Veliki talijanski dizajner umro je u 91. godini u svom domu, a prije smrti dočekao je obilježiti pola stoljeća uspjeha svoje tvrtke koja je oduševljavala minimalističkim dizajnom i elegancijom.
Kako sam se proveo za 90. rođendan? Onako kako jedino znam, dakle radno, rekao je prošle godine talijanski dizajner Giorgio Armani, vlasnik golemog modnog carstva, jednog od rijetkih koje je do njegove smrti ostalo u privatnim, njegovim rukama, a ne dio portfelja neke velike poslovne grupacije. U nekoliko je navrata odbijao mogućnost da proda svoju tvrtku, što si je, za razliku od mnogih drugih kolega, mogao priuštiti, s obzirom na to da je njegovo bogatstvo, prema časopisu Forbes, lani procijenjeno na više od 11 milijardi dolara. Giorgio Armani do svoje smrti ostao je najbogatiji modni dizajner na svijetu, ispred, naprimjer, Ralpha Laurena i Miuccie Prade. Ipak, tjeralo ga je da radi do samoga kraja.
"Ne znam drukčije", rekao je dizajner. "Kad sam imao 80 godina, mislio sam da ću ostatak života provesti na permanentnom odmoru. No, shvatio sam da mi rad daje energiju i volju za životom. Imam osjećaj da me na neki čudan način pomlađuje."
Čini se da u tome ima nešto istine jer se i izgledom, a ne samo radnim elanom, do svoje smrti doimao kao da nije puno promijenio. Istina, bore su mu bile nešto dublje nego prije, no i u 91. je bio jednako preplanuo i jednako ravnog trbuha kao i kada je slavio 80. rođendan.
"Možda je to nekome teško shvatiti, no ja sam odrastao u siromaštvu. Sve sam postigao vlastitim rukama i trudom. Nikad nisam ništa dobio na dar pa zato i danas radim", objašnjavao je dizajner kada je obilježavao 90. rođendan.
Isprva ga je planirao proslaviti u krugu obitelji u svojoj vili na jugu Francuske, jednoj od njegovih devet raskošnih rezidencija diljem svijeta - od Sicilije do Kariba i SAD-a. No, taj dan se spustio u atelijer koji je kat niže ispod stana u njegovoj gradskoj palači u četvrti Brera u Milanu, s vrtom uređenim u japanskom stilu. I nastavio pripremati kreacije za kolekciju koju će 17. listopada predstaviti na reviji u New Yorku.
Doživio je i 50 godina od osnutka svoje tvrtke - a prije pola stoljeća, kao i do samoga kraja, bio je zagovornik svojevrsnog modnog minimalizma, ljubitelj neutralnih boja, kvalitetnih tkanina i jednostavnih linija. Njegova odjeća bila je i ostala sinonim za pritajenu, nenametljivu eleganciju, kao sušta suprotnost ekstravagantnom, raskošnom modnom stilu kakav su 60-ih i 70-ih promicali mahom francuski modni dizajneri.
Možda je ta želja da stvara elegantnu odjeću vrhunske kvalitete, u kojoj se osoba koja je nosi dobro osjeća, posljedica njegova odrastanja u siromaštvu, u ratnoj i poratnoj oskudici. Giorgio Armani rođen je u gradiću Piacenzi, nedaleko od Milana, a odrastanje mu je, više od svega, obilježio Drugi svjetski rat. Njegov otac Ugo Armani, navodno dalekog armenskog podrijetla, bio je računovođa za brodarsku tvrtku, veliki ljubitelj kazališta i talentirani nogometaš koji je u mladosti igrao za lokalni drugoligaški klub, a majka Maria Raimondi bila je kućanica i brinula se za djecu - Giorgio je imao starijeg brata Sergia i šest godina mlađu sestru Rosannu.
Djeca su često odlazila u kino, u koje su se sklanjala i kad su saveznički avioni potkraj rata bombardirali Piacenzu, a iz tog doba Armani je nosio nemilu uspomenu. Njegovi vršnjaci su, naime, pronašli vreću s barutom, pa su ga pozvali da i on vidi što će se dogoditi kad je zapale.
"Sagnuo sam se iznad te vreće i zamalo poginuo", rekao je poslije Armani. Zbog ozljeda je šest tjedana proveo u bolnici i bio na rubu smrti. Liječnik je njegovim roditeljima rekao da je samo pukom srećom preživio. Kao jedina posljedica ostao mu je ožiljak od metalne kopče s njegove cipele koja mu se u eksploziji urezala iznad gležnja.
