Najveća nagrada za svakog glumca su ovacije publike, a upravo takvo priznanje ovih dana dobiva ekipa na čelu s 44-godišnjim Ozrenom Grabarićem koji u Gavelli igra u predstavi "Cyrano de Bergerac".

"U dvadeset godina kazališne karijere to nisam nikada doživio. Inače je zagrebačka publika malo rezerviranija u odnosu na druge, vidi se po licima u publici da im se predstava sviđa, ali da na kraju ustanu i dugo plješću, to je zaista rijetkost. Nikad nisam bio tako miran spram jedne predstave jer smo i u procesu rada s redateljem Acom Popovskim vidjeli da se događa nešto posebno i dobro. No, ovakav prijam kod publike stvarno nismo očekivali. To je ogledni primjer što znači teatar, što znači zajedništvo publike i glumaca na sceni", kaže zagrebački glumac, koji radi i kao izvanredni profesor scenskog govora na odsjeku glume na Akademiji dramske umjetnosti, a usto i pet godina surađuje s Beogradskim dramskim pozorištem.

S kolegama iz predstave "Cyrano de Bergerac"

IVAN IDŽOJTIĆ

Upravo zato ima iskustva s publikom iz regije i napominje kako je ona beogradska strastvenija, no ni tamo se unatoč fantastičnim naslovima u kojima igra poput ‘‘Čovjeka slona‘‘, ‘‘Švejka‘‘ ili ‘‘(Pra)Fausta‘‘ nije dogodila takva euforija.

"U Beograd me pozvao Jug Radivojević, ravnatelj Beogradskog dramskog pozorišta, koji tamo rasplamsava jedan požar nevjerojatne kreativnosti. Otvorio je vrata brojnim svjetskim redateljima. Tamo se događaju zanimljive stvari i drago mi je da samo dio te priče", govori Ozren, kojeg osim u kazališnim projektima gledamo i u ležernijim TV formatima kao što su humoristične serije ‘‘Mrkomir Prvi‘‘ i ‘‘Oblak u službi zakona‘‘.

Život u Barceloni

Kaže kako ne bježi ni od kakvog glumačkog zadatka, a humora nedostaje, pogotovo u našoj svakodnevici. "Obožavam humor. On je nekako imanentan u mojoj prirodi, jer prve stvari koje sam gledao bili su filmovi Petera Sellersa i Louisa de Funesa. Apsolutno sam ih obožavao, a gutao sam i filmove u kojima su igrali John Candy, Chevy Chase, Steve Martin ili Eddie Murphy. ‘‘Mrkomir Prvi‘‘ je satira, neka vrsta inačice ‘‘Crne guje‘‘ koja komentira nekakve dnevno-političke dogodovštine, dok je ‘‘Oblak u službi zakona‘‘ nekako topao i obiteljski projekt, onako baš ‘‘feel good‘‘, kako to uvijek rade Snježana i Goran Tribuson", kaže Grabarić.

U seriji "Mrkomir Prvi" s Ecijom Ojdanić i Goranom Navojcem

RANKO ŠUVAR CROPIX

Ozren Grabarić u seriji Oblak u službi zakona

HRT/PRESS

No, iako je danas jedan od najtraženijih domaćih glumaca, obiteljsko nasljeđe moglo ga je odvesti u sasvim druge vode. Roditelji su mu bili kemičari, oboje sveučilišni profesori, kao i ostatak obitelji. Srednju školu završio je u Barceloni gdje mu je otac radio kao gostujući profesor na jednom sveučilištu. Vrlo brzo je svladao španjolski i katalonski jezik, no, kako kaže, bio je vrlo samozatajan i povučen, tako da se u tih pet godina radije družio s knjigama nego s vršnjacima.

"Stvarno sam bio jako povučen, rekao bih čak i malo autističan, a zahvaljujući kazalištu i glumi postao sam otvoreniji i sada se baš volim družiti", kaže.

Obračun s kilogramima

No, gluma mu ipak nije bila prvi izbor. Prije odlaska u Barcelonu pohađao je dramsku radionicu na Ribnjaku. Svidjela mu se ta kazališna čarolija iako o glumi kao profesiji nije razmišljao. Nakon povratka u Zagreb upisao je na Filozofskom fakultetu španjolski i engleski jezik jer je želio postati pisac i prevoditelj. No, na fakultetu se nije pronašao, vratio se na Ribnjak i gluma mu se iskristalizirala kao nešto što ga je istinski počelo zanimati pa je upisao Akademiju dramske umjetnosti koju je završio kao jedan od najboljih studenata generacije. Unatoč brojnim strukovnim nagradama, ima ih više od trideset, i hvalospjevima kritičara, tvrdi da u glumi treba trajati i ne dopustiti da te priznanja uljuljkaju u lažne sfere samodopadnosti. Zato svakom poslu, a trenutačno ga ima puno, pristupa s velikom odgovornošću i puno rada pa kaže da doma dođe praktički samo prespavati.

