Do svoje šeste godine živio je u rodnoj Virovitici, a onda se s majkom Mirom, profesoricom književnosti, ocem Božom, stomatologom, i mlađom se­­strom, danas poznatom TV voditeljicom Že­­ljkom Ogrestom (62), preselio u Zagreb, gdje mu je otac kupio prvu kameru. I nije pogriješio, jer Zrinko Ogresta (67) jedan je od naših najuspješnijih i najtalentiranijih filmskih redatelja i scenarista. "Krhotine", "Isprani", "Crve­­na prašina", "Tu", "Iza stakla", "Projekcije", "S one strane" i "Plavi cvijet" dugometražni su filmovi koje je dosad režirao, uvijek hvaljen i nagrađivan zbog svog snažnog vizualnog stila i inovativnog pripovijedanja.

Obiteljska dinamika i društvene promjene koje utječu na međuljudske odnose čest su motiv njegovih filmova, a svoje profesionalno znanje prenosi i na mlađe generacije kao doktor umjetnosti i profesor emeritus u Zagrebu te član Europske filmske akademije sa sjedištem u Berlinu.

Sad je pak odlučio prihvatiti novi izazov i prvi put u životu režirati kazališnu predstavu. "Mirisi, zlato i tamjan" nastala na temelju romana Slobodana Novaka, u Zrinkovoj režiji, dio je repertoara zagrebačkog kazališta "Gavella" i prema Zrinkovu mišljenju pred njom je svijetla budućnost. O njezinu režiranju, prvom radu u kazalištu, djetinjstvu u Podravini i Zagrebu, slobodnom vremenu i ljubavi koju je pronašao sa splitskom dječjom spisateljicom, kroatisticom i bivšom televizijskom voditeljicom Ozanom Ramljak (56), ispričao nam je nakon dugoočekivane premijere, kada je konačno mogao odahnuti od temeljitih priprema.

Ona je majka troje odrasle djece baš kao i on otac odraslog sina

VEDRAN PETEH CROPIX

"Mirisi, zlato i tamjan" prva je kazališna predstava koju režirate.
Zašto tek sada?

- Premda sam poziva i prilika za režiranje u kazalištu imao i ranije, uvijek je to bilo u vrijeme kad sam već snimao ili pripremao neki film, pa do realizacije angažmana nije došlo. Možda i bolje, jer ničega se ne volim hvatati tek usput ili, ne daj Bože, rutinski pa sam se kazališnoj režiji sada mogao posvetiti temeljito. Od trenutka kad sam prihvatio poziv pa do premijere prošlo je više od godinu i pol i sve to vrijeme proveo sam u pripremama. Prvo sam s autorom dramatizacije Tomislavom Zajecom radio na dramatizaciji romana, što je trajalo više od šest mjeseci, zatim predano surađivao sa scenografom Stefanom Katunarom te radio na temeljitim glumačkim probama.

Jeste li zadovoljni konačnim rezultatom?

- Režija je bila višestruko delikatna. Radi se o romanu Slobodana Novaka koji je trebalo pretočiti u dramski tekst koji neće iznevjeriti njegov duh te će zaživjeti i kao samostalno, autonomno dramsko djelo. Osjećao sam i izvjesno opterećenje jer ga je 1971. izvrsno dramatizirao i režirao redatelj Božidar Violić i bilo nam je jasno da će se naša predstava uspoređivati s njegovom. Ja ne dolazim iz kazališnog, već iz filmskog okružja, nemam "kazališni pedigre" pa se mogla očekivati i nešto hladnija recepcija mog rada. No, čini mi se kako bi svi koji vide predstavu mogli konstatirati da je riječ o časnom radu u koji je uložen vrlo ozbiljan trud. Posve rasprodane prve izvedbe predstave i izuzetna reakcija publike bude mi nadu da bi mogla imati pristojan život.

Kada je imao deset godina, otac mu je kupio amatersku kameru, tada popularnu "osmicu", i počeo je snimati male filmove

VEDRAN PETEH CROPIX

Koliko se razlikuje rad na kazališnim daskama od filma ili televizije?

- Za razliku od filma u kojem je redatelj alfa i omega svega i o njegovoj pripremljenosti i razini koncentracije ovisi produkcija, u kazalištu sam se susreo s kreativnim kaosom. Svi se upliću u sve i pretpostavlja se da predstava nastane kao neka vrsta kolektivnog rada. To se potpuno kosi s mojim stvaralačkim i radnim principom. Potrošio sam puno živaca kako bih se na kraju izborio za redateljsku autonomiju i red. Red je u korijenu pojma redatelj i jezično, ali i formalno. Onemogućujete li redatelju kreirati i uspostavljati red, oduzeli ste mu sve.

Što vam je najdraže u vašem poslu?