Kraj rata nije obitelji donio olakšanje. Naprotiv. Kad je u ratno doba propala brodarska tvrtka u kojoj je dotada radio, njegov je otac prihvatio administrativni posao u Nacionalnoj fašističkoj stranci pa je poslije oslobođenja Italije zbog toga bio osam mjeseci u zatvoru. Kad je izašao, s obitelji se preselio u Milano nadajući se da će novi početak biti lakši u velikom gradu nego u maloj Piacenzi.
Giorgio je u Milanu završio osnovnu i srednju školu, a onda, nadahnut romanom "Citadela" u kojem škotski književnik A. J. Cronin opisuje patnje siromašnih rudara i liječnika koji ima pokušava pomoći, odlučio upisati medicinu. Završio je prve dvije godine, no na trećoj je odustao jer više nije mogao gledati krv. Ne znajući što će sa sobom, prijavio se u vojsku te je ubrzo bio premješten u vojnu bolnicu u Veroni.
U vojnoj službi je proveo dvije godine, a onda se vratio u Milano, gdje je njegova sestra, "minijaturna talijanska Audrey Hepburn", kako su je neki opisivali, u međuvremenu postala model i glumica. Imala je, na primjer, sporednu ulogu u filmu "Rocco i njegova braća" Luchina Viscontija iz 1960., a kako se i privatno družila s filmašima i poznatima, u to je društvo uvela i svoga starijeg brata. S njom je tako upoznao glumicu Anu Magnani i američkog dramatičara Tennesseeja Williamsa te neko vrijeme, zadivljen prvo talijanskim neorealističkim filmovima, a potom i holivudskim spektaklima, maštao da će postati glumac poput Stevea McQueena ili Paula Newmana.
"Poznavala sam ga sredinom šezdesetih godina, kada je bio mlad, zgodan i zaručen za lijepu, pametnu djevojku. U to je doba slatkog života u Italiji privlačio i žene i muškarce", opisala je jedna talijanska novinarka Armanija, koji je već tada priznavao da je biseksualac.
No, na brak se, kao i na glumu, ni tada, a ni kasnije, nikada nije odlučio. Tih je godina, naime, dobio posao da aranžira izloge u milanskoj robnoj kući La Rinascente, a onda je počeo dizajnirati odjeću. Njegove skice svidjele su se Ninu Cerrutiju, koji ga je angažirao da radi za njegov modni brend, a kako je Armani bio radišan i kreativan, ubrzo su ga angažirali i drugi već etablirani proizvođači.
Uz poslovni uspjeh, Armani je šezdesetih godina, dok je bio na odmoru u gradiću Forte dei Marmi, na plaži upoznao 11 godina mlađeg toskanskog arhitekta Sergia Galeottija i zaljubio se u njega. Za razliku od Armanija, koji je po prirodi bio skroman i povučen, nije volio izlaske niti je uživao biti u središtu pažnje, Galeotti je bio bonvivan, samouvjeren i probitačan. Armanija je njegov mladi ljubavnik 1975. nagovorio da proda svoj automobil Volkswagen "bubu" i novac uloži u osnivanje vlastite tvrtke.
"Giorgio, nemoj tratiti svoj dar na druge. Previše si dobar za to. Umjesto da dizajniraš za druge, radi za sebe", govorio mu je Galeotti, a Armani, koji je tada već imao 41 godinu, nevoljko je pristao.
Osnovao je tvrtku, unajmio prostorije u Corso Venezia, zaposlio tajnicu, studenticu Irene Pantone (koja će s njim ostati do umirovljenja), i s Galeottijem, zaduženim za prodaju, dao se na posao. Iste godine, 1975., njih su troje organizirali prvu reviju muške i ženske pret-a-porter mode, a odaziv je bio i više nego dobar.
"Želio sam stvoriti odjeću u kojoj će se ljudi osjećati ugodno i nesputano, koja će biti jednostavna, ali privlačna. Ni ja ni Sergio nismo razmišljali o novcu. Cilj nam je bio da radimo nešto lijepo", objasnio je mnogo godina kasnije. Armani je iz muških sakoa izbacio napuhnuta ramena, sve ekstremne i ekstravagantne detalje, žive boje, nepotrebne kombinacije boja i kreirao odjeću s puno pažnje na kroj, kvalitetu tkanine, šivanje...
