Nekadašnja televizijska voditeljica Paola Valić Bekić posljednjih šest godina živi u norveškom Oslu, kamo se nakon razornog zagrebačkog potresa preselila s obitelji i započela život od nule, a nakon gotovo dva desetljeća vraća se na glazbenu scenu s pjesmom "Trauma" zbog koje je imala veliku tremu.
"Ovo je moj novi početak. Glazba liječi, a ja sam pokušala "Traumom" izliječiti samu sebe i, dao Bog, još nekog tko se u njoj prepozna", rekla nam je na početku razgovora nekadašnja televizijska voditeljica Paola Valić Bekić (44) koja se nakon gotovo dva desetljeća vratila na glazbenu scenu s autorskom pjesmom koju je predstavila pod umjetničkim imenom Paola V. "Bila sam uzbuđena, bojala sam se i pitala kako će je ljudi doživjeti jer nije tipična pjesma s pamtljivim refrenom. Usudila bih se reći da je skroz drugačija od mnogih koje se vrte u eteru", poručuje.
Želja za bavljenje glazbom ponovno se rodila tijekom projekta "Tvoje lice zvuči poznato" u kojem je sudjelovala 2018., ali se nedugo nakon razornog zagrebačkog potresa odselila u Norvešku gdje ju je dočekala teška prilagodba na novu zemlju, jezik, kulturu, ali je ta iskra i dalje tinjala njoj. Tamo je upoznala mladog glazbenika Tonija Grbešića s kojim je počela stvarati glazbu.
"Jako je talentiran i naše kreativne energije su se savršeno poklopile, dobar smo tandem. Zahvalna sam na njemu i što imam priliku raditi s nekim tko razumije moju dušu i što želim prenijeti pjesmom", naglašava glazbenica i dodaje kako nema dovoljno stranica da ispiše sve svoje traume i da priprema novi album u suradnji s Tonijem - oboje su autori glazbe, a ona potpisuje sve tekstove.
Norveška svakodnevica
Odluku o selidbi u Norvešku, njoj dotad nepoznatoj zemlji, opisuje kao jednu od najtežih koje je donijela, a sada je prvi put za Gloriju progovorila o velikom životnom preokretu. "Bilo je stravično teško otići. Nisam planirala, dogodilo se. Norveška mi nije bila na mapi ni za posjetu, ali nakon što sam malo istražila izgledala mi je kao jedna od najboljih zemalja u Europi, posebice za odgoj djece. Razoran zagrebački potres me motivirao da se usudim baciti na glavu i slijedim intuiciju da ipak probam nešto drugačije. I nisam požalila. Dobila sam šansu za novi početak gdje me nitko ne poznaje, gdje nemam nikakav stečeni identitet ili predrasude koje me prate", priznaje Paola.
Po dolasku u Norvešku nije znala jezik i nije poznavala njihovu kulturu. "Krenula sam od nule s 38 godina. Ne mislim da ljudi to razumiju, ali ponosna sam i zadovoljna što sam imala snage za novi početak. Bog uvijek nagradi hrabrost, samo treba biti strpljiv i ne poludjeti putem", kroz smijeh kaže Paola.
Njezina je svakodnevnica brza, stresna i, kako kaže, pod punim gasom. "S obzirom na to da imam regularan posao menadžerice odjela u tvrtki brze mode i svoj obrt Velvet Voice u sklopu kojeg sa svojim najbližim suradnikom, inženjerom zvuka i DJ-jem Darijem Mehom organiziram glazbene kvizove, akustične glazbene večeri, privatne zabave, događanja za poslovne tvrtke, karaoke, ponekad radim po 16 ili 17 sati", priznaje.
Svoje slobodno vrijeme provodi sa sinom Benjaminom (13). "Sad me najviše treba jer je u pubertetu, iako voli ostaviti dojam da me ne treba. Tako da volim svoje slobodno vrijeme posvetiti njemu, lisicama koje sam pripitomila u dvorištu i odlascima u prirodu. Norveška priroda je fenomenalna, neopisivo lijepa… A kad pregorim, nagradim se nekim putovanjem da napunim baterije", poručuje.
