Kako danas nosimo samoću, anksioznost, pritisak uspjeha i stalnu potrebu da izgledamo kao da je sve okej i kad nije te gdje prestaje osobna odgovornost, a počinje odgovornost društva prema pojedincu - to su ključna pitanja kojima se u svojoj trećoj autorskoj monodrami "Seansa" bavi Sandra Silađev (46). Beogradska glumica poznata po predstavama i satiričnim klipovima u kojima na duhovit način precizno gađa u srž životnih problema 24. i 25. siječnja gostuje u zagrebačkoj Scenoteci, a 3. veljače u osječkom kinu Urania. U njoj glumi Jasnu Švarc, ženu u petom desetljeću koja se lomi na privatnom i profesionalnom polju. Tekst je, otkriva, nastajao kroz godine razmišljanja, bilježenja i životnog iskustva, ali lik Jasne, naglašava, nije nadahnut njom samom, iako se dotiče tema koje su joj bliske.

Sandra 24. i 25. siječnja gostuje u zagrebačkoj Scenoteci, a 3. veljače u osječkom kinu Urania

MARINA BUGARčIć

Tijekom 20 godina karijere Sandra je pokazala iznimnu umjetničku svestranost, ali i društvenu osjetljivost. Glumila je u dječjem putujućem kazalištu s kojim je gostovala u vrtićima i dječjim bolnicama, bila je dramski facilitator u Centru za smještaj i boravak djece s autizmom i smetnjama u razvoju, radila inkluzivne predstave u suradnji s domovima umirovljenika i osoba s invaliditetom te snimila filmove "Reality u invalidskim kolicima" i "Reality s bijelim štapom", čiji je cilj bilo osvještavanje problema s kojima se svakodnevno suočavaju osobe s invaliditetom. Pisala je scenarij i glumila u seriji "Istine i laži" te je autorica tri monodrame -"Astroklikeri", "Dejt" i "Seansa". Najveću regionalnu popularnost stekla je duhovitim i britkim videima na društvenim mrežama, a na Instagramu je prati više od pola milijuna ljudi. Vlada veliko zanimanje za njezin rad kao i nju samu, no Sandra ne voli razgovarati o svom privatnom životu . Smatra da njezin rad govori sve. Rođena je u Makedoniji, a od 1990. živi u Beogradu gdje je i započela svoju glumačku karijeru, majka je kćeri i umjetnica kojoj se doista divimo.

U novoj predstavi dotičete se tema mentalnog zdravlja, samoće, apsurda suvremenog života i zdravstvenog sustava. Što vam je bio početni impuls za nju?

- Osjećaj da živimo u svijetu u kojem ljudi neprestano komuniciraju, ali rijetko zaista razgovaraju.

Zašto ste odlučili radnju smjestiti na psihoterapijsku seansu?

- Psihoterapijska seansa mi je došla kao snažna metafora tog stanja. Zato što je to prostor bez maski. Na seansi nema društvenih uloga. Ostaje samo čovjek i njegov unutrašnji glas. To je jedno od rijetkih mjesta gdje je dozvoljeno biti spor, nesiguran, uplašen i istinit. To je izuzetno snažno mjesto za glumu. Htjela sam stvoriti prostor u kojem se može čuti ono što inače ostaje potisnuto ili neizgovoreno.

Koja su najvažnija pitanja koja ovom predstavom želite otvoriti?

- Tu stalnu potrebu da izgledamo kao da je sve ok, iako se mnogi u sebi bore s anksioznošću, osjećaju se usamljeno, muči ih pritisak uspjeha... Propitujem gdje prestaje osobna odgovornost, a počinje odgovornost društva prema pojedincu. "Seansa" nije predstava o slabosti, već o hrabrosti da se čovjek pogleda bez iluzija i da živi svoj život autentično.

U kojoj su mjeri Jasnini problemi, dvojbe i razmišljanja utemeljeni na vašim osobnim životnim iskustvima?

- Jasna je lik i "Seansa" nije moja autobiografija. Kao što nijedna moja monodrama nije moja biografija. Ona je spoj mnogo priča koje sam kroz godine slušala, promatrala i razumjela. To je lik koji ima univerzalnu emocionalnu logiku, a ne privatnu ispovijest.

Jedni nemaju hrabrosti, a drugi financijskih mogućnosti da potraže stručnu psihološku pomoć. Je li u našoj regiji odlazak na psihoterapiju i dalje tabu, nešto na što se gleda s osuđivanjem?

