S obzirom na to da se tijelo bivšeg ministra nakon iznimnog tjelesnog napora početkom kolovoza u francuskom Alpama ‘pobunilo‘ zahtijevajući odmor, usporio je ritam na Braču.
Kasnoljetni ritual bivši ministar obrane, Ante Kotromanović, ne mijenja već 40 godina, a odredište je uvijek isto, nenadmašno – Pučišća na Braču. Otkriva nam kako obožava to malo mjesto sa starim kamenim kućicama, mnoštvom stepenica, vedrim i dragim ljudima među kojima se osjeća ugodno i sretno. Ljetuje kod svoje sestre Mare sa suprugom Anom Popovčić i kćeri Kajom: među mnogim razlozima zbog kojih ju obožava nalazi se i to što fantastično kuha. Kaže nam da ona suvereno vlada gastronomskim „terenom” i mora i kopna s naglaskom na bračke specijalitete. Baš zato ga, kad je u ljetnom điru, oduševljava činjenica da tada postoji u kući jedno jedino, najvažnije pitanje: dogovor sa sestrom što će se taj dan ručati.
Kako provodite dane?
"Uglavnom u kupanju. Odlazimo i na izlete diljem Brača. Navečer volimo sjediti i razgovarati o našim sestrama kojih ima po cijelom svijetu i o našim roditeljima koji su pokojni. Dolaskom u Pučišća vrijeme kao da stane; u tom idiličnom okruženju i društvu meni dragih, velikih ljudi, prepustim se kasnoljetnoj svakodnevici".
Koji vam je omiljeni ritual?
"Dan mi počinje istezanjem, a nakon toga slijedi zajednički doručak, još malo povlačenja po kući, a onda odlazak u omiljeni kafić Škarpelin i kupanje do ručka. Kako zadnjih godina uvijek pred Oluju penjem neki od najviših vrhova Alpa, pa sam nakon toga poprilično umoran, obavezno si poslije ručka priuštim odmor. Onda još jedno kupanje i poslije večere šetnja po Pučišću".
Spomenuli ste omiljeni kafić, no gdje sa suprugom Anom ispijate vašu prvu, jutarnju kavu?
"Ne pijem kavu, nego čaj, ali Ana ju voli. Popije ju ujutro prije doručka, doma. Kad smo u kafiću, rijetko smo sami i zato u našim jutrima toliko uživamo".
U kojim aktivnostima najviše guštate s mlađom kćeri Kajom?
"S malom ‘bubicom‘ je stalno neka akcija, ili neka igrica, ili kupanje, ili bicikliranje. Puna je energije, a meni to potpuno odgovara. Uglavnom, ja sam zadužen za maženje i igru, a Ana za rad, red i disciplinu".
Što vas je tijekom odmora izbacilo iz "kolosijeka”?
"Prilikom uspona na Mont Blanc dosta sam se pothladio. Puhao je jak vjetar, iako je prognoza govorila drugačije, pa me to načelo. Mislim da me dokrajčila klima, pa sam zadnje dane uglavnom proveo u krevetu uz vitamine i oporavak, gledajući televiziju".
Tko je bio s vama tijekom uspona?
"Po Europi penjem s mojim prijateljem Tomažom Jakofčičem. On je jedan od najboljih slovenskih alpinista i imamo sličan karakter".
Kako izgleda uspon na drugi najviši vrh Europe?
"Mont Blanc je predivna planina i nimalo jednostavna. Uspon je dosta fizički zahtjevan jer postoje različite dionice koje traže različite tehnike penjanja. Inače sam penjao i složenije i riskantnije planine među kojima se izdvaja Ama Dablam na Himalaji: gotovo 7000 metara stijene, leda i snijega uz teške tehničke dionice. Sveukupno su to bila tri dana: prvi je bio najteži jer je dan ranije napadalo 40 centimetara novog snijega, radilo se o aklimatizacijskom usponu smjerom Via Comici visine 3800 metara. Za taj smjer trebalo nam je oko 5 sati. Prespavali smo u planinarskom domu i nakon završene aklimatizacije spustili se u Chamonix".
A preostali dani?
"Drugi dan smo krenuli od točke na 2200 metara do koje smo došli žičarom. Prvi dio nije tehnički zahtjevan sve dok ne stignete do početka ledenjaka, opasnog Le Grand Couloira, gdje svako malo dolazi do odrona kamenja i leda. Nakon tog dijela slijedi oštar uspon, pa zahtjevno penjanje po grebenu što uzima dosta snage. Naposljetku smo došli na početak ledenjaka i dom L’Aiguille du Goûter koji se nalazi na visini 3835 m. S tog platoa otvara se spektakularan pogled na masiv Mont Blanca: nakon večere smo odspavali sat, dva i krenuli".
Kako ste doživjeli posljednju dionicu, završni uspon?
"Izašli smo u noć u 2 ujutro i u navezu krenuli ledenjakom prema našem cilju. Vjetar je stalno pojačavao i bilo je sve hladnije. Nakon nekih dva sata uspona (morate paziti na duboke pukotine u ledu) dosegli smo malo sklonište na 4329 m. Od te točke uspon se nastavlja oštrim grebenom: na jednom mjestu imate prostor samo za jedno stopalo pa smo vrlo oprezno prošli i taj dio. Poslije dobrih 5 sati intenzivnog penjanja došli smo na lakši grebenski dio s kojeg se vidio naš krajnji cilj. Stigli smo do vrha, iako nas je vjetar udarao svom snagom; svejedno smo uživali u pogledu. Nosio sam zastavu legendarne Četvrte gardijske brigade i s velikim zadovoljstvom visoko sam ju podigao. Imao sam u ruksaku i Hajdukov šal".
Što vas je nakon iskustva iz Domovinskog rata i kasnije politike, privuklo visokom gorju?
"Kod mene stalno na površinu ispliva ili strast ili nemir, pa mi odlazak na ekspedicije, osim uživanja u nevjerojatnim prizorima, daje priliku da uživam u samoći i ne komuniciram s ljudima osim minimuma. To je moj stabilizator u kojem pronalazim nove motive i ciljeve".
Što za vas znači planina: bijeg, meditacija, izazov ili nešto treće?
"Sve podjednako. Kada čuješ samo svoje disanje, osjetiš prirodu drugačije. Um se zabavi manje bitnim detaljima, što mi omogućuje da se potpuno isključim. Gledam i slušam svoje korake. Ma, nemoguće je to opisati..."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....