Kristijan Jakić, jedan od najboljih igrača posljednjih utakmica Vatrenih, govori o odrastanju u Runovićima, životu u Njemačkoj, samozatajnoj djevojci i tetovažama koje za njega imaju duboku emotivnu poruku
Na nedavnoj utakmici Hrvatske i Crne Gore na zagrebačkom Maksimiru Kristijan Jakić (28) upisao se među strijelce i potvrdio ono što se već neko vrijeme zna - da je jedna od novih zvijezda Vatrenih od kojih se puno očekuje. Nakon što je još u studenome prošle godine asistirao Jošku Gvardiolu za pogodak protiv Portugala u Ligi nacija, sada je i sam zabio prvi gol u susretu u kojem su naši reprezentativci pobijedili u kvalifikacijskoj borbi za nastup na Svjetskom prvenstvu u SAD-u, Meksiku i Kanadi iduće godine. Publika ga sve glasnije doživljava kao igrača čija će borbenost i energija obilježiti novu generaciju reprezentacije, a njemu je ovaj pogodak ostvarenje dječačkog sna.
Tim više što se dogodio na zagrebačkom Maksimiru, koji za Kristijana ima posebno značenje - ondje je, naime, nekoć igrao i za Dinamo. Kako nam je i sam rekao u neformalnom druženju za vrijeme fotografiranja, igrati u hrvatskom nacionalnom dresu za njega je oduvijek bio jedan od najvećih ciljeva.
"Nogomet sam počeo trenirati sa šest godina. Prvi klub bio mi je NK Mračaj Runović, u Runovićima sam i odrastao. Mi djeca većinu smo vremena provodili na ulici. Od jutra do sutra, kako se kaže. Kao dijete bio sam jako živahan, nisam imao mira, uvijek sam nešto morao raditi, nekamo ići, nisam mogao sjediti kod kuće. Ali bio sam dobar, nisam se tukao. Ironija je da su nas nekad tjerali u kuću, a danas djecu ne možeš ‘istjerati‘ van. Imao sam lijepo djetinjstvo, u prirodi, s prijateljima s kojima sam i danas blizak", rekao nam je Kristijan, čiji roditelji Ivica i Milena imaju i sina Silvija te kćeri Anu i Kristinu. Nogometaš kaže da je bio posebno povezan s pokojnim djedom Ljubom.
"S njim sam bio povezaniji nego s ocem, obrađivale su se loze, radilo vino. Svako jutro sjelo bi se na traktor, ja sam ga počeo voziti s četrnaest godina, išao sam s djedom u akciju. Super mi je što sam kao mali odlazio u polje, sadio krumpire. I danas to radim kad dođem kod svojih", prisjeća se Kristijan, priznajući da školu nije volio. Jedino mu je bio zanimljiv tjelesni jer se stalno igralo. Paralelno je počeo trenirati nogomet. Otac mu je bio nogometaš i u njemu je vidio veliki potencijal. Nije, ističe, bio posebno nadaren, ali imao je potrebnu prgavost i nikad se nije predavao. Nakon pionira preselio se u Split. Ondje je zaigrao za istoimeni klub i upisao srednju Ekonomsku školu.
Zašto mu je Split bio važna ‘stanica‘ u životu, što ga je ‘zavelo‘ u Zagrebu i zbog čega je morao stati na loptu i posložiti prioritete, koju su mu strasti, zašto čuva privatnost svoje djevojke i kako je upoznao, zbog čega mu se svidjela - pročitajte u novom broju Glorije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....