Zagrebačke glazbenice u povodu božićnog koncerta u Lisinskom i trideset godina karijere otvoreno govore o odrastanju, sestrinskom odnosu, grupi Divas te braku i majčinstvu.
U pauzama između roditeljskih sastanaka, poslovnog ludila i obiteljske logistike, uspjeli smo u naš fotografski studio teleportirati dvije istinske glazbene dive. Marija Husar Rimac (50) i Ivana Husar Mlinac (48) stigle su na snimanje naslovnice u povodu velikog božićnog koncerta u Lisinskom i odmah nas razoružale zaraznim smijehom i beskrajno dobrom vibrom. Jedna drugoj dovršavaju rečenice, pjevaju u glas, smiju se kao da su na probi, a ne pred objektivom. U tom njihovom sestrinskom ping-pongu sve je ritam, emocija i iskra. Kad su zajedno, prostor se pretvori u val pozitive. Sestre Husar odrasle su pred našim očima - od Zvjezdica do legendarne grupe Divas, od djevojaka s mikrofonom do zrelih žena i glazbenica koje danas glazbu žive, dišu i prenose iz neke nove, duhovne dimenzije. Zar nije čudo da se u jednoj obitelji rode dva takva glasa? Tata Franjo bio je profesor glazbenog, glazba je bila svuda oko njih, ali ono što njih dvije imaju ne stane u DNK. To je nešto dublje, instinktivnije, slojevitije. Danas su i majke i supruge i poduzetnice i glazbene mentorice. Svaka u svom slojevitom životu s tri muškarca - suprugom i dvojicom sinova - ali s istim onim osmijehom zbog kojeg ih je publika zauvijek zavoljela. Njihove škole pjevanja postale su utočište za sve koji žele naučiti ne samo kako pjevati, nego i kako vjerovati - u glazbu, u sebe i u život. A 16. prosinca, kad stanu na pozornicu Lisinskog, svjetla će se prigušiti, a dvoranom će odjeknuti onaj poznati, moćni zvuk. Trideset godina glazbe. Trideset godina emocija. Marija i Ivana slave svoj veliki jubilej Božićnim gala koncertom koji će biti sve osim običnog - raskošan, emotivan i pun života. Pod redateljskom palicom Petre Radin i uz produkcijski potpis Filipa Gjuda, Lisinski će se pretvoriti u božićni film u kojem publika ima glavnu ulogu. Na pozornici - njih dvije, njihovi glasovi, njihova priča. I prijatelji koji su obilježili put: Nina Badrić, Martina Tomčić, sestre Palić... i pokoje iznenađenje. U njihovom sestrinskom skladu ima nečeg čarobnog - mješavina duhovitosti, topline i svjetlosti.
Osjećate li se pozvanima i odabranima imati takav umjetnički glazbeni dar koji nosite odmalena?
MARIJA: To je najuzvišeniji i najljepši osjećaj kada umjetnik osjeti da je to veće od njega. Umjetnost za mene nije samo izražavanje, ona je način služenja. Kroz glazbu osjećam da mogu prenijeti ono što često ne možemo riječima - ljepotu, mir, nadu. Vjerujem da nas Bog daruje talentom s razlogom i da nas kroz taj put poziva da budemo njegov kanal dobrote i svjetla. Zato se često osjećam i pozvanom i odabranom - ne u smislu posebnosti, već odgovornosti. Bilo je puno momenata kada smo pomislile da je ono što se oko nas događa neopisivo u svakom smislu - duhovnom, emotivnom, umjetničkom - i jedan od takvih momenata bio je koncert u praznoj i ranjenoj zagrebačkoj katedrali s našim dragim Matijom Dedićem.
Kad zatvorite oči i vratite se u djetinjstvo - gdje počinje vaš glazbeni svijet?
