Poznata književnica Sanja Pilić (71) i njezina kći, fotografkinja Vladimira Spindler (49), u razgovoru za Gloriju otkrile su po čemu pamte zajedničke trenutke iz djetinjstva, kroz koje su životne prekretnice prošle, zašto su se znale sukobljavati i kako je njihov odnos s godinama postajao sve dublji i snažniji.
Sanja Pilić
Nisam znala da ću dobiti djevojčicu sve dok se Vladimira nije rodila. Ultrazvuk se tada više koristio za rano otkrivanje komplikacija, vitalnost ploda i slične stvari. Mislim da sam samo jednom bila na ultrazvuku, i to u sedmom mjesecu trudnoće. Tako nekako. I nisam ništa posebno saznala. Ali kad sam nakon osam i pol mjeseci rodila Vladimiru, ona je imala samo 1600 grama i 44 centimetra. Znam da sam upitala sestru hoće li preživjeti. Ispostavilo se da preko posteljice nije dobivala dovoljno hrane. Ili se radilo o preeklampsiji.
Prva dva mjeseca Vladimira je provela u inkubatoru, a ja sam je posjećivala i izdajala mlijeko za nju. Onda je došla u naš podstanarski stan na šesnaestom katu, ne sjećam se da sam bila u panici zbog nje – više zbog toga kako će nam sada sigurno otkazati najam stana, što se ubrzo i dogodilo. Vladimira je bila sićušna, imala je samo dva i pol kilograma kad je došla iz bolnice. Nakon mjesec dana po dolasku, dobila je gotovo kilogram više i bili smo jako ponosni. A onda smo otišli na pregled da bismo saznali kako nešto nije u redu s njezinom motorikom. Angažirali smo odmah fizioterapeutkinju koja je dolazila četiri puta tjedno, a ja sam pri svakom presvlačenju vježbala zadane vježbe s Vladimirom. I tako je to trajalo do njezine gotovo druge godine. Napredovala je.
Vladimira je bila živahno, dobro i umiljato dijete. Živahna je bila, između ostalog, i zbog toga što smo je upisali prvo na ritmiku i ples, da bi ispravila držanje, a kasnije na gimnastiku. Imala je treninge po četiri puta tjedno, često navečer. Dolazila bi kući puna energije i onda skakala po dnevnom boravku, radila klik-klak i slično. Postala je super spretno i žilavo dijete. I danas je mišićava i ima snagu. Kad je bio potres, silne cigle i crjepove prenosila je gore-dolje potpuno sama, jer je moj tavanski stan prilično nastradao.
Što se tiče njezinih osobina, mislim da je Vladimira od mene naslijedila tvrdoglavost i smisao za humor i ljepotu, a od oca Vladimira tu neku filmsku živahnost – koju je on imao dok smo bili zajedno. On je uvijek bio sklon različitim poslovima, dok sam ja bila više povučena. Ni sada se, na primjer, nikako ne mogu zamisliti da radim u nekom timu.
Ponosna sam na Vladimiru zbog svega. Dobra je majka, prijateljica, umjetnica, a još uvijek vrckava i slatka. Drago mi je da je uspjela u svemu što je naumila i da je pomalo starinska u mnogim stvarima. Imamo sličan ukus za umjetnost i humor, o mnogočemu što se događa oko nas imamo ista mišljenja pa to onda rado komentiramo, katkad se osjećamo da ne pripadamo baš do kraja ovom svijetu, ali i to nam je super.
Danas najradije provodimo vrijeme zajedno na kavama, u omiljenom kafiću. Vladimira je uvijek bila pokretač obiteljskih okupljanja i slavlja, posebno za Božić i Uskrs. S obzirom na to da sad svi živimo u centru grada, viđamo se često i spontano. Ponekad zajedno boravimo i u Rovinju. Svaka od nas ima svoj ritam, ali se uvijek lako uskladimo – danas ovako, sutra onako. Ne robujemo satnici, uživamo u trenutku.
Ponosna sam na Vladimiru jer je odgojila zdravu, normalnu, pristojnu djecu, osamostalila ih, a pritom je uspjela i kao umjetnica, ostvariti se u raznim žanrovima. I još uvijek zna biti djetinjasta. Još uvijek se oduševljava ljudima na prvu, a meni to, recimo, ne pada na pamet. Ima tu neku naivnost u vezi sa životom. Ipak, jedino mi se katkad čini preosjetljiva, dok sam ja prilično oguglala na loše događaje oko nas.
Vladimira Spindler
Prva sjećanja na mamu zapravo sam razvila gledajući fotografije iz djetinjstva. Mama me stalno fotografirala. I ona je bila fotografkinja u mladim danima. Sjećam se da je odlazila sa mnom na rolšuhanje na HNK. Imala sam super crvene disko role, neku crvenu haljinu, ružičastu majicu i crvene štramplice. I tamo je usnimljena i njezina fotografija. Možda ju je snimio tata. Zapamtila sam je po velikom osmijehu. Maminom. Vjerojatno mame uvijek želimo pamtiti po njihovoj sreći.