- Nažalost, u velikoj mjeri je. I dalje postoji ideja da je traženje pomoći znak slabosti, a ne odgovornosti. Polako se to mijenja, ali stigma i dalje postoji, posebno izvan većih gradova. Zato je važno o tome stalno govoriti. Psihoterapija je dužnost, a ne hir. Također, važno je tko je psihoterapeut i je li čovjek s ozbiljnim znanjem i ozbiljnom školom i etikom.

Društvene mreže ne pomažu mentalnom zdravlju, pogotovo mladih. Budući da imate kćer, na koji se način trudite zaštititi svoje dijete od internetskog hejta, lajkanja, nelajkanja... na kojem oni često baziraju svoje samopouzdanje?

- Mislim da je ključno da dijete razvije unutrašnji kriterij vrijednosti. Ako zna tko je i koliko vrijedi, vanjske potvrde gube moć. To se ne postiže zabranama, nego stalnim razgovorom i prisutnošću. Važno je da djeca razumiju da na mrežama ne duguju stalna objašnjenja i opravdanja nepoznatim ljudima, već da imaju pravo na granice, privatnost i vlastite izbore. S druge strane, današnje generacije su mnogo svjesnije i zrelije od nas i imaju internetsku pismenost - točno znaju kako napraviti selekciju.

U najavi piše da će nas predstava nasmijati, ali i zbuniti - što to znači?

- Humor nam otvara vrata, a zbunjenost nas tjera da razmišljamo. Smijeh i nelagoda često idu zajedno kada se dotaknemo istine, a posebno ako gledate nečiju seansu na sceni.

Što biste voljeli da publika "ponese" sa sobom ili osvijesti nakon "Seanse"?

- Voljela bih da publika ponese osjećaj da nije sama u svojim mislima i sumnjama. I možda malu hrabrost da bude iskrenija prema sebi. Da nije sramota ići na psihoterapiju. Naprotiv, to je naša obaveza. Obaveza prema sebi i generacijama iza nas.

Volite li se tijekom pisanja konzultirati s ljudima do čijeg vam je mišljenja stalo ili ste sami svoj najbolji kritičar?

- Volim čuti mišljenja kolega iz posla, ali završne odluke donosim sama. Autorski rad zahtijeva i dijalog i samoću.

Jeste li dok pišete na svojevrsnoj autopsihoterapiji, na kojoj preispitujete svoja i tuđa uvjerenja i stavove? Je li kazalište svojevrsni prostor terapije - i za publiku i za izvođača?

- Pisanje jest proces samopropitivanja, ali prije svega umjetnički rad koji ima jasne granice. Kazalište ima terapijski efekt, jer ljudima daje prostor da se prepoznaju i osjete viđenima, ali kazalište je najprije društveni angažman i rad.

Sandra kroz svoje autorske projekte uvijek skreće pozornost na marginalizirane grupe

MARINA BUGARčIć

Koliko je izvođenje monodrame psihički i fizički zahtjevno?

- Izuzetno je zahtjevno, jer ste sami na sceni i morate nositi cijelu energiju večeri. To je veliki napor, ali i velika sloboda. Također, partner vam je publika i svako ometanje kida proces razmjene između glumca i publike i prekida kazališnu iluziju i igru. Zato se gase telefoni u kazalištu. Poštuje se publika i glumci.

Kroz svoje autorske projekte skrećete pažnju na marginalizirane grupe, bilo da su u pitanju osobe s invaliditetom ili samohrani roditelji, dotičući se kroz humor iznimno važnih društvenih tema. Smatrate li da bi trebao biti zadatak svake javne osobe da se trudi biti glas onih koji ga nemaju u društvu?

- Ne po obavezi, ali po savjesti. Ako već imate vidljivost, prirodno je da je koristite odgovorno. Kod mene je to došlo iz okolnosti. Radila sam u Centru za autizam i osobe s invaliditetom kada me je zadesila popularnost i prirodno mi je bilo da govorim o tome kada već imam vidljivost.

Vaša majka je po struci defektolog, koliko je to utjecalo na vašu socijalnu osjetljivost i angažman?

- Od nje sam naučila da slušam ljude koji su često nevidljivi i da poštujem različitost kao vrijednost, a ne kao problem.

