Mladi košarkaš rodom iz Bjelovara otkriva kako je izgledao njegov put do naslova prvaka, tko mu je najveća podrška i zašto vjeruje da se trud uvijek isplati.
Posljednjih nekoliko godina života profesionalnog košarkaša Renata Serdarušića (25) moglo bi poslužiti kao inspiracija za radnju nekog filma. Prije dvije godine igrao je u Cedeviti i, usprkos ugovoru koji nije bio istekao, sam je platio odštetu za njegov raskid i krenuo u potragu za novim mogućnostima i izazovima. Kada je nakon mjesec dana dobio poziv od Zadra, u tom trenutku najbolje ekipe u Hrvatskoj, pao mu je kamen sa srca. No, nakon tjedan dana provedenih u Zadru, suradnja je prekinuta. Točan razlog, kaže, nije mu jasan ni danas. Iste je sezone potpisao za Šibenku i odigrao sezonu u klubu koji je skoro ispao iz lige. A onda je prošle godine dobio poziv Cibone, kluba koji prati odmalena i koji je njegov pokojni otac volio. Klub za koji nitko nije vjerovao da će 2026. osvojiti naslov prvaka Hrvatske, ali kojem je to uspjelo pobijedivši u petoj utakmici finala Zadar.
Bjelovar u srcu
"Kao klinac sam uvijek igrao košarku na igralištima i tako sam je zavolio. Ne bih rekao da sam prvi dan kada sam primio loptu znao da je to to, ali jednostavno sam oduvijek instinktivno jako volio taj sport. Kada sam malo sazrio, možda u četvrtom ili petom razredu sam odlučio da ću trenirati košarku iako su mi dobro išli i nogomet i drugi sportovi", kaže Renato.
Prvi je put shvatio da mu košarka nije samo hobi nego nešto čime se želi baviti kada je prešao u Cedevitu Junior. “Do tada sam igrao u Bjelovaru kao dječak s prijateljima i košarka nam je bila zabava, a Cedevita je bila ozbiljna ekipa koja je igrala Eurocup. Tu sam prvi put osjetio dozu profesionalizma. Kada dođeš na trening i vidiš sve te dečke koji već imaju predispozicije igrati u NBA ligi, onda osjetiš da je to razina iznad, tj. puno razina iznad", objašnjava Serdarušić.
U Zagreb se preselio sa 17 godina i to je za njega bila velika promjena, no u prilagodbi su mu pomogli bratić i najbolji prijatelj. "Bjelovar je miran grad koji ima posebno mjesto u mom srcu i nikada ne dam nikome, ni ovdje u klubu, ni bilo gdje da sam, da dira moj Bjelovar. Uvijek govorim da je to najbolji grad i za mene će uvijek tako ostati", kaže Renato i dodaje da bi se u rodni grad vratio kada završi košarkašku karijeru i umirovi se.
Uz podršku najbližih
Odigrana sezona Renatu je bila prva u dresu Cibone, statistički i trofejno najvećeg i najuspješnijeg košarkaškog kluba u Hrvatskoj. "Kada dobiješ poziv da igraš za takav klub to je velika stvar, poseban je osjećaj igrati za Cibonu. Još kakve smo sad navijače imali u drugoj polovici sezone! Stvarno je bio poseban doživljaj", kaže Renato, 202 centimetra visoko krilo koje je prošle sezone bilo važan dio pobjedničke momčadi.
No, najveća podrška su mu mama Jasmina, stariji brat Branimir, mlađa sestra Ana i dva najbolja prijatelja, Marko i Preke, koji su uvijek uz njega. ”Mislim da sam, što se obitelji i podrške tiče, najviše blagoslovljen na cijelom svijetu i imam krug ljudi za koje bih sve dao i oni bi sve učinili za mene. Posebna motivacija mi je moj pokojni tata Željko. Zbog njega sve ovo i radim. On je preminuo kada sam imao 18 godina i za mene je stvarno bio veliki čovjek, ne samo zato što je moj tata, nego jer znam koliko je bio posvećen obitelji i poslu. A kako sam odrastao uz tako velikog čovjeka, onda mi je on motivacija da i ja budem takav jednog dana."
Kada voliš ono čime se baviš, ništa nije nemoguće
U danu odradi po dva treninga po dva sata. Ujutro je na redu teretana, vježbanje tehnike i šuta, a navečer taktički trening pet na pet. Cijele sezone nije propustio ni jedan trening, ni jednu utakmicu. Iako je za očekivati da je na kraju dana umoran, kaže da bi cijeli dan mogao provesti u dvorani jer toliko voli čime se bavi.