IVANA: Kad pomislim na djetinjstvo, prva riječ koja mi pada na pamet je sloboda. Ta sloboda me najviše podsjeća na vrijeme koje smo provodile kod bake. Mi onako malene, prostrane livade i polja doživljavale smo kao nepregledno dječje igralište. Nije bilo popratnih sadržaja, pa smo bile naslonjene na vlastitu maštu i svoj unutarnji svijet. Ja bih se popela na bakinu staru lipu i satima pjevala i smišljala scenarije. Umjesto normalne verbalne komunikacije, odgovarala bih svima u melodijama, kao da smo u nekom mjuziklu. Osim toga, djetinjstvo nam je bilo obilježeno i brojnim koncertima i probama sa zborom Zvjezdice. Vjerujem da je to itekako odredilo ono čime se danas bavimo - i ozračje u obitelji u kojem smo bile okružene glazbom.
Uz godine pod reflektorima naučile ste mnogo. Kad ste shvatile gdje prestaje imidž, a počinje istina?
MARIJA: Od malih nogu rasle smo u okruženju koje nas je učilo da ostanemo prizemljene, iskrene i zahvalne na svemu što imamo. Obitelj nam je uvijek bila uporište - mjesto gdje nema reflektora, gdje se ne broje nastupi ni uspjesi, nego ljubav, podrška i jednostavnost života. Na tome smo neizmjerno zahvalne našim roditeljima, mami Ani i tati Franji. Mislim da nas je upravo ono s čime smo rođene i kako smo odgajane sačuvalo da nikada ne zaboravimo tko smo ispod svjetla pozornice. Danas tu granicu ne doživljavamo kao borbu, nego kao sklad - jer ono što jesmo na sceni samo je produžetak onoga što smo u srcu.
IVANA: Zdravko Šljivac je nedavno rekao da su za uspješan život potrebne dvije naizgled oprečne komponente - disciplina i sloboda. I upravo su na tome inzistirali naši roditelji kod nas. Inzistirali su na disciplini kako bi nam mogli dozvoliti slobodu kojom smo si osigurale izbore za život po vlastitoj mjeri.
Kako danas gledate na period života vezan uz Divas? Zašto ih svi toliko bezvremenski volimo?
MARIJA: Divas razdoblje bilo je posebno i neponovljivo poglavlje naših života - vrijeme mladosti, snova, hrabrosti, ogromne energije i prijateljstva. Donijelo nam je priliku da rastemo, da dijelimo glazbu s publikom koja nas je voljela i podržavala. To su bile godine ispunjene pjesmom, koncertima, putovanjima, smijehom i predanim radom, ali i onim dragocjenim osjećajem zajedništva. A zašto su ljudi toliko voljeli Divas? Vjerojatno zato što smo na hrvatsku scenu donijele dašak svjetske produkcije i jedan novi glazbeni izraz. Bile smo autentične, svoje i hrabre, s jasnom vizijom i prepoznatljivim zvukom vokalnog kvarteta. Sve što smo radile, radile smo s velikom predanošću i upornošću i to je dopiralo do publike.
Ženska ljepota često je pod društvenim povećalom, posebno u virtualnim vremenima u kojima živimo. Kako ste naučile ostati svoje? Kako danas gledate na starenje i žensku autentičnost?
IVANA: Starenje? Koje starenje? Zapravo se mi žene, unatoč fizičkim i kemijskim promjenama, najbolje počinjemo osjećati u vlastitoj koži upravo kada se približimo pedesetima. Vjerujem da to ima veze sa životnim ciklusom u kojem se počinjemo vraćati vlastitoj autentičnosti. Smatram da je dio te autentičnosti i naša potreba da se pobrinemo za sve oko sebe, ali i da svakodnevno zalijevamo svoju srž - da uslijed toga ne zaboravimo tko smo. Da kad uđemo u ovaj ciklus vraćanja sebi, tranzicija bude nježnija. Bogu hvala, okružene smo predivnim ženama koje su nam pokazale kako se može dostojanstveno starjeti. Naša neprežaljena velika Gabi Novak bila je savršen primjer za to. Zahvalne smo na prilici da joj budemo dovoljno blizu i da učimo tu vrijednu lekciju od nje.
MARIJA: Ponekad nije bilo lako zadržati svoj imidž, dostojanstvo, autentičnost, ali, kao i svaka žena, i mi smo prolazile svoj put - od nesigurnosti do prihvaćanja. Odnos prema sebi dolazi s vremenom, kroz sazrijevanje, rast i životno iskustvo. Naučile smo da prava ljepota dolazi iznutra - iz mira, vjere i topline duha - i da tek kad si u miru sama sa sobom možeš istinski zračiti izvana. A što se tiče virtualnog svijeta i društvenih mreža, dovoljno je pogledati naše profile. Fotogalerija puna je neobjavljenih fotografija i videa, jer nam je stvarni život i svakodnevica ispred onog virtualnog.
