VEDRAN PETEH/ CROPIX
BEZ BRIGE

Razgovor sa Sašom Šekoranjom, umjetnikom cvijeća: ‘Hoću se pokazati, hoću taj pljesak‘

Akademski slikar i florist Saša Šekoranja govori o egu kao pokretačkoj snazi te objašnjava zašto teško podnosi kritike i ima malo prijatelja, ali i da su njegove skulpture od cvijeća - s rokom trajanja - zapravo metafora za život.

Akademski slikar i florist Saša Šekoranja govori o egu kao pokretačkoj snazi te objašnjava zašto teško podnosi kritike i ima malo prijatelja, ali i da su njegove skulpture od cvijeća - s rokom trajanja - zapravo metafora za život.

Zagreb je nemoguće zamisliti bez lika i djela Saše Šekoranje. Mnogi ga poznaju osobno, a često ga se može sresti kako hoda gradom od svoje cvjećarnice u Dežmanovom prolazu prema uredu na Zelenom valu, u kojem kreira izgled najljepših interijera i eksterijera. Saša je akademski slikar i umjetnik cvijeća koji je u našu svakodnevicu unio dašak baroknog glamura. Njegovi izlozi, florističke skulpture i ugodni razgovori u kavani koju je osmislio dio su ritma grada i svojevrsno vlasništvo svih nas koji živimo u Zagrebu. Svaki razgovor s njim je zabavan, duhovit, ironičan i budi osjećaj da je sve moguće i ostvarivo.

image

Saša Šekoranja i Dijana Čuljak

VEDRAN PETEH/ CROPIX

Optimizam pobjeđuje melankoliju

Ne znam dolazi li kreacija iz neke potrebe, nezadovoljstva ili baš iz sreće. Teško mi je to definirati, ali kreacija je za mene u svakom slučaju sreća. Stvaranje, stalna promjena, bez obzira na materijal ili vrstu posla, daje mi smisao. Ima tu, naravno, i melankolije, uz glazbu Gabi i Arsena Dedića uplovim u neka stanja, odem na neka mjesta, plačem... Ali ne ostajem baš dugo u tom osjećaju. Lijepo je otići na stare adrese, oživjeti stare osjećaje, ali uvijek treba gledati naprijed, u nove cvjetove, nove vlati trave i nova očekivanja. Tako da uvijek nad melankolijom prevlada moj optimistični duh.

Ljubav, obitelj, prijatelji

Ljubav koja je stalno prisutna u obitelji, prijateljstvu, odnosima - kod mene je konstanta koju ni ne primjećujem, jer mi se podrazumijeva. Zahvalan sam na tome. Ne izgovaram to, ali bez ljubavi ne bih mogao živjeti. Zbog nje se dobro osjećam i bez nje ne bih niti znao, niti htio biti, postojati... A ljudi - neki te pune, neki prazne, i tako u krug. Ipak, od onih koji me prazne se nekako uspijem sakriti. Biram one koji me nadahnjuju, koji me vesele. Nemam puno prijatelja, imam ih malo, baš pravih prijatelja. Prijateljstva su divna, zanimaju me samo ona u kojima se meni daje prostor da budem svoj, taj prostor i ja dajem drugima. To je važno. Autentičnost.

Strah od dosade

Nikad nisam razmišljao o tome da moje cvjetne skulpture imaju rok trajanja - ali baš mi je to dobra poveznica sa životom. Ne razmišljam o umiranju, no upravo cvijeće ima taj kontekst kao i život sam. Mi imamo svoj početak i kraj. U ovom svemiru je vrijeme nevažno, i ne dajem značaj niti vlastitom trajanju, niti trajanju onoga što stvaram. Naše bivanje, kao i naše stvaranje uvijek je dio nekog koncepta. Bez toga ne bismo postojali. Meni konceptualna umjetnost nije bliska na način kako se ona doživljava, ali sve je koncept i kontekst. Ja volim stvari dovoditi u kontekst. Trenutačno sam zaokupljen vrtovima. Stvaranje vrtova je proces koji zahtijeva otvorenost, fluidnost, prihvaćanje, istraživanje, mogućnost neuspjeha, ponovnog sađenja, nadograđivanja i mijenjanja. To je za mene vječnost, stalni proces, stalno umnožavanje. Tu je i znatiželja jer ja se najviše bojim dosade. Zato stalno uzimam kist, buket, novo cvijeće.

Ego i kritika

Bez ega je nemoguće stvarati. Ego ti daje sve što imaš i sve što jesi. Za sada se ne bih riješio tog ega. I dalje mi je saveznik. Bliski ljudi me ponekad znaju kritizirati, rade to iz namjere da me poguraju naprijed. A ja sam tašt i to me jako zasmeta, poludim. Ali onda počnem razmišljati i vidim da često imaju pravo, da su im namjere u dobroj vjeri i nakon tog stvarno budem bolji. Prihvatim takvu kritiku, ali one zlonamjerne, ljubomorne komentare - do njih nimalo ne držim.

Zmije i smrt

Bojim se svega i svačega. Dolaze mi neki strahovi koje nikad nisam imao. Na primjer, bojim se zmija - koje sam nekad lovio golim rukama. Često sam u svojoj kući u Istri i tamo stalno ispitujem jednu ženu koja čuva koze je li vidjela poskoka. Sto puta mi je rekla da nije, i onda ga ja nađem dva puta na svom pragu. Ispalo je kao da sam ga sam prizvao. A smrt, ona je normalna. Racionalno sam si objasnio da što sam bio prije, u to ću se i vratiti. Biblijski. Ne bojim se nepostojanja, dokidanja sebe. Bojim se da taj proces odlaska ne bude premrežen s boli, nemoći i da ljudi koje volim ne pate zbog mojeg odlaska.

Glazba i romantika

Glazba je jako važna. Kroz nju najbrže možemo stvoriti imaginarne slike i svjetove i svatko je interpretira na svoj način i kroz svoju potrebu. Za sliku treba vrijeme, prostor, a za glazbu samo slušanje. Uz glazbu ide i romantika, barem meni. Hedonizam i romantika. Ja volim japanski minimalizam, volim ikebane, ceremoniju čaja, volim tu estetiku, sve moram grabiti i osjetiti rukama, mora biti moćno, veliko, grandiozno... U takvom okruženju sam i odrastao.

Umjetnost

Volim skulpture Vojina Bakića, interijere naših velikih umjetnika. Oni su više od umjetnosti koju su stvarali, a o tome se malo govori. Njihovi interijeri i koncepti življenja su spektakularni i puno iz toga možemo naučiti. Jagoda Buić, Dušan Džamonja, Edo Murtić - velikani su koji nisu ostavili samo svoja djela nego i načine na koji su doživljavali svijet, življenje pa i umjetnost. Trebamo se time ponositi, kao i svim djelima domaćih umjetnika izloženih u njujorškoj MoMA-i. A tako malo o tome znamo. Šteta.

Kad bih mogao...

Bio bih striper, imao super tijelo, samo bih se pokazivao, stalno bio na sceni. No, zatomio sam taj dio sebe i upravo sam suprotno. Ja se pokazujem na drugi način. Stvaram za sebe, ali volim kada je to prihvaćeno, kada me razumiju, jer hoću se pokazati, hoću taj pljesak. Sviđa mi se.

Pogledajte cijeli razgovor sa Sašom Šekoranjom
Linker
13. lipanj 2024 21:11