Iako su mislili da više neće zajedno raditi, nekadašnji suigrači u Dinamu i hrvatskoj reprezentaciji nedavno su ujedinili snage u NK Rudešu: Robert Prosinečki je ondje trener, Silvio Marić sportski direktor, a poslu su toliko posvećeni da više viđaju jedan drugoga nego supruge i kćeri.
Legendarni hrvatski nogometaš i trener Robert Prosinečki u životu se često vodi osjećajima. Da nije tako, pitanje je bi li "posljednji nogometni romantičar", kako ga nazivaju sportski stručnjaci, prihvatio ponudu da postane novi trener kluba NK Rudeša - jedinog u Hrvatskoj koji je okupio čak trojicu Vatrenih. Uz Žutog su tu, naime, i predsjednik kluba Josip Joe Šimunić te sportski direktor Silvio Marić Mara. Prosinečki kaže da su upravo frendovi, emocije i dobar projekt zaslužni za to što je pristao raditi u domaćem nogometu, jer govorio je da neće. I Marić je mislio da je to nemoguće, toliko da Žutog nije ni želio kontaktirati - iako se znaju više od četvrt stoljeća i zajedno su igrali u zagrebačkom Dinamu i reprezentaciji.
"Mislio sam da je to nerealno, koliko god bili prijatelji. To mi se činilo kao da moram pitati Ronalda bi li došao. Rudeš je lijep mali kvartovski klub, ali nije Barcelona. Jednostavno postoje neke realne opcije, pravila i sportska etika. Robi se ne osjeća poput veličine, no ja ga respektiram. Zato ga je najprije Joe kontaktirao, pa direktor Stipe Čondrić, a onda me u jednom trenutku Robi sam nazvao i rekao: ‘Pa dobro svi me zovu, samo ti ne. Koji je tvoj posao sportskog direktora!?‘ Rekao sam mu: ‘Ak‘ te ja nazovem, onda je gotovo‘, smije se Mara, dodajući kako Rudeš ima pobjednički mentalitet kao i njih dvojica pa je siguran da će biti iznenađenje i hit domaćeg prvenstva. U to vjeruje i Žuti, kojem se toliko sviđa atmosfera u tom prvoligaškom klubu da mu nije problem raditi cijeli dan. Ne smetaju mu ni vremenske (ne)prilike pa je u prijepodnevnim satima, kad smo došli u Rudeš na razgovor i fotografiranje, s dečkima trenirao po nesnosnoj vrućini i sparini. Nakon toga je sjeo uz bocu mineralne vode i kavu te s borbenošću i žarom govorio o novom angažmanu.
"Postoje dvije vrste trenera: oni koji su dobili otkaz i oni koji će ga dobiti. Sve je to normalno. No, zasad jako dobro funkcioniramo i nitko od nas ne bi dolazio da nas ta priča ne zadovoljava. Svi radimo za klub i želimo napraviti dobar posao. Volimo to, tu smo doma, to je naš jezik. Nogomet je nešto naše. Bit će tu puno muke i odricanja - u biti se odričemo cijeli život - ali radit ćemo zajednički i pošteno da dođemo do cilja. Po cijele dane smo ovdje, tu jedemo, pijemo i razgovaramo. Stalno imamo sastanke. Više viđam Maru, Joea i ostale nego ženu i djecu", otkriva Robert Prosinečki, koji je u gotovo četiri desetljeća profesionalne karijere igrao za najveće svjetske klubove kao što su Real Madrid, Barcelona i Sevilla. S hrvatskom reprezentacijom je 1998. osvojio broncu na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj (kao i Silvio Marić), a uz ostalo je trenirao reprezentacije Azerbajdžana i Bosne i Hercegovine, turske klubove Kayserispor i Denizlispor, beogradsku Crvenu zvezdu i ljubljansku Olimpiju. Mara kaže da mu je Prosinečki uvijek bio uzor pa mu je i sada dao otvorene ruke da u skladu s financijskim mogućnostima složi najbolju moguću momčad.