Šira javnost upoznala vas je 2015. godine kada ste na YouTubeu počeli objavljivati videoklipove koji na sarkastičan način opisuju životne situacije s kojima se susrećemo i u kojima su se mnogi pronašli. Kako ste došli na tu ideju?

- Iz svakodnevnih situacija koje svi prepoznajemo, ali ih rijetko artikuliramo. Humor mi je bio najdirektniji način da o tome govorim. Međutim, nije sve humor i nisu svi klipovi ozbiljni ili namijenjeni dubokom razmišljanju. Neki su samo geg.

Smišljate li satirične klipove s Instagrama sami ili imate suradnike?

- Većinu ideja i tekstova radim sama, jer mi je važno da zadržim autorski glas. Suradnici su ljudi koji rade na mojim predstavama, menadžer, kolege koje rade svjetlo, ton, muziku, vizuale, kostim, scenografiju i sl.

Što vas je privuklo glumi kao profesiji?

- Mogućnost da kroz druge likove bolje razumijem ljude i svijet. Igra. Psihologija. Analiziranje ljudi i svijeta. Mogućnost da se ispriča i pokaže univerzalno ljudsko iskustvo u određenom vremenskom periodu koji se više nikada neće ponoviti. Mogućnost da se kroz maštu i transformaciju ispriča priča o raznim svjetovima.

Rano ste počeli glumiti, rekli ste kako je to krenulo spontano, na obiteljskim okupljanjima... Jeste li oduvijek sanjali o tome da postanete glumica ili je za vas to isprva bila samo igra?

- Počelo je kao igra, ali vrlo rano sam shvatila da želim da mi bude i poziv.

Niste iz prve upisali glumu, pa ste upisali sociologiju. Je li vas obeshrabrila ta prvotna odbijenica ili vam je upravo ona dala motiv da ne odustanete?

- Motivirala me je. Učila me je upornosti. Sociologija je moja velika ljubav i ima je u ogromnim količinama u mom radu.

Po čemu pamtite vrijeme studija glume, je li on ispunio vaša očekivanja? Ili vas možda razočarao?

- Kao intenzivan i formativan period koji me naučio disciplini i radu. Predrag Ejdus i Vladimir Jevtović su bili profesori koji su nas ozbiljno uvodili u svijet kazališta i glume. Bilo je i ozbiljnog rada i druženja i sjedenja u kazalištu i razgovora i uvida.

Diplomirali ste glumu, no upisali ste i Mirovne studije, višu odgojiteljsku školu i master iz advertisinga, kako ste rekli, bez neke ambicije da bilo što od toga završite. Znači li to da ste po prirodi svestrani ili da ne trpite dosadu ni na minutu?

- Zato što sam takva i zato što sam bila u takvom okruženju. U tom periodu smo svi u društvu stalno nešto upisivali i išli na predavanja. To nam je bilo zabavno. Naravno, upisivali smo ono što nas zanima. Tada nije bilo puno posla, pa da se ne bi sjedilo kod kuće išlo se na predavanja. Često smo išli jedni k drugima na predavanja koja su otvorena. Ja sam dovlačila u amfiteatar na filozofski gomilu svog društva. Isto je bilo i na studiju glume kada je bilo moguće.

Radili ste predstave posvećene onome s čim se suočavaju osobe s invaliditetom, djeca, umirovljenici, bolnički pacijenti... sve su to mjesta gdje se nalaze najnježniji, najranjiviji članovi društva. Je li bilo teško biti im podrška i donijeti im veselje, iako je sigurno bilo situacija u kojima su vam krenule suze?

- Bilo je emotivno zahtjevno, ali i duboko smisleno. Bilo je puno radosti, istine, iskrenosti. Najmanje je bilo tuge. Najbolje iz svega je što sam i dalje u kontaktu s roditeljima i djecom s kojom sam radila.

Na što ste najponosniji u vezi svoje karijere?

- Na kontinuitet i to što sam ostala vjerna svom glasu.

Što vas, osim vašeg posla, u životu najviše veseli i inspirira?

- Razgovori i stvaranje. Sada imam novi interes. Ranije nisam voljela putovanja, a sada sam ih zavoljela jer zbog posla često putujem i otvorio mi se novi unutrašnji svijet kroz putovanja.

Što vam je najvažnije kad je riječ o međuljudskim i partnerskim odnosima?

- Iskrenost, poštovanje i odgovornost.