"Ne da ne mogu imati kućne ljubimce, već doma nemam ni jednu biljku. Premalo sam kod kuće da bi mi bilo što uspijevalo", kaže glumac kojem je život rastrgan između snimanja, proba i predstava donio i višak kilograma, s kojima se prije godinu dana ulovio u koštac.

Do sada ih je izgubio petnaest, a disciplinom održava težinu koju je doveo do one koju je imao u studentskim danima.

Izbacio je šećer, ugljikohidrate i alkohol, počeo vježbati i puno hodati

NEJA MARKIČEVIĆ CROPIX

"Prošle godine odlučio sam da je vrijeme da se riješim viška kilograma. To je bilo nakon premijere predstave ‘‘Čovjek slon‘‘ u Beogradu gdje sam se pod teškim kostimom baš tako i osjećao. Jednostavno sam odlučio da je vrijeme da postanem čovjek antilopa", smije se Ozren i dodaje da se na taj korak nije odlučio samo zbog estetike već i zbog zdravlja.

Novi režim

"Sve mi je postalo preteško, a za glumački zanat treba fizička kondicija jer nije lako biti po dva sata na sceni. Izbacio sam šećer, ugljikohidrate i alkohol, počeo vježbati i jako puno hodati. Kako živim u centru Zagreba, sve obavljam pješice, a auto koristim samo za duga putovanja. Volim voziti jer mi je to neka vrsta meditacije, vozim prilično sporo i ponavljam tekst ili slušam neku opuštajuću glazbu. Nije mi teško voziti ni daleke destinacije jer se grozim leta avionom", kaže Grabarić.

Zbog novog režima često kuha i nosi hranu sa sobom na probe ili na snimanja. Ali unatoč trenutnim prehrambenim restrikcijama, priznaje da je veliki gurman i s nostalgijom se prisjeća druženja u njegovom bivšem stanu u Hercegovačkoj ulici. Okupljalo se razno društvo svih generacija gdje je glavni kuhar bio njegov kolega Nikola Baće.

"Nikola bi došao kod mene već u osam ujutro kako bi do osam navečer pripremio sve što je naumio. Sam je radio tjesteninu, umake, pacao razne vrste mesa... To su bile delicije u rangu restorana s Michelinovim zvjezdicama. Ja sam bio zadužen za deserte i moram priznati da nisam bio loš. Kuhanja se znao primiti i kolega Darko Stazić koji je uvijek pripremao neka luda jela. Od žaba, puževa ili nekih drugih sitnih životinja u želeu. Uglavnom, ta su druženja uvijek bila u znaku vrhunske gastronomije, a kada su svi otišli, meni je ostalo da počistim taj neviđeni kaos. Ali bilo nam je divno, prepričavale su se razne anegdote, gdje smo svi postali kao jedno tijelo, baš kao jedan kazališni čin. I još sve začinjeno dobrom hranom. Mislim da ću morati obnoviti ta druženja", prisjeća se glumac.

Zbog posla već pet godina nije bio ni na ljetovanju

NEJA MARKIČEVIĆ CROPIX

Pet godina bez ljetovanja

A zbog obima posla, igra i naslovnu ulogu u predstavi ‘‘Kralj Gordogan‘‘ koja je na repertoaru zagrebačkog HNK-a, ne samo da je smanjio druženja nego već pet godina nije bio ni na ljetovanju. Zapravo se ni ne sjeća kada je imao slobodnog vremena više od tjedan dana. "Lijepo je imati posla i o tome nema govora, ali baš sam se zaželio ljetnog plandovanja, no to će morati pričekati jer imam dogovorene poslove do 2027. Još imam energije, ali bih uz posao na Akademiji koji stvarno obožavam, glumačke obaveze volio svesti na dvije predstave godišnje i možda neki TV projekt. To bi mi nekako bio idealan tempo da mi ostane i malo slobodnog vremena. Primjerice, volio bih se vratiti u Barcelonu barem na mjesec dana, jer pomalo je nevjerojatno da tamo nisam bio otkako sam se 1998. vratio u Zagreb", zaključuje glumac.