"Kao klincu mi je Robi bio jedan od idola. Bilo mi je nestvarno da pričamo, a kamoli da igramo zajedno i pridonosimo nečemu. Sjećam se kad sam kao igrač koji još nije bio ni blizu popularnosti šetao s njim po Crikvenici i gdje god bismo prošli, ljudi bi ga prepoznavali. Mene nije nitko pa sam mu rekao: ‘Kak‘ je dobro kad te svi ovak‘ pozdravljaju i kad si poznat.‘ Kasnije sam se i sam uvjerio u istinitost njegovih riječi da to s vremenom umori, no kod njega me fasciniralo to što uvijek sa svima pristojno popriča. Zato i ja uvijek nađem vremena za svakoga. Uz Robijevu popularnost smo od njega kupili i neke druge stvari", otkriva Silvio Marić, koji je u više od tri desetljeća profesionalne karijere uz ostale igrao za Newcastle United, Porto i Panathinaikos, a sportski direktor Rudeša je postao lani u ožujku. Sviđa mu se ovaj posao, pogotovo kad vidi napredak kluba, a Prosinečki priznaje da je ipak lakše biti igrač nego trener.
"Nema ničeg ljepšeg nego igrati nogomet. Kad si igrač, samo trebaš znati kad je trening i to je to. Kad prekineš nogometnu karijeru, tražiš se, probaš neke druge stvari, nisu odmah svi treneri i menadžeri. Dobro dođe i neki odmak, jer više si sa ženom i djecom, napokon odeš s obitelji ili društvom na ljetovanje. Prije nisi imao te mogućnosti. Ali to je samo jedan period, a onda dođe pitanje - a što sad? Shvatiš da je*eno voliš taj posao, a mislio si nikad više", govori Robert, s kojim se slaže i Silvio.
"Gušt mi je ovo raditi, jer nogometom sam u dubini duše zaluđen, on mi je u krvi. Kad sam prekinuo karijeru, u nogometu me nije bilo skoro deset godina. Bio sam s familijom, što me činilo izuzetno sretnim, a onda je došao period kad sam se zaželio nogometa. Nikad nisam razmišljao o tome da ću ga igrati na tako visokoj razini, da ću jednog dana biti državni reprezentativac, jedan od najboljih igrača HNL-a... I dandanas pomislim kako je bilo moguće da s nekim igračima koje sam gledao na televiziji kasnije igram, budem cimer, pobjeđujem...", govori Marić, dodajući da ni njemu ni Prosinečkom nit vodilja nikad nije bila lova, već isključivo ljubav prema nogometu.
"Znaš što je najvažnije, igrali bismo mi i da nije bilo love. No, lijepo je i kad dođe plaća, svi mi radimo za nešto. Postoje periodične strasti pa nekad kupuješ satove, nekad automobile, ali najvažnije je imati mjeru. Sada najviše trošim na djecu, žena nije rastrošna", šali se Robert, čiji je kolega također nekad volio skupe automobile, a sada su mu strast obitelj i prijatelji.
"Nekad sam vozio Lamborghinija, a sad vozim Smarta. I opet mi je lijepo, nisam opterećen materijalnim. Naravno da je super kad se možeš lijepo odjenuti, priuštiti si aute, stanove i provod kad ideš van. Sjećam se da je Robi uvijek sve plaćao. No, s lovom ne možeš kupiti ni gol u zadnjoj minuti svjetskog prvenstva, ni osjećaj zajedništva", ističe Mara, koji sa Žutim ima još nešto zajedničko osim uspješne sportske karijere - dvije kćeri. Otac je desetogodišnje Lee, kojoj je ime odabrao on, i petogodišnje Amarie, kojoj je ime odabrala supruga Iva. Robert pak sa suprugom Vlatkom ima kćeri Leonardu i Robertu, koje će imati 24 i 20 godina. Starija studira dizajn interijera, a mlađa kriminalistiku u Londonu.
"Uskoro će mi biti 25 godina braka pa supruga, htjela-ne htjela, mnogo toga zna o nogometu. Mlađa kći ga više prati nego starija, ali svi su mi potpora. Lijepo je kad doma imaš podršku, zbog veselja kad se pobijedi i tuge kad se izgubi. Imam fenomenalnu familiju koja je uvijek tu i koja shvaća moj posao, što je vrlo bitno. Ja ovdje dođem u devet, a doma nekad u jedanaest navečer, no obitelj shvaća da je to nužno zbog dobrog rezultata i da bismo od nečega živjeli. I u Rudešu ćemo napraviti obiteljsku atmosferu jer to je vrlo važno u ovakvim, pod navodnim znakovima, malim klubovima", najavljuje Žuti, kojem je svejedno hoće li njegove kćeri biti u vezi s nogometašem ili odabrati partnera druge profesije. Najvažnije mu je da nađu nekoga tko će ih voljeti, cijeniti i paziti, a slično razmišlja i Mara, koji samo želi da njegove ljubimice budu sretne, zadovoljne i zdrave.