Trebalo je više od šest godina da "Bob Marley: One Love", film o legendi reggaea, dođe u kina. Odluka o njegovu snimanju donesena je 2018., zatim je više od godinu dana trajala potraga za glavnim glumcem prije nego što su se producenti - među njima i Marleyjeva supruga Rita te djeca Ziggy i Cedella - odlučili za Britanca Kingsleyja Ben-Adira. Britanka Lashana Lynch glumi Ritu, a James Norton Chrisa Blackwella, vlasnika diskografske kuće Island, najzaslužnijeg za Marleyjev proboj na svjetsku scenu.
Priča prati razdoblje u Marleyjevu životu od prvih uspjeha na Jamajci do smrti od raka 1981., a iako kritičari nisu jednoglasni u pohvalama, većina se slaže u jednome - da je Kingsley Ben-Adir jako dobro utjelovio legendarnog glazbenika, koji je prošao dugačak put od jamajkanske zabiti do najvećih svjetskih pozornica.
Autor je glazbe koja se i danas sluša i reizdaje, a utjecajna je ne samo u Marleyjevoj domovini, gdje je postao i ostao nacionalni heroj i gotovo mitska figura, nego i u cijelom svijetu. Njegov lik prodaje se na majicama, posterima, skateboardima, ručnicima, šalicama, svjetiljkama, gramofonima, satovima, upaljačima, kavi, bezalkoholnim pićima, maskama za mobitele...
Forbes je 2016. izračunao da su Marleyjevi nasljednici samo od prodaje licenciranih predmeta - ne računajući pritom glazbena izdanja - zaradili 20 milijuna eura, a da je neautorizirana prodaja svih stvari s njegovim likom industrija godišnje vrijedna oko pola milijarde eura. Sveukupno gledajući, Marley je uz Elvisa Presleyja, Michaela Jacksona i, možda, Doorse pri vrhu glazbenika koji i nakon smrti donose nasljednicima najveću zaradu.
Rođen je 6. veljače 1945. u zabačenom seocetu Nine Mile, sa samo nekoliko koliba bez električne energije i vode. Njegov otac je bio Norval Marley, bijeli geodet koji je radio za vlasnike okolnih plantaža i volio je da ga zovu kapetan - iako mnogi sumnjaju da je ikada bio u vojnoj službi, jer mu se ime ne spominje u britanskim vojnim arhivima. Bilo mu je već šezdesetak godina kad je dojahao u Nine Mile, gdje mu je oko privukla 18-godišnja crna djevojka Cedella Booker. Imao je s njom aferu i zatim odjahao dalje, a kad je čuo da je rodila dječaka, dao mu je ime Nesta Robert Marley, nekoliko ih je puta posjetio - i to je bilo to što se tiče njegove očinske uloge.
Majka mu je, doduše, promijenila ime jer joj je službenik u matičnom uredu rekao da Nesta zvuči ženski, pa je zapisan kao Robert Nesta Marley. U doba kad je Jamajka još bila britanska kolonija - nezavisnost će proglasiti tek 1962. - netrpeljivost između bijelog i crnog stanovništva bila je velika pa su vršnjaci malog Boba stalno zafrkavali i zvali ga pogrdnim imenima jer je bio mješanac, napola crnac, napola bijelac.
Suseljani s kojima je hranio stoku, nosio vodu i obavljao sve ostale seoske poslove ostavljali su mu najteža i najprljavija zaduženja. Jedini mu je prijatelj bio Neville Livingston, dječak koji se u Nine Mile doselio s ocem Thaddyjem Shutom Livingstonom iz Trenchtowna. Njihove su se obitelji na kraju i povezale. Thaddy Shut, naime, neko je vrijeme živio s Marleyjevom majkom Cedellom te su dobili i kćer Pearl, kojoj su, dakle, obojica bili polubraća.