Priznaje da večer prije utakmice ne može zaspati zbog adrenalina, a prije same utakmice voli prvi doći u svlačionicu, biti sam i fokusirati se. Prije početka utakmice, dok prozivaju igrače, hladne je glave i spreman za igru, no kada svira himna, priča je nešto drugačija. "Kada svira himna, uvijek pjevam i uvijek se sjetim nekih lijepih uspomena, sjetim se zašto igram i zbog koga igram", kaže Renato.
Uvijek optimističan
"I kad bismo gubili 30 razlike, vjerovao bih da postoji mogućnost da dobijemo. Nikada ne gledam kada će isteći vrijeme da izgubimo i da idem doma. Uvijek gledam koliko je vremena ostalo da pobijedim. Ne odustajem, dolazim iz obitelji koja je jako kompetitivna", priznaje mladi košarkaš.
Ovu su sezonu u Ciboni obilježile pune dvorane, velika podrška publike i dugi redovi pred ulazom Košarkaškog centra Dražena Petrovića. Košarka je nakon dugo vremena u Hrvatskoj opet postala popularna.
"Kada spomeneš Cibonu u Zagrebu, ljudima prvo padnu na pamet Dražen, titule i pobjede. Mislim da se sada stvorila takva ekipa i atmosfera koje su dovele do toga da se košarka opet popularizira. Dobro smo igrali, a ljudi vole rezultat i vole pobjede. Igram u ovoj ligi sedam godina i nisam doživio da dvorane u Ciboni i Zadru budu pune – do sada", iskreno će Serdarušić koji je s Cibonom naslov osvojio u petoj, zadnjoj utakmici finala budući da su tada obje ekipe imale po dvije pobjede. Igrali su u gostima kod najvećeg rivala, a košarkaš ističe da mu igranje na stranom terenu, u gostujućem ambijentu, donosi dozu motivacije. "Normalno je da kad uđeš i vidiš 10 tisuća ljudi da imaš ‘wow‘ osjećaj, ali nakon 10 sekundi sam pomislio: Okej, došli smo pobijediti, a ne gledati”, objašnjava Renato.
Kada je zasvirala sirena i kada je njegov klub osvojio naslov, kaže, zaplakao je jer mu je to toliko puno značilo. Tada je, objašnjava, shvatio da se sve što je prošao - sav trud, sva muka, svaki trening - na kraju isplatilo.
"Prolazilo mi je kroz glavu sve što mi se događalo u posljednjih nekoliko godina i bio sam zahvalan na svemu jer me to izgradilo i ojačalo. Ja sam veliki vjernik i vjerujem da ima pravde i da je sve moguće ako vjeruješ u sebe. Mislim da je sve što mi se dogodilo jedan mali dokaz toga, a pobijediti s ovakvom ekipom u punoj dvorani je stvarno poseban osjećaj", iskreno će Renato.
Nekoliko dana nakon što je osvojen pehar u Zadru, organiziran je doček kod Cibone na koji su mnogi navijači došli podržati nove prvake. "U srijedu smo osvojili naslov, dva dana smo feštali, glava nam je bila u oblacima i nismo bili svjesni što smo postigli. I onda smo došli u Zagreb, izlazimo ispred dvorane i vani je bilo toliko ljudi koji svakog igrača znaju, svakog igrača hvale. Bilo je neopisivo. Ja nisam nikada doživio tako što jer nisam nikada osvojio trofej", kaže Renato kojemu je najveća profesionalna želja osvojiti medalju s reprezentacijom.
Dobro društvo i dobra knjiga
Slobodnog vremena nema puno, no kada ga uhvati, iskoristi ga na kavi s prijateljima, uz dobru knjigu, seriju, kartajući belu ili igrajući padel. Voli čitati, a najčešće je riječ o romanima, knjigama o psihologiji i autobiografijama. Najdraža mu je knjiga Alkemičar, a jako mu se svidjela autobiografija Matthewa Perryja budući da su mu Prijatelji najdraža serija. Sluša Matu Bulića, Dina Merlina i Thompsona.
Otkrio je da ga nijedna djevojka do sada nije uspjela osvojiti te da je njegov tip ambiciozna, inteligentna i fizički aktivna cura. "I poštena", dodaje. Ljepota je, kaže, prolazna, obična, a ono što vrijedi i što je bitno je ono što se nalazi iznutra.
Planovi za ljeto mu se mogu sažeti jednom riječju: svatovi. Ovoga ljeta pozvan je na pet vjenčanja, od kojih je jedno našeg poznatog košarkaša, Karla Matkovića. Nekoliko će slobodnih tjedana provesti u Zagrebu, a ostatak u Malinskoj na Krku gdje voli provoditi svako ljeto. Potom kreću pripreme za iduću sezonu koju, naravno, želi nastaviti u Ciboni.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....