Akijevi obožavatelji toliko vole i poštuju svog idola da su ispoštovali njegovu posljednju želju da se na pogrebu okupe samo obitelj, rodbina i prijatelji. Uredi predsjednika Zorana Milanovića, premijera Andreja Plenkovića i zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića poslali su cvijeće, baš kao i Akijev prijatelj Zdravko Čolić, koji je bio spriječen doputovati na njegov posljednji ispraćaj na zagrebačkom Mirogoju u čijoj je Aleji velikana - pokopan.
S makedonskom zastavom na lijesu, uz tradicionalnu narodnu pjesmu svoga kraja, “Vrijeme nježnosti” Parnog valjka, te Sinatrin “My Way”. Ujedinjeni u tuzi bili su njegova kći Edina Vukojević, sin Kristijan Rahimovski, unuci David i Filip, baš kao i mnogobrojna Akijeva rodbina koja je na pogreb doputovala iz Skopja.
"Bio je najveći na pozornici i u životu. Taj kontakt publikom kakav je on mogao stvoriti drugi mogu samo sanjati. Čast mi je bila poznavati ga i učiti od Akija. Dva put smo pjevali skupa, a još sedam puta sam bio na koncertima Parnog valjka", kaže Dino Jelusić.
Neno Belan Akija je poznavao četiri destljeća i prisjetio se nebrojenih susreta, zgoda i dogodovština, druženja, suradnji... No, važnije od svega mu je što je Aki je bio ljudina, prirodan i iskren čovjek, te veliki umjetnik. Na sprovod je u Zagreb iz Skopja doputovao i glazbenik Aleksandar Stojanovski - Crnogorac, Akijev rock’n’roll suborac iz sedamdesetih, kad su skupa bili članovi skopskog benda Torr.
Čitajte i: Odlazak omiljenog frontmena: Neutješni kolege glazbenici zauvijek su se oprostili od Akija
"Živim u Americi četrdeset godina, ali takvog čovjeka nisam upoznao: osjećam se kao da mi netko odsjekao dio duše. Nadam se da će me gore čekati u društvu Jimmyja Hendrixa", kaže Stojanovski. Marketinška menadžerica Tina Puhalo s prijateljicom Ivom Olivari se prisjetila koncerta Parnog valjka u zagrebačkom Domu sportova početkom osamdesetih, prvog koncerta na koji su ih roditelji pustili.
"I to zato jer je bila matineja. Ali je dvorana svejedno bila puna: nama je to tada bio doživljaj života i ta ljubav traje sve ove godine. A Aki je bio je veći purger od mnogih rođenih Zagrepčanaca: njegov odlazak je veliki gubitak za grad kakav volimo i poznajemo", kaže Tina Puhalo.
"U Zagrebu smo zajedno počeli karijeru s dvadeset godina i nemouguće je pobrojati što smo sve skupa u istom društvu prošli" govori Jurica Pađen. A posebno emotivni bili su oproštajni govori Huseina Hasanefendića - Husa, koji je s Akijem u Parnom valjku proveo 46 godina, njegovog prijatelja, zagrebačkog ugostitelja Dražena Biljana, te kćeri Edine Vukojević.
Čitajte i: Zbogom, Aki! Pamtit ćemo te po dobroti, neponovljivoj energiji i ogromnoj emociji!
Husein Hasanefendić - Hus
“Znam da će mi biti oprošteno na nesuvislim, usporenim i apaurinskim mislima, jer nema ništa teže i bolnije od nenadanog rastanka s takvim čovjekom. Na to se nismo stigli pripremiti, a od te proklete subote stalno mislim i pitam se je li moglo biti drugačije. Aki je plesao i udisao život tako intenzivno da je dva-tri puta oplesao zemaljsku kuglu i proživio nekoliko života. Takva energija, karizma i osobnost morala je otići uz grmovit prasak poput Supernove. Jednostavno nije moglo biti drugačije.
Aki je zapravo bio paun, u najboljem smislu te riječi, bio je i klaun ako je trebalo, bio je sve što je trebalo i davao se nesebično za sva ta sretna lica ispred naše pozornice. Kad je pjevao tugu dvorane su plakale, kad je pjevao sreću svi smo plesali... On je bio naša lokomotiva koja se nezaustavljivo kretala. Išao je, išao, išao...., i sad mi je bez njega duša pusta kao stanica bez putnika. Putovali smo brzo, prijatelju, bez stajanja, pa sad nema kajanja. Teško mi je, ali se nadam da si sad spokojan, da si našao mir, ako je mir to što si tražio. Hvala ti, Aki!"
Dražen Biljan
"Kaj reći, moj Bože? Dragi moj burki, ponekad je bilo teško, ali sve si nas jako volio. Svi mi, svi vi okupljeni ovdje bili ste njegov život i svi to dobro znate. Svi ljudi koji su imali privilegiju biti u tvom društvu to znaju. Tvoj osmijeh je donosio mnogo radosti svima, a nikada, baš nikada ni o kome nije rekao niti jednu ružnu riječ. To mogu samo veliki ljudi. Akijeva je ljubav bila nevjerojatna, a srce veliko do posljednjeg otkucaja kad se potrošilo i nije moglo dalje. Moj dragi Petre Panu sad letiš na neko bolje mjesto i siguran sam da ćeš tamo naći svoj mir. Jednom je veliki pjesnik drugom velikom pjesniku napisao: Doviđenja dragi, doviđenja, ti mi prijatelju jednom bješe sve, urečen rastanak bez našeg htijenja, obećava i sastanak, zar ne? Volim te mali! Bok Aki, bok burki!"
Edina Vukojević
"Tata, tako nam je malo trebalo, jedan zagrljaj i tvoj pogled - tako malo! Ostaje mi utjeha što si mi rekao tog jutra prije nego što si zauvijek zaspao... Uvijek si mi govorio da je lako biti visok, ali da je teško biti velik čovjek. Tvoje srce se razbolilo, ali je do zadnjeg trena kucalo i bilo veliko za sve ljude dobre volje. Hvala ti, tata, što si me naučio kako je čovjek malen pod zvijezdama. Ajde begaj, tako si mi govorio, begaj, kćeri! Begaj, tata, jer im je dosadno gore bez tebe, i samo da znaš - samo ti, tata, i nitko kao ti. Volim te!"