Kad je Bobu bilo 12 godina, majka se, tražeći posao, s njim preselila u Trenchtown, sirotinjsko predgrađe jamajkanske prijestolnice Kingston, s ulicama bez asfalta, sklepanim kućicama sa zemljanim podovima, prljavštinom i smrdljivom kanalizacijom.
Marley je već kao tinejdžer u Trenchtownu svladao nekoliko važnih životnih škola. Iako nije bio krupan niti nasilan, nije dopuštao nikome, pa ni starijim dečkima iz uličnih bandi, da ga maltretiraju, zbog čega je stekao nadimak Tuff Gong. A kako se u to doba razvijala jamajkanska glazbena scena, na kojoj je većina glazbenika dolazila iz Trenchtowna, i on je pomislio da bi se mogao okušati kao pjevač. Majka je bila protiv pa ga je nagovorila da izuči zanat varioca, što je neko vrijeme i radio, i to s mladim Desmondom Dekkerom koji je kasnije izgradio glazbenu karijeru i ostao zapamćen po pjesmi "Israelites".
Na tom poslu Marley nije dugo izdržao: odustao je od njega kad mu je jedna iskra upala u oko. Vratio se glazbi, a kad mu se pridružio stari prijatelj Neville i kad su njih dvojica upoznali visokog, markantnog Winstona McIntosha, koji je uz to, na njihovo divljenje, znao svirati gitaru, pa im i obećao da će i njih naučiti osnove instrumenta, osnovali su vokalni ska bend The Teenagers. S vremenom su, nakon još nekoliko promjena, postali The Wailing Teenagers, potom The Wailing Rudeboys i na kraju samo The Wailers, s tim da je Neville promijenio ime u Bunny Wailer, a Hubert u Peter Tosh.
U Trenchtownu su privukli pažnju producenta Coxsonea Dodda, u čijem su studiju s njegovim kućnim bendom Skatalites 1963. snimili pjesmu "Simmer Down", koja je brzo postala veliki hit na Jamajci - ali dečkima nije donijela očekivani novac. Većina zarade od prodaje singlice je, naime, pripala Doddu, a on nije bio čovjek s kojim se moglo pregovarati oko postotka.
Vidjevši da od glazbe ne može očekivati bolji život, Marley se iste godine uputio u Ameriku, majci koja se nekoliko godina ranije preselila u Delaware. Prije odlaska se stigao i vjenčati s Alfaritom Anderson, djevojkom kubanskih korijena, koju su svi zvali Rita. "Kao i većina djevojaka na Jamajci, sanjala sam o visokom crnom mladiću, a osvojio me 170 cm visoki, sramežljivi mješanac", rekla je jednom Rita.
Dan nakon vjenčanja on je odletio u Ameriku, a njegova supruga ostala je na Jamajci. U Delawareu je neko vrijeme bio skladištar i obavljao slične slabo plaćene poslove, no ni tamo nije dugo izdržao. Nije podnosio hladnoću, niti ismijavanje zbog jamajkanskog govora, a još manje to što nikoga nije zanimala ni njegova glazba. Vratio se u Trenchtown Riti i ponovno počeo stvarati glazbu s Bunnyjem Wailerom i Peterom Toshom. Dečki su stalno vježbali, snimali, na biciklima raznosili svoje ploče do dućana diljem Trenchtowna i okolnih mjesta, promijenili su i producenta te neko vrijeme radili za Lesleyja Konga, koji ih je nagovarao da preko noći vježbaju na groblju kako bi svladali strah od turobne atmosfere i nastupa pred većom publikom.
Ni s Kongom nisu postigli veći uspjeh, pa su još jednom promijenili producenta i ovaj put došli u studio ekscentričnog Leeja Scratcha Perryja. U doba kad se ska, svojevrsni amalgam tradicionalnog jamajkanskog menta, američkog rhythm and bluesa, s natruhama kubanske glazbe i kalipsa s Trinidada, počeo usporavati i mijenjati se u rocksteady, buntovni, autentični jamajkanski žanr, a nešto kasnije i u još postojaniji reggae, Perry i Wailersi bili su predvodnici nove glazbe. Nakon što su se tada vodeći ska producenti udružili u tvrtku Big Tree (Veliko drvo), kako bi lakše kontrolirali sve lukrativniju glazbenu scenu, Wailersi su snimili singl "Small Axe" o maloj sjekiri koja, ako je dovoljno oštra, može posjeći i veliko drvo.