Što vam je majčinstvo donijelo u životu?
MARIJA: Prvo sam bila teta i imala svoja dva predivna nećaka Andreja i Tomu, koji su mi bili centar svijeta ljubavi. Dva zaigrana, preslatka dječaka - tetine ljubavi. Andrej mi je odmalena dao do znanja da ne želi dvije mame i dao mi je najbolju smjernicu kako biti teta. Kad sam postala majka, Toma mi je onako mali prišao i rekao: "Teta, sada ćeš Ivana voljeti kao nas." To mi je bila najveća potvrda naše ljubavi. Danas su oni veliki dečki, muškarci na koje sam neizmjerno ponosna, a moja uloga tete u njihovom životu je da ih volim i podržavam, da stvaramo predivne uspomene i da im kuham njihova omiljena jela. Uz moje sinove Ivana i Niku, naučila sam što znači potpuno predanje. Majčinstvo mijenja sve, barem kod mene, jer je bilo dugo iščekivano. Kad sam postala majka, nisam ništa drugo u životu htjela biti osim u majčinskoj ulozi. To nije samo promjena svakodnevice nego duboka promjena identiteta. Duboko sam bila svjesna da sam odgovorna za novi život/živote, za emocije, misli, osjećaje, osjećaj sigurnosti, razvoj intelekta i talenata... Uloga majke u njihovim životima traži veliku snagu, nježnost i puno zajedničke igre. Kroz tu odgovornost kao žena postala sam zrelija, odgovornija, budnija i izdržljivija.
Kako biste nam opisali samu sebe, u čemu ste simpatično nesavršeni? Kako biste nam dočarali Mariju iz svoje perspektive?
IVANA: Uf, teško pitanje za moju osobnost. Mislim da je najpoštenije da drugi govore o mojim vrlinama, a ja se mogu pohvaliti s ponekom manom. Primjerice, imam sezonske mane. Volim red, ali kada krene određeni period u godini u kojem sam na više projekata odjednom, postanem rastresena, što rezultira laganim kaosom - jer u kreativnosti je to gotovo "must have". Tada postanem frustrirana zbog toga, ali sam istovremeno i ushićena jer sam kreativna - i tada nisam baš najpovoljnije društvo. Marija i ja smo dosta različite. Kad smo bile klinke, te razlike su nas znale izludjeti. Često smo se svađale zbog sitnica, iako smo i tada bile povezane kao danas. Kad smo počele prihvaćati jedna drugu, shvatile smo da su upravo te razlike naš balans. Sada, dok pripremamo koncert, vrlo se brzo dogovorimo koja će preuzeti koji dio posla, jer znamo gdje su nam prednosti, a gdje mane. Za Mariju mogu reći da je najbolja starija sestra na svijetu. Brižna je i velikodušna, ima veliko srce, iskrena je i veliki istinoljubac. Spremna je uvijek pomagati, u stanju je ostaviti sve i voziti u drugi grad ako je netko u potrebi. To je ponekad dovede u situaciju da zna kasniti.
Kad duša zatraži pauzu - kako se vraćate sebi? Imate li osobni recept za mentalni detoks?
MARIJA: Kad duša zatraži tišinu, povučem se na mjesta koja mi pružaju mir - sveta misa, šetnja prirodom, jutarnja kava, molitva, duhovni seminar. To su moje oaze koje pune moju dušu. Naučile smo da je "ne" ponekad najvažnija riječ koju možemo izgovoriti - i drugima, i sebi. Postavljanje granica čuva mir. A tijelo s godinama traži posebnu pažnju - pravilnu prehranu, šetnje, aktivnost. Briga o sebi nije sebičnost, nego temelj zdravog života i lijepog starenja. Svi živimo brzo, možda i prebrzo.
Kako pronalazite granicu između ritma i mira?