Prijatelji iz cijelog svijeta
Norvežane opisuje kao tihe, mirne i povučene. "Pristojni su, ne zabadaju nos u tuđa posla, smireniji od nas temperamentnih Hrvata. To mi je bilo teško prihvatiti, pa sam se pokušala promijeniti da se lakše uklopim u društvo. Ali sam brzo odustala jer sam shvatila da ne želim izgubiti sebe. A kroz kvizove znanja koje radim sam shvatila da im fali malo te ‘vatrenosti‘ i da je to što sam drugačija moja prednost", smatra Paola.
Ima puno novih prijatelja, oprezno ih bira, ali kad ih pusti u srce, tu je za njih. "Oprostiti mogu i sto puta, ali kad me izdate, kad me baš zločesto izdate, nema nazad. Dosta vrata sam zatvorila tijekom posljednjih nekoliko godina, ali to je moralo biti tako. Moji su prijatelji iz cijelog svijeta i to je ljepota života u inozemstvu, toliko toga naučiš o svijetu i drugim kulturama. Svaki dan učim od mlađih i od starijih od sebe. Usavršavanja karaktera i mudrosti nikad dosta", kaže Paola.
Naučila je dosta i o norveškoj kuhinji kojom nije oduševljena. "Naljutili bi se na mene da me čuju, ali skroz su nemaštoviti kada je hrana u pitanju. Mi smo za njih profesionalci. Kod njih je samo losos specijalitet, glavni specijalitet im je kobasica u kruhu, a kad mi je serviraju u palačinki, dobijem mali nervni slom. Možda ne živim dovoljno dugo tamo, ali za moj pojam nisu neki majstori. Mora im se samo priznati kvaliteta namirnica jer one su na vrhunskoj razini. A s obzirom na to da u Norveškoj pedeset posto stanovništva čine stranci, popularne su sve svjetske kuhinje i to ih spašava", govori Paola i dodaje da uvijek kuha doma jer su cijene u restoranima poprilično paprene. Ipak, Oslo voli jer je poprilično miran i siguran. "Moderan je i lijep, posebno ljeti, kada dan traje do ponoći. Ponekad je dosadan, ali nekad mi to paše, osim zimi kad bude depresivno. Volim oslovske parkove, šume, životinje, polarnu svjetlost… A kad pomislim što ne volim, ne znam, izluđuju me ponekad s pravilima. Nisam doživjela ni jedan grad koji je toliko opsjednut pravilima kao Oslo. Sve mora biti po špagi", otkriva.
Djetinjstvo u Rijeci i Zagrebu
Paola je glazbu zavoljela u djetinjstvu koje nije bilo ispunjeno strogim pravilima, odrastajući uz majku, poznatu novinarku Jasnu Burić (64) te oca, diplomiranog pravnika Eduarda Valića.
"Odrastati uz poznatu majku meni nije bila prednost, nego prilično velik teret. Ljudi često vide samo površinu i donose zaključke bez da znaju stvarnu priču. Mislili su da su mi sva vrata otvorena, a zapravo su mi se zatvarala zbog tih pretpostavki. Uz to je išlo stalno osuđivanje, etiketiranje, kao da nisam imala pravo na vlastiti put", prisjeća se.
Paolino je djetinjstvo bilo lijepo i izazovno, ali ono što ga je najviše obilježilo su ljudi. "Baka Danica, nona Lucija, teta Lora i naravno moji roditelji. To je bio moj mali svijet sigurnosti i ljubavi. Rijeka, u kojoj sam rođena, bila mi je apsolutni dom. Grad koji sam obožavala, znala sam svaki njegov kutak. Zato mi je odlazak u Zagreb, kao djevojčici od šest godina, bio težak, kao da sam tamo ostavila komadić sebe. Ali s vremenom sam prihvatila i zavoljela Zagreb i danas ga stvarno osjećam kao svoj grad", priznaje.