S Perryjem su objavili nekoliko albuma, no kad ih je on prodao Chrisu Blackwellu, vlasniku diskografske kuće Island, da ih objavi u Velikoj Britaniji, otišli su od njega i zaputili se sami u Englesku. Ondje je ska, a onda i rocksteady, imao publiku među imigrantima iz bivših britanskih karipskih kolonija i među mladim, buntovnim, bijelim radničkim stanovništvom. Naravno, nije sve bilo kako su zamišljali jer su u jednom trenutku ostali bez novca, i tko zna kako bi završili da im u pomoć nije priskočio Chris Blackwell, koji im je dao novac da se vrate na Jamajku i tamo iste godine, 1973., za Island snime album "Catch A Fire", s pjesmama kao što su "Stir It Up", "400 Years", "Slave Driver" i "Kinky Reggae".
Iste su se godine vratili u Englesku na turneju, no opet nije sve išlo glatko. Blackwell im nije objasnio da koncertima zapravo vraćaju novac uložen u snimanje albuma, a uz to su bili razočarani i uvjetima. Bunny Wailer nije podnosio englesko vrijeme, odnos Blackwella prema njima i smetalo mu je što vegetarijanska hrana nije široko dostupna. Kao i Marley i Tosh, i Wailer je, naime, već bio prigrlio rastafarijanizam, jamajkanski religiozno-politički pokret temeljen na mističnoj varijanti kršćanstva, panafrikanizma i vjerovanja da će se Bog vratiti na zemlju nakon dvije tisuće godina, ovaj put u liku čovjeka iz Afrike, njihove pradomovine, a to je, vjerovali su, bio etiopski car Haile Selasije, kojeg su zvali Kralj kraljeva i Lav iz Judeje... Rastafarijanizam, uz to, ima stroga pravila o načinu života, ponašanja i prehrane, samo vegetarijanske, i konzumaciji marihuane kao sakramenta.
Wailer se vratio na Jamajku, a Tosh je ostao s Marleyjem, ali je rekao da neće ići s njim na američki dio turneje - jer su trebali svirati u malim, alternativnim klubovima, a to se kosilo s njegovim rastafarijanskim uvjerenjima. Uz to nije podnosio Blackwella, kojeg je nazivao Whitewell i Whiteworst, a još manje mu se sviđalo kad bi mu Marley popuštao, pa je, primjerice, pristao na Blackwellov prijedlog da jedan od sljedećih albuma nazovu "Natty Dread", umjesto originalno zamišljenog naziva "Knotty Dread".
Wailersi su se tako raspali. Marley je okupio neke nove glazbenike, među njima i gitarista Juniora Marvina (ne treba ga brkati s Juniorom Murvinom, koji je napisao reggae hit "Police And Thieves"), a Tosh i Wailer su počeli graditi uspješne samostalne karijere.
S Marleyjem je, očekivano, ostala supruga Rita, koja je bila članica njegovog pratećeg ženskog vokalnog trija I Three. Iako se nikada nisu razveli i ostali su cijelo vrijeme živjeti zajedno, oboje su imali niz drugih, izvanbračnih veza. Njihov je odnos, kaže Rita, bio mnogo brižniji od bračnog.
On je posvojio njenu kćer Stephanie, koju je rodila u izvanbračnoj vezi s nogometašem Owenom "Ital Tacky" Stewartom, i brinuo se o njoj, kao i ona o njemu. Kad bi bio s drugim ženama, znao bi je pozvati da ih izvede iz njegove sobe jer je sam bio previše sramežljiv da im kaže kako je vrijeme da odu. "Onda bih otišla tamo, rekla im: "Hajde, djevojke, vrijeme je za spavanje" i izvela ih van", ispričala je jednom Rita.