"Što je ovo? Pa to je sasvim obično", pitali su se ispočetka kupci koji su očekivali nešto posve drukčije. No, vrlo brzo je Armanijev minimalistički stil stekao brojne poklonike. Istina, bilo je kritičara koji su mu se rugali da je "kralj dosade" sa svojim neutralnim bojama i naizgled prejednostavnim krojevima - što je zamjerka koju je ponekad morao slušati i kasnije - ali se Armani nije dao pokolebati.
"Kad bih kreirao za novu sezonu, uvijek bih promatrao što sam radio prije i onda ispravljao greške", objasnio je jednom.
Nije trebalo dugo da se za njega pročuje i izvan Europe. Već 1978. je Diane Keaton primila Oscara za najbolju glumicu, za ulogu u filmu "Annie Hall", u Armanijevu muškom sakou, a dvije godine kasnije dizajner je dobio angažman iz snova - njegovu odjeću nosio je Richard Gere u filmu "Američki žigolo" koji se prometnuo u veliki hit. A da tu odjeću mogu nositi i žene, pokazala je i Lauren Hutton, kada je u jednoj sceni odjenula Gereov sako.
"Odijela mogu biti jako ženstvena i elegantna jer se u njima žena može osjećati atraktivno, a istodobno i zaštićeno. Odijela joj naime pružaju svojevrsnu sigurnost i gotovo mušku snagu", rekla je jednom Sophia Loren.
Kako je "Američki žigolo" bio gledan svuda u svijetu, odjednom su svi htjeli nositi Armanijevu odjeću. Naravno i glumci, osobito u svečanim prigodama, na primjer na Oscarima, što je dovelo do toga da su se neki zafrkavali kako ih treba nazvati Armanijeve nagrade.
U to je doba dizajner u sklopu svoje tvrtke osnovao i nove linije - Armani Collezioni za žensku modu, Armani Privé za visoku modu, Armani Jeans za traperice, pa Emporio Armani, još jedan brend pret-a-porter odjeće, zatim beauty proizvode u partnerstvu s tvrtkom L‘Oreal, linije Armani Junior, nešto kasnije i Armani Baby, Armani Occhiali za naočale, Armani Casa s proizvodima za uređenje doma...
No, dok se njegovo carstvo nezaustavljivo širilo, privatno je prolazio kroz teško razdoblje. Sergio Galeotti je 1984. obolio od AIDS-a i preselio se u Pariz zbog blizine Pasteurova instituta, gdje je Luc Montagnier postizao prve korake u liječenju te tada nove bolesti. Punih dvanaest mjeseci, do Galeottijeve smrti u kolovozu 1985., Armani je živio između Milana, Pariza, New Yorka, Londona i drugih gradova u koje ga je posao vodio.
"Morao sam nastaviti raditi, ali sam istodobno htio biti uz Sergia. Bila je to najteža godina u mom životu", priznao je poslije. U to vrijeme, iako su ostali najbolji prijatelji, Armani i Galeotti više nisu bili ljubavnici.
"Strast ima vijek trajanja. No, emocije ostaju", objasnio je dizajner, koji je bio poslovično lojalan svim svojim suradnicima, prijateljima, ljubavnicama i ljubavnicima - bar tako tvrdi njegova sestra jer je on o svom privatnom životu rijetko pričao.
Nakon Galeottijeve smrti čak je razmišljao da se povuče u mirovinu - već je tada zaradio dovoljno da i on i njegovi rođaci mogu bezbrižno živjeti - no brzo je shvatio da to ne može učiniti.
"Dok je ležao u bolnici, nakon svakog razgovora s njim morao sam uzimati lijekove protiv depresije. A onda sam shvatio da je rad najbolji lijek. No, moram priznati kako sam se dugo bojao da bez njegove pomoći neću moći nastaviti", rekao je jednom.
I njegovi su konkurenti smatrali da je Armani gotov, da bez Galeottijeve podrške i snage neće moći dalje. No, nije bio sam. Uz njega su ostali sestra, s njim je bio i Leo Dell‘Orco, njegov suradnik od 1977., koji je do kraja ostao raditi za Armanija, nešto kasnije u tvrtku je ušla njegova nećakinja Silvana Armani, a upravo se njih dvoje smatraju osobama koje će je voditi nakon njegove smrti.
"Imam sve što mi treba, ne oskudijevam ni u čemu. Kad sagledam svoj život, ne žalim ni za čim. Ni za djecom, jer sam odavno shvatio da ne bih bio dobar otac. Možda je tako najbolje.", rekao je godinu dana prije svoje smrti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....