Kada se mislima vrati u djetinjstvo, na pamet joj padnu jednostavne stvari - nonine palačinke, ljeto u Baški na otoku Krku, izleti na Prvić, more i mirisi. Išla je u osnovnu školu Otokar Keršovani, danas Ivan Mertz, u centru grada, na Trgu burze, i kad se sjeti tih dana, bude joj toplo oko srca. Nakon završene osnovne škole upisala je Križanićevu gimnaziju, ali je zbog konflikta s jednom profesoricom odlučila promijeniti školu i završila je u Kušlanovoj gimnaziji.
"Zahvalna sam na tome, jer je sve trebalo biti baš tako. Upoznala sam ljude koji su mi danas poput obitelji, ne moram ih čuti svaki dan, ali znam da su tu, da me podržavaju i vole. U školskim danima, nisu mi predviđali svijetlu budućnost. A ja baš volim kad ljudi ne vjeruju u mene, to mi je još veći motiv da uspijem i da se borim", poručuje zadovoljno.
Studiranje i majčinstvo
Odluka o upisu fakulteta pala je na studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. "Zamrznula sam studij zbog glazbene karijere, pa se vratila u studentske klupe u tridesetima i to malo prije nego li sam ostala trudna sa sinom Benjaminom i onda sam, s njim uza se, uspjela i magistrirati 2016.", otkriva i dodaje da joj je to bilo baš izazovno razdoblje. "Radila sam, studirala, dojila, učila i išla na vozački. Sve u isto vrijeme, naravno, uz veliku potporu obitelji, kolega, logistike i bake servisa moje Mire, tako da, budimo realni, bez njih nikad to ne bih uspjela", ističe.
Danas se s posebnim veseljem sjeća svojih početaka na glazbenoj sceni na kojoj se pojavila 2003. kada je sudjelovala u showu "Story Super Nova". "Bila sam curičak bez iskustva. Paola je danas žena koja zna tko je, koja je prošla i svjetlo i mrak i koja više ne ide glavom kroz zid, nego bira gdje i kome daje svoju energiju. Nisam znala postaviti granice, naivno sam vjerovala da je svijet dobar i da su ljudi krasni. Ali sada znam koliko mogu biti grubi, zato sam naučila čuvati sebe, postaviti granice i ne dopustiti da me itko gazi", pojašnjava Paola.
Mir i zahvalnost
Zbog poslovnih obveza u Zagreb ne dolazi dovoljno često koliko bi htjela, ali kada dođe, prvo posjeti obitelj i prijatelje, a onda juri na zakazane termine kod frizera. "Cijene pramenova u Norveškoj su popriliče i variraju od 450 do 1000 eura, ovisno o salonu, tako da sve obavljam kod nas. Za moju se kosu brine Jelena Marković Ćoso, frizerka koja mi je postala jedna od najboljih prijateljica. Obavezan je odlazak na kavu na Cvjetnom trgu, šetnje, smijanje s bratom Vitom (30) i sestrom Josipom (21). Pa onda fotografiram svaki kutak grada i svađam se s bratom oko toga koji ne razumije koliko mi te fotografije znače u ledenim skandinavskim noćima", smije se Paola.
Kada se osvrne unatrag, ne bi mijenjala ništa, jer za nju ni najteži trenuci nisu bili pogrešni, već nužni da postane osoba kakva je danas. "Da bilo što izbrišem, izbrisala bih i dio svoje snage koju imam. Ne bih bila verzija sebe koja zna voljeti, ali i otići kad treba, koja zna oprostiti. Zato ne gledam unazad sa žaljenjem, nego kao na put koji me naučio da ništa nije uzalud pa ni bol", poručuje.
Neispunjenih želja i planova ima, ali ih ne doživljava kao nešto što si mora obavezno ispuniti. "Imam ciljeve, ali više ne trčim opsesivno za njima, neke se stvari dogode, a neke se jednostavno ne dogode i to s razlogom. Sve što sam prošla me naučilo skromnosti i da ništa ne uzimam zdravo za gotovo. Zato najviše cijenim mir, zahvalnost i male stvari, jer u njima zapravo leži sve ono veliko", zaključuje Paola.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....