- Neobično je uzbudljiv, kreativan i zanimljiv. Ono stvaralački najljepše za mene se krije u pronalasku puta, motrišta, načina kojim ćete određeni sadržaj graditi.

Kako je počela vaša ljubav prema umjetnosti, prvenstveno filmovima? Sjećate li se prvih filmova koje ste gledali u kinu?

- Prvo se dogodila ljubav prema filmu kao kreativnoj mogućnosti i fascinacija njegovim stvaralačkim alatima. Kada sam imao deset godina, otac mi je kupio amatersku kameru, tada popularnu "osmicu", i počeo sam snimati male filmove. To me je baš obuzelo. Roditelji su primijetili da to nije tek dječački hir, pa su mi kupili amaterski projektor i mali montažni stol. Za amaterske i dječje uvjete bio sam kompletiran. Film sam otkrivao na isti onaj način kako su ga otkrivali i njegovi pioniri, braća Lumière 1895. i ostali. Filmska izražajna sredstva upoznavao sam malo pomalo, sve do upisa na Akademiju za kazalište, film i televiziju, danas Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu koja mi je posve osvijetlila put prema filmskoj umjetnosti. Baš to dječačko razdoblje bavljenja filmom omogućilo mi je rano upoznavanje svog "instrumenta", dakle filma kao izražajnog sredstva. A prvi filmovi koje sam gledao u kinu bili su vesterni koji su se prikazivali "od 4 do 6" u kinu Kalnik na Črnomercu, gdje sam stanovao nakon što smo se doselili u Zagreb iz Virovitice.

Ozana zafrkava Zrinka zbog njegove hipertrofirane nogometofilije, ali joj je to i simpatično

VEDRAN PETEH CROPIX

Kako je izgledalo vaše djetinjstvo u Virovitici, koja su vam najdraža sjećanja i uspomene iz tog razdoblja?

- Virovitice se sjećam, premda sam tamo živio relativno kratko. Naime, moj otac i majka svoja su prva radna mjesta pronašli upravo u Virovitici pa smo se moja sestra Željka i ja tamo rodili. Kad sam imao šest godina, preselili smo se u Zagreb i zapravo bih se trebao smatrati Zagrepčaninom. Ipak, nosim neke slike virovitičkog djetinjstva, a 90-ih godina i početkom rata osjetio sam dug ili obvezu prema tom kraju. Otišao sam s malom filmskom ekipom i snimio niz dokumentarističkih filmova s prve crte zapadnoslavonske bojišnice. Zagrebačko djetinjstvo najviše pamtim po prijateljima s Črnomerca, nogometnim igrama na tamošnjoj livadi i čarobnom sanjkanju u črnomerečkoj šumi.

Kako je tekao put vašeg obrazovanja? Kakav ste bili učenik?

- Pohađao sam zagrebačku Osnovnu školu Medvedgrad, u ulici Strma cesta, na Črnomercu. U to se doba zvala Osnovna škola Nikola Luketić - Kozarčanin. Kako ništa u životu nije posve slučajno i kako je netko pomno isplanirao put naših života, tako sam, eto, i ja pohađao školu koja je, uz samo još jednu u Zagrebu, imala amaterski kino klub. Vodio ga je moj profesor fizike i tehničkog odgoja Vukičević i priključio sam mu se čim sam za njega čuo. U sklopu te kino sekcije, kao vjerojatno najzainteresiraniji učenik za film, snimio sam i prve amaterske kratke igrane filmove. Pamtim dva - "Prvi snijeg" i "Sladoled". I danas mislim kako su to bili baš simpatični dječji amaterski filmovi. Bio sam odgovoran učenik, kao takav oslobođen mature u tadašnjoj X. zagrebačkoj gimnaziji, u Medulićevoj ulici, a onda i student. Diplomirao sam u roku. Odgovornost i temeljitost oduvijek su bile moje ključne radne osobine.

Jeste li već tada mogli pretpostaviti da ćete postati uspješan redatelj i scenarist?

- Ambivalentan sam prema pojmu uspjeh. Za mene je jedini kriterij osobnog profesionalnog uspjeha kvaliteta stvaralačkog rada. Čista obraza mogu reći da, baveći se filmom, ni u jednom trenutku nisam iznevjerio svoja estetska i svjetonazorska stajališta, ni jednim kadrom. Ta mi spoznaja stvara mir. Prema tom kriteriju mislim da ne mogu biti uspješniji.

Ozana je osoba s kojom živi ljubav, prijateljstvo, sugovornik mu je u doslovno svim sadržajima, i umjetničkim i akademskim i svakodnevnim

VEDRAN PETEH CROPIX

I vi i vaša sestra Željka, poznata TV i radijska voditeljica i urednica, izgradili ste uspješne karijere. Vi u području umjetnosti i sveu­či­­lišne pedagogije, ona u showbiz svijetu. Družite li se često?