Jedna od mojih najdražih uspomena s majkom iz djetinjstva je zapravo vrlo neobična. Nisam o tome često razmišljala dok mi netko nije postavio takvo pitanje, i sama sam se iznenadila kako mi je taj trenutak odmah pao na pamet. Radi se o našem ljetovanju u Opatiji, mislim da je to bilo ljeto kada se mama rastala od tate. Sjećam se tih fotografija na kojima smo mama, brat Vid i ja. Iako je to bilo teško vrijeme, osjećala se i neka vrsta sreće. Bili smo u jednom hotelu, nas troje, kako bi se mama mogla malo odmoriti. Taj osjećaj da je mama konačno imala trenutak za sebe ostao mi je kao jedan poseban i drag trenutak iz djetinjstva.
Kada govorimo o mojim najmlađim godinama, do moje punoljetnosti, svoju mamu pamtim kao blagu. Ja stvarno ne pamtim da smo se sukobljavale. Čak ni tijekom mog puberteta. Ok, bila sam i ja dobra djevojčica. Nisam radila probleme. Neki prvi sukobi su krenuli kada sam izabrala svog sada bivšeg partnera s kojim sam dobila dvoje prekrasne djece, Mašu i Renea. U to doba sam imala 24 godine, bila zaljubljena kao šlapa i stvarno nisam mislila da ta osoba nije najpametnija odluka. A mama je bila ta koja je to vidjela. I nije joj se svidio način na koji sam razmišljala. Tada je bila stroga u svojim stavovima, no bila je u pravu. Brak se raspao nakon pet godina.
I kad sam odrasla, znale smo se povremeno sukobiti. Znala sam biti ljubomorna na mog brata, mislila sam da njega više voli. No to zna biti tako u djece, vidim to i kod svoje djece – ta neka kompetitivnost. Ali super mi je kako je mama zaboravila naše razmirice, pa se čudi kada joj kažem za njih. No, unazad par godina stvarno se ne sjećam da smo se sukobljavale. Dapače, mislim da smo bliskije nego ikada. To valjda ide s godinama i životnim iskustvom.
Ona mi je najdraža osoba za otići u kino ili kazalište jer dijelimo sličan ukus i sviđaju nam se gotovo sve iste stvari. Iako smo dosta različite karakterno, imamo slične stavove o životu, ljudima i politici. Volim naše vrijeme jer se puno zafrkavamo i volim što ona voli kada sam blesava, nasmijana... Smatra me duhovitom osobom i što smo starije, sve više vremena provodimo zajedno. Voljela je dolaziti kod mene na cigaretu, onda bismo sjedile u kuhinji, pile kavu, pušile i smijale se. No, ona se preselila iz naše obiteljske kuće, ja sam prestala pušiti i više me ne može žicati cigarete (smijeh), pa se sada nalazimo više u kafićima.
Mama me naučila da budem odgovorna, točna, moralna i da gledam širu sliku svijeta, kao i to da se ne zanosim tuđim mišljenjima već da imam vlastito. Ipak, ponekad me zna naživcirati svojom tvrdoglavošću iako vidim da se kod nje ta tvrdoglavost s godinama smanjuje. Znala sam šiziti jer je moja mama karakterno drugačija od mene i malo nosi dalmatinske krvi pa je katkad preglasna za moj pojam. Onda bih joj znala reći: ‘Mama, daj malo tiše govori‘, a ona bi mi odgovorila da je to njezin temperament. Moram reći da me oduševljava taj neki moment kako vidim da smo s godinama sve sličnije. Iako volimo ljude i kulturna druženja, trebamo mir i tišinu. Kada bi me pitali kako izgleda moj život iza četiri zida, kada se maknem iz grada, vjerojatno bismo na isto pitanje, i ona i ja, dale identičan odgovor.
Najponosnija sam na mamu zato što ni ona nije imala lak život, a iz svega se uspjela izvući. Mene je rodila s 22 godine – bila je praktički djevojčica. Rodila sam se s kilu i šesto, dijagnoze su bile loše, nije se znalo kako će se razvijati moje psihičko i fizičko stanje. Možete li zamisliti što je sve tada prolazila? Sedam godina kasnije rodio se moj brat Vid, ali se tata u međuvremenu promijenio. Mama više nije mogla računati na njega, sve se raspalo.
I onda je krenula pisati knjige. Sama je izgradila karijeru i, što je meni jednako važno, zadržala vedar duh. Naravno, brat i ja smo njezino najveće postignuće, ma, šalim se (barem malo). Iako, budimo realni, uloga majke uopće nije jednostavna. Ali ono na što sam stvarno ponosna je njezina književnost. Živjeti od pisanja nije nimalo lako. Ne pripada nijednom klanu, ne podilazi nikome, ostala je svoja, a opet je uspjela, i kreativno i financijski. To je za mene ogroman uspjeh. Ljudi koji se ne bave tim poslom često imaju iskrivljenu sliku o njemu i gledaju nas čudno, kao da je to neki čudan ili neozbiljan izbor. A mama je dokaz da to može biti itekako ozbiljan i hrabar put.
Snimljeno u Intera, Zagreb
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....