ranko Marinković.
"Savjetovali su mi da odem na prijamni na Akademiju dramske umjetnosti na koju su me primili uz kolege Dubravka Miletića, Vesnu Stilinović, Vlatka Dulića i Vladimira Puhala. Profesionalnu karijeru počeo sam tijekom druge godine studija, odnosno 1968., koja s više ili manje uspjeha traje do danas", govori Otokar, među čijim su posljednjim projektima televizijska komedija "Oblak u službi zakona", emisija "Godina za pamćenje" te serija "Dnevnik velikog Perice".
Bezbroj uloga
Kaže da se naglumio svega i svačega, ali da nikada nije bio sasvim siguran u sebe ili tek rijetko, no prihvaćao je sve što se nudilo, jer trebalo je uzdržavati obitelj.
"U jednom sam periodu skrbio o troje djece u školi i o majci koja je bila u devedesetima. Istovremeno je bio rat. Kasnije se supruga Ruta razboljela pa je postalo još teže. Ipak, volim većinu uloga. Izdvojio bih prvu glavnu ulogu na televiziji, u filmu "Teret dokaza" u režiji Ivana Hetricha, s Ingom Apelt i Đurđom Ivezić kao partnericama. Volio sam i "Smogovce", "Ne daj se, Floki", ulogu dede Rudija u "Crno-bijelom svijetu" i, kao šećer na kraju, Eugena Fulira u "Dnevniku velikog Perice". Taj mi je lik priuštio neizmjernu radost usporedivu s prvom ljubavi, ali i jednako razočaranje kad smo se, po mom mišljenju, netaktično rastali. U kazalištu sam odigrao bezbroj uloga, uglavnom domaćih autora. Osim nekoliko Shakespearea, igrao sam u više komada Fadila Hadžića, Ive Brešana, Tituša Brezovačkog, Antuna Šoljana, Milana Grgića, Ivana Raosa, Ivice Ivanca, Ranka Marinkovića, Mire Gavrana te Senkera, Škrabea i Mujičića", nabraja glumac rođen u Zagrebu, koji nije "pravi purger".
"Po ocu Splićo, a po majci Zagrepčanin"
Njegov otac Josip rođen je u Kotoru 1898. u obitelji austro-ugarskog činovnika, no ubrzo se sele u Split i tu živi do 1936. Nakon toga odlazi u Zagreb, upoznaje Ljerku Rechnitzer i 1943. na svijet dolazi Otokar.
"Po ocu sam, dakle, Splićo, a po majci Zagrepčanin i unuk jednog od prvih hrvatskih fotografa Otokara Rechnitzera, po kojem sam dobio ime. Djetinjstvo sam proveo u Babonićevoj ulici iznad Kvaternikovog trga, odnosno ispod katoličkog sjemeništa na Šalati, u udolini između Voćarske na zapadu i Horvatovca na istoku. Tu sam proveo predivnih 27 godina. Susjedi su mi bili televizijski i radijski redatelji Tinko Globočnik i Zdenko Prohaska, pjevač Hrvoje Hegedušić, kamerman Enes Midžić i njegova sestra, muzikologinja Etica, glumica Biba Ipša i drugi", prisjeća se Otokar, dodajući kako je iz Zagreba otišao 2006., nakon smrti supruge Rute, i otišao živjeti u njihovu obiteljsku kuću Gandalj u Lokvi Rogoznici kraj Omiša.
Ujedno je to bila i galerija i utočište Rutinog oca, poznatog slikara, kipara i mozaista Ivana Joke Kneževića.
"Sa sinovima sam kuću dogradio, u dvorištu smo joj dodali pozornicu za igranje predstava, a ispred kuće prema moru napravili bazen za goste apartmana koje iznajmljujemo. Kako se tih godina još nije znalo za rad od kuće, putovao sam u Zagreb zbog predstava u Komediji i Kerempuhu, a bogme i u varaždinskom teatru i Splitu. Tako sam dočekao mirovinu 2010., što mi je omogućilo da se posvetim omiškim kazališnim amaterima, sada već profesionalnom teatru Mali princ", otkriva glumac, koji se u mirovini počeo zanimati za društvene mreže - točnije za Facebook, na što ga je naveo sin Marin.
"Svidio mi se na prvu. Otvorio sam profil 2012. i uživao u duhovitim štiklecima, objavama o umjetnosti i tada još dosta rijetkim političkim komentarima. Ali s pandemijom koronavirusa nešto se počelo mijenjati nagore. Stavovi su postali oštriji, neistomišljenici se doživljavaju neprijateljima, pa i nepoćudnima. To me polako ohladilo i samo čekam priliku da se ostavim Facebooka, kao što sam se 2002. ostavio cigareta i alkohola", najavljuje Otokar, koji će u travnju proslaviti 83. rođendan.
Sretan i zdrav
Kaže da ne osjeća svoje godine i da je u zaista dobroj kondiciji. "Volio sam se šaliti da je to zbog dobrog seksualnog života, ali priznajem da je to zato što sam se rijetko znojan vode napio. Nisam stremio nerealnim ciljevima, pa sam tako zahvaljujući i sreći postigao gotovo sve o čemu sam sanjao. Zdrav sam jer sam sretan ili, ako hoćete, sretan sam jer sam zdrav. I da dodam na ovaj malo patetičan ton - ponosan sam na obitelj, ustvari na obitelji kojima pripadam i koje meni pripadaju. Ponosan sam na 40 godina čitanja u Biblioteci Hrvatskog saveza slijepih i slabovidnih, na bezbroj sinkronizacija crtića kojima sam klincima i klincezama uljepšao djetinjstvo, i to baš nekako u vrijeme rata. I da završim u stilu svima omiljenog crtića: "Kaj te muči, Njofra?" Niš, ja sam sretan čovjek", zaključuje Otokar Levaj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....