U to su doba, kad je Marley već postao svjetska zvijezda zahvaljujući albumima kao što su "Burnin‘", "Natty Dread" (s velikim hitom "No Woman, No Cry"), "Rastaman Vibration" i "Exodus", živjeli u velikoj kući u Kingstonu, čiji je vlasnik bio Chris Blackwell, a jedan od susjeda bio je premijer Michael Manley. Blackwell ju je dao na korištenje, a kasnije mu ju je i prodao. Marley je tamo provodio dane sa svojim glazbenicima i igrao nogomet - koji je toliko volio da se sprijateljio s mnogo jamajkanskih nogometaša, a jednog od njih je angažirao i kao menadžera - a s njim su tamo živjeli i Rita, njihova djeca, djeca iz njihovih drugih veza. Vrata su bila otvorena i Marleyjevim djevojkama koje su ih redovito posjećivale...
U toj je kući na njega 1976. pokušan i atentat. Te su se godine, naime, trebali održati izbori, političke strasti kulminirale su nasiljem između pristaša demokratskog socijalista Manleyja i njegovog izazivača Edwarda Seage, a Marley se našao usred te borbe kad je, nekoliko tjedana prije izbora, pristao nastupiti na velikom, i to, kako je on očekivao, pomirbenom koncertu, na koji su trebala doći obojica političkih protivnika. Nekoliko dana prije koncerta, kasno navečer, trojica atentatora upala su u Marleyjevu kuću, ranili njega, njegovog menadžera i Ritu te pobjegli. Svi su prevezeni u bolnicu, a Marley je, iako ranjen u ruku, uspio održati koncert. Vrlo brzo nakon toga s obitelji i glazbenicima se na nekoliko godina preselio u Englesku.
Uslijedili su novi albumi, nove turneje i nove afere. Marley je neko vrijeme bio u vezi s Anitom Belnavis, a onda i sa Cindy Breakspeare, prvom Jamajčankom koja je postala Miss svijeta. "Bila sam žena koju su željeli svi muškarci na Jamajci, a on je bio najpoznatiji i najpopularniji čovjek u mojoj zemlji. Nekako je prirodno da smo završili zajedno", objasnila je jednom Cindy.
Kao već velika zvijezda, Marley je bio i jedini strani izvođač na ceremoniji proglašenja nezavisnosti Zimbabvea, u travnju 1980., što je smatrao svojim najvećim postignućem. U to je doba, doduše, već bio teško bolestan - obolio je od rijetkog oblika raka kože koji mu je prvo zahvatio nožni palac, a poslije se proširio i na druge dijelove tijela, pa je bio sve nemoćniji. Liječnici su mu, kad je bolest bila na početku, savjetovali da amputira palac, no nije pristao.
Neki tvrde kako se bojao da bez palca neće na pozornici moći plesati i biti prirodan kao prije. S vremenom je postao toliko nemoćan da nije mogao uspravno držati glavu pa su mu Rita, Cindy i još nekoliko žena jednog dana odrezali teške dreadlockse da mu barem tako pomognu. Potkraj 1980. čak je pristao na eksperimentalno liječenje u Njemačkoj, koje se nije kosilo s njegovim uvjerenjima, no ono mu nije pomoglo.
Predosjećajući da mu se bliži kraj, otišao je na zadnju turneju po Americi, namjeravajući se otamo vratiti kući, no nije uspio. Na povratku za Jamajku, s aerodroma u Miamiju je odvezen u bolnicu, u kojoj je preminuo 11. svibnja 1981., u dobi od samo 36 godina. Pokopan je deset dana kasnije na Jamajci, uz visoke državne počasti i obred koji je kombinirao elemente etiopske pravoslavne crkve i rastafarijanske tradicije. U lijes su položeni njegova crvena Gibsonova Les Paul gitara i Biblija, a Rita je uz njega stavila i stabljiku marihuane.