IVANA: Današnja vremena su izazovna - bila su i prije, ali ovi izazovi su potpuno drugačiji. Svi živimo brzo i intenzivno i kao da danas, zbog te brzine, manje živimo, a više samo funkcioniramo. No, tu treba samo pronaći realnu granicu s kojom ipak možemo postaviti sve na vlastite postavke i usporiti. Marija i ja želimo ovim koncertom upravo to ponuditi svojoj publici - pauzu u kojoj će se moći prepustiti doživljaju prekrasne glazbe, božićnog ugođaja i zajedništva u kojem će, nadam se, ostati neko duže vrijeme.
Kad pogledate unatrag - na što ste najponosnije? Što vam danas predstavlja umjetnost?
MARIJA: Najponosnije smo na to što smo ostale vjerne sebi - svom putu, vrijednostima i ljubavi koja nas je uvijek vodila. Bilo je i uspona i padova, umora i radosti, ali nikad nismo izgubile vjeru u ono što jesmo. Uspjeh nije samo u velikim pozornicama, nego u svakom trenutku koji živiš srcem - bilo da pjevaš, grliš dijete ili dijeliš tišinu s nekim tko te razumije. Naša sestrinska himna je pjesma "Božji dar" s albuma "Familija".
IVANA: Umjetnost je danas u krizi svoje definicije. Sve se može proglasiti umjetnošću, ali umjetnost koju biram za sebe mora nositi božansku ljepotu i svakako treba mijenjati svijet oko sebe. Umjetnost u glazbi je sveprisutna - toliko da je gotovo nemoguće zamisliti jedan dan s ugašenom glazbom. Svima bi nam to utjecalo i na raspoloženje i na duh, što znači da je velika odgovornost na nama glazbenicima. Marija i ja živimo glazbu od malena, to je neodvojivo od nas, i vjerujemo da se pogotovo kroz duhovni dio programa mogu osjetiti plodovi dara koji smo dobile od Boga.
Imate li zajednički san koji još niste ostvarile - neku malu sestrinsku ludost?
MARIJA: Želja nam je da uskoro otputujemo u London na produženi vikend... shopping i mjuzikli! S obzirom na životnu dinamiku i silne obaveze, nemamo nekih grandioznih planova u ovom trenutku. Dovoljno nam je da smo svi zdravi.
Pamtite li neko putovanje kao moćno iskustvo?
MARIJA: Najdublje me promijenilo putovanje u Svetu Zemlju, koje sam doživjela sa svojim suprugom Vjekom, djecom, Ivanom i Nikom, te s fra Ivanom Matićem, poslužiteljima i prijateljima Tabora. To je mjesto gdje sam se susrela s istinskom stvarnošću onoga u što vjerujem i što živim. Pamtim svaki trenutak, svaku molitvu, miris i boju. Put u Svetu Zemlju je putovanje mog života - uspomena koju ću zauvijek čuvati s dubokom zahvalnošću i koja me i dalje nadahnjuje u svakodnevnom životu.
Koliko ste zapravo bliske kad se ugase reflektori?
IVANA: Čujemo se svaki dan, ponekad i po nekoliko puta dnevno. Kada se od obaveza uspijemo izboriti za izlazak, najčešće su to večere s prijateljicama, neka predstava ili dobar koncert. Obiteljski kombiniramo kućna druženja sa zajedničkim putovanjima jer nam je ipak najdraže kad smo svi na okupu.
Obje živite s trojicom muškaraca. Postoji li u vašem sestrinskom timu neka formula za "preživljavanje testosterona"? Kako biste opisale svoju sestrinsku dinamiku kroz faze života?
MARIJA: Nama je zapravo prirodno biti u tom muškom okruženju. Naši dečki su stvarno super - i supruzi Vjeko i Nino i sinovi Andrej, Toma, Ivan i Niko. A naši muževi su se s vremenom pomirili s tim da nas dvije dolazimo u "paketu". Mislim da su već davno shvatili da se taj sestrinski odnos ne može ni mjeriti ni prekinuti, nego samo voljeti i prihvatiti. Nino i Vjeko se, Bogu hvala, međusobno jako dobro slažu, dijele sličan smisao za humor, razumiju i prihvaćaju naš svijet - i onu ozbiljnu i onu zabavnu stranu. Kad bi njih dvojica radili forenziku našeg zajedničkog života, vjerojatno bi se složili da su se i previše naslušali naših svakodnevnih razgovora, ali i da bez te povezanosti nas dvije ne bismo bile ono što jesmo.