- Redovito se viđamo, slavimo obiteljske proslave, obilazimo majku koja ima 93 godine, samostalna je i daj Bože da poživi još dugo.

U sretnoj ste vezi s Ozanom Ramljak, upoznali ste se prije dvanaest godina i zaručili ste se. Planirate li stati pred oltar?

- Pred oltar više ne možemo stati, oboje imamo jedan brak iza sebe. Ona je majka troje odrasle djece baš kao i ja otac odraslog sina. Ostaje nam, dakle, samo pred matičara.

Kažete da vam je promijenila život - čime vas je najviše osvojila i kako najradije zajedno provodite vrijeme?

- Apsolutno i mijenja ga svakim danom, čini ga svjetlijim. Divne je, vedre i optimistične naravi. Radišna je i empatična. Ljudi je obožavaju. Ima samo jednu manu - ne vadi cigaretu iz usta. Upoznali smo se kad smo oboje već bili razvedeni. Zanimljivo, premda desetljećima živimo u Zagrebu, bavimo se vidljivim poslovima, ali nikada se prije tog prvog susreta 2014. nismo sreli. A i taj prvi susret nije bio slučajan. Siguran sam da ga je netko tko upravlja svime izrežirao i time nam pokazao veliku milost. Naime, te sam godine snimio film "Projekcije" i organizirajući premijeru razmišljao sam o osobi koja će ljudskim i profesionalnim profilom biti idealna da je vodi. Sjetio sam se tada Ozane, njezina vrhunskog vođenja emisije "Iz jezične riznice" (Riječi, riječi, riječi) s profesorom Tomislavom Ladanom. Pozvao sam je na razgovor, prihvatila je moj prijedlog i vodila premijeru, a ubrzo je prihvatila i mene. Ozana je osoba s kojom živim ljubav, prijateljstvo, sugovornik mi je u doslovno svim sadržajima, i umjetničkim i akademskim i svakodnevnim. I političkim. Ne biste vjerovali, čak i nogometnim!

Tko vam je najveća podrška u životu?

- Danas svakako Ozana.

Biste li danas nešto promijenili kada se osvrnete iza sebe?

- Bih, puno toga. Uvijek me iznenade ljudi koji na ovakvo pitanje odgovore "ne bih mijenjao ništa". Kad bih mogao, mijenjao bih sve ono gdje vidim vlastite propuste, zablude. A toga nije malo.

Zrinko svoje znanje prenosi na mlađe generacije kao doktor umjetnosti i profesor emeritus u Zagrebu te član Europske filmske akademije sa sjedištem u Berlinu

VEDRAN PETEH CROPIX

Kako izgleda vaš uobičajen radni dan? Imate li hobije, kako se opuštate?

- Ranoranilac sam, oduvijek. Uz kavu pročitam vijesti na četiri portala: beogradskoj Politici, ljubljanskom Delu te našem Jutarnjem i Večernjem listu. Kratko odem do trgovine te svaki dan odradim malo žešće hodanje od Gupčeve zvijezde, uspon kroz Ksaversku šumu do Cmroka pa spuštanje do Jurjevske i do svog stana na Medveščaku. Te su ture ponekad i dulje. Nerijetko se znam s prijateljem i kolegom, dramskim piscem Matom Matišićem, popeti na Sljeme. Kad se vratim, slijedi rad, bilo stvaralački na sadržaju koji vidim kao budući film, bilo akademski koji pretpostavlja pripremu za predavanje. Donedavno je to bilo za studente Akademije dramske umjetnosti, a odnedavno za studente Verna, središnjeg privatnog sveučilišta s područja filma i televizije. Slijede predavanja, a navečer često pred televizijskim ekranom gledam neku nogometnu utakmicu. Pasionirani sam ljubitelj nogometa. I to ne samo vrhunskog europskog, Lige prvaka i slično, već temeljito pratim Hrvatsku ligu, ligu Bosne i Hercegovine, srpsku, slovensku, poljsku... Volim i ženski nogomet. Moja Ozana me zafrkava zbog te moje hipertrofirane nogometofilije, ali joj je i simpatična. Vidi da me to opušta. Kada imamo više slobodnog vremena, idemo na more. Otac mi potječe iz sela Doli u Dubrovačkom primorju, imam tamo staru kamenu kuću i barku pa godišnje odmore i sve druge zgode koristimo za bijeg tamo i za "ribanje i ribarsko prigovaranje".

Nemate društvene mreže? Kako ste im uspjeli odoljeti?

- Bez imalo problema. Nikada nisam ni došao u napast biti na društvenim mrežama. To mi se čini silnim gubljenjem vremena. Osim toga društvene mreže su se izrodile u prostor osobnog i svakog drugog zagađivanja, a i domovina su narcizma.