IVANA: Kod nas se više-manje oduvijek sve znalo. Istina je bila na visokoj cijeni, tako da se skrivanje ili laganje naprosto nije isplatilo. Kroz godine smo naučile čitati jedna drugu - kad treba podrška, kad tišina, kad smijeh. I to nas, zapravo, uvijek vraća tamo gdje sve počinje - u obitelj.
Kako izgledaju vaša obiteljska okupljanja - više kao simfonija ili kaotični mjuzikl?
MARIJA: Na našim obiteljskim druženjima uvijek ima dobre glazbe, smijeha i puno života. Ivana i ja se posljednjih godina izmjenjujemo kao glavne gastronomske šefice, pa svaka prigoda donese neki poseban meni. Mnoge recepte preuzele smo od naše mame - to su ona obiteljska jela koja nas vraćaju u djetinjstvo, primjerice fiš paprikaš, i okupljaju oko stola. No, volimo uvoditi i nova jela koja su s vremenom postala dio naše male tradicije. Sve je to začinjeno smijehom, glazbom i onom toplinom doma koju ništa ne može zamijeniti.
Koji su vaši mali ženski rituali koji vas vraćaju u balans - onaj trenutak kad sve stane?
MARIJA: Najbolje se osjećam kad je moj mali beauty ritual zaokružen - od savršeno uređenih noktiju i frizure do sitnih jutarnjih trenutaka kada nanosim svoje omiljene kremice i parfem. Pijem kavu u tišini. Ti trenuci brige o sebi moj su način da usporim, udahnem i osjetim svoju ženstvenost. Tada dan može započeti i sve nekako ide lakše i ljepše.
Kad govorite o životnim fazama, zvučite kao netko tko je došao do dubokog mira. Što ste naučile o sebi kroz sazrijevanje?
IVANA: Svako sazrijevanje na površinu izbacuje sve naše nesavršenosti i nesigurnosti. To je, na neki način, uvjet kojim prelazimo na višu razinu. Uloge u koje ulazimo, uloge iz kojih izlazimo, promjene u nama i oko nas, stvari koje možemo kontrolirati i one koje ne možemo - sve su to prilike da izgubimo sebe ili da pronađemo bolju verziju sebe. To nisu lake odluke, ali kako ćemo odlučiti u tim trenucima ovisi o tome u kakvim smo uvjerenjima i koliko u sebi imamo otpornosti i sposobnosti za zdravo razlučivanje. Zato se u tim trenucima oslanjam na Boga i osluškujem Njegov poticaj za dobru odluku, bilo da se radi o teškom ili milosnom trenutku.
S kime dijelite svoj ženski svijet? Imate li svoj "klan" - žene s kojima se razumijete i bez riječi?
MARIJA: Ivana i ja oko sebe okupljamo sestre. Što će se vidjeti i na samom koncertu u Lisinskom - sve smo pretočile na pozornicu. Naravno da imamo ženski klan, a ja ću ih nazvati svojim ženskim oazama u kojima nalazimo iskreno razumijevanje i podršku. Družimo se sa ženama koje su u svojoj dubini iskrene i jednostavne. Naša druženja su posebna jer svatko može biti baš ono što jest - bez maski. Puninu prijateljstva imamo sa sestrama Palić i našom Ninom, koje će uz Martinu Tomčić biti i gošće na koncertu. Jedna od naših dragulja je i Petra Radin, koja će biti zadužena za režiju. Prijateljstva smo protkale i svojim talentima i radom - svi smo tu jedni za druge. Tu su i ostale naše posebne ljepotice - nisam sigurna da žele da ih javno spominjemo - koje su nam neizmjerno bogatstvo.
Šminka Tena Bašić
Frizura Ivan Pervan za PRIMEvision Salon
Styling Laura Bošnjak
Odjeća Max Mara, Seventy, Garderoba Concept Store
Nakit Zlatarna